Vulin i Vučić su dokaz da Srbija još nije izašla iz rata
Autor: Marcel Holjevac
"74 godine su izgleda preduge da bi se pamtila istina, ali ipak prekratke da bi se od dželata napravila žrtva i od žrtve dželat", ispalio je sred Hrvatske ugledni gost, ministar u vladi Srbije, prilikom komemoracije u Jadovnu. Srbiji je pak trebalo samo nekoliko godina da od žrtve napravi dželata i obratno, nakon zadnjeg rata. Srbiji jako smeta to što Vatikan navodno namjerava beatificirati Stepinca, pa to predbacuje - Hrvatskoj. Što se nas tiče, Srbi mogu beatificirati i Dražu Mihajlovića, ali ne mogu sred Hrvatske držati lekcije o moralu - naročito ne bivši (?) četnici.
Kad se pogleda ponašanje vlasti Srbije i Hrvatske u proteklih nekoliko godina, morate se zapitati, tko je izgubio rat? Izgleda ipak mi, bar sudeći po tome što se Srbija ponaša kao pobjednik u ratu, a Hrvatska kao gubitnik.
Više puta sam pisao kako Hrvatska mora, kao preduvjet uspostave bilo kakvih normalnih odnosa, inzistirati na denacifikaciji Srbije – to jest, uklanjaju iz javnog života ljudi koji su sudjelovali u agresiji na našu i susjedne države, onako kako su saveznici uradili u Njemačkoj nakon Drugog svjetskog rata. Dakle, trebali smo inzistirati na nekoliko stvari: prvo, mi smo pobijedili, vi ste izgubili rat, i sve ostalo proizlazi iz toga.
Drugo, nacisti i fašisti mogu biti jedino oni koji su pokušali stvoriti etnički čistu Srbiju u maksimalnim povijesnim i etničkim granicama, nipošto oni koji su branili svoju zemlju.
Treće, slavimo li mi Oluju, Bljesak, ili nešto treće, nije vaša briga.
Četvrto, ako su u zadnjem ratu stradali Srbi u Hrvatskoj, stradali su zaslugom vaše politike. Peto, fašizam je u Srbiji osamdesetih bio autohton, prouzročen neuspjehom Jugoslavije na ekonomskom i svim drugim poljima, neriješenim nacionalnim pitanjem Srba u njoj, odnosno nemogućnošću da Jugoslaviju pretvore u svoju državu u kojoj bi bili gospodari, i nemogućnošću da se pomire s gubitkom samostalne države s druge strane. I, naravno, frustracijama zbog situacije na Kosovu, kao okidačem. I taj fašizam i danas lagano tinja, jer Srbija je i danas ekonomski i politički vrlo, vrlo nestabilna država.
Ali mi to nismo uradili. Pod firmom velikodušnosti koja to nije, već tek glupost, Hrvatska je počela svijećom tražiti svoje ratne zločince, trpati bivše dužnosnike SAO Krajine u Sabor, izjednačavati obranu zemlje s agresijom, proglašavati vlastiti oslobodilački i antikolonijalni rat građanskim, proglašavati vlastite veterane tog oslobodilačkog rata ustašama i narodnim neprijateljima, ispričavati se Srbiji za sve i sva uz obavezno “ma ko nas bre zavadi”, i ponašati se poput primitivne seoske žene koju je pijani muž jedne večeri u napadaju agresije premlatio gotovo na smrt, pa je ona pobjegla iz kuće, ali sad bi se vratila i sve mu oprostila “jer se promijenio”. Takvim ponašanjem Hrvatska samo potiče ispade poput Vulinovog, i Vučićevog. Takvim ponašanjem Hrvatska ne pomaže ni ozdravljenju Srbije, koja i dalje ima ozbiljan problem s percepcijom zbivanja devedestih. Što im nije za zamjeriti, jer ako mi imamo problema s percepcijom devedesetih, ako mi nismo načisto sami sa sobom tko je tu koga i zašto, naravno da će i Srbija, neminovno, umjesto u smjeru katarze i prihvaćanja stvarnosti, i dalje ići u smjeru koji ju je i doveo do rata devedestih, kao što je uostalom situacija u Weimarskoj Njemačkoj nakon Prvog svjetskog rata postavila temelje za onaj drugi, i gori.
Ukratko, Srbija se kune da želi dobre odnose s Hrvatskom, ali pod uvjetom da ona ureduje po Hrvatskoj, kako je i navikla tijekom sedamdesetak godina Jugoslavije. Pa tako Vulin kaže, “74 godine su izgleda preduge da bi se pamtila istina, ali ipak prekratke da bi se od dželata napravila žrtva i od žrtve dželat. Mir treba živima, a ne mrtvima jer se ne mogu pomiriti dželati i žrtve. Ne može isti vijenac na Bleiburg i u Jasenovac”, a ona odmah dodaje kako Srbija nudi mir i želi postati najbolji susjed i najpouzdaniji partner. 74 godine su prekratke, ali 20 godina od zadnjeg rata nije prekratko da bi se od Hrvata opet napravio dželat, a od četnika žrtve. U vrijeme dok je u Srbiji u tijeku politička rehabilitacija četničkog pokreta i Draže Mihailovića, Srbija dakle predbacuje Hrvatskoj – beatifikaciu Stepinca, i to iz ustiju kako Vulina tako i premijera Vučića, koji, da Hrvatska ima neko svoje ja, ne bi nikad u Hrvatsku niti prismrdio, kao što u Izrael ili Englesku ne bi nikad prismrdio netko tko je služio u nacističkim postrojbama i bio član naci partije. Vučić, kao i predsjednik Nikolić su, ne treba zaboraviti, bili članovi Šešeljeve radikalne stranke, koja je otvoreno zagovarala genocid nad Hrvatima. I provodila ga. I danas nam sole pamet da mi “genocidišemo” njih, a Vučić kaže kako su mu ustaše pobile cijelu familiju. Pa kakve crne veze ustaše imaju sa zadnjim ratom, s proslavom Oluje recimo, koja njima tako smeta?
Imaju, kaže, sa Stepincem. Stepinac je, kažu, bio ustaški vikar. Samo zaboravljaju dvije bitne stvari: prvu, da je Stepinac bio vikar vojske Kraljevine Jugoslavije, pa je promjenom režima i države samo – zadržao svoj dotadašnji položaj. Vojnim vikarom ga nije imenovao Pavelić niti ustaše, nego Papa, i to 1939., dakle dvije godine prije okupacije Jugoslavije od strane Trećeg rajha, i posljedičnog proglašenja NDH. Naravno, Vulina i Vučića se ne tiče što je Stepinac bio persona non grata u NDH, jedini koji je otvoreno govorio protiv prakse indiskriminativnog ubijanja u konc logorima poput Jasenovca, za što je lako mogao izgubiti glavu. No dobro, to se njih i ne mora ticati, kao što se nas ne mora ticati hoće li SPC beatificirati Dražu. Ali ih se mora ticati to što, za razliku od pravoslavnog svijeta, Hrvatska pripada onom katoličkom, u kom ne postoje državne crkve. Postoji samo jedna, univerzalna, svjetska, katolička crkva koja će sama odlučiti što će sa Stepincem, i sasvim sigurno neće pitati Vučića i Vulina što oni misle. Neće uostalom previše pitati ni Hrvate, naročito političare, tako da su njihove primjedbe otišle na krivu adresu. Proces beatifikacije Stepinca nije u rukama Hrvatske ionako.
A hoće li, kako Vučić kaže, Hrvatska ikad i jednog Srbina uvjeriti da je Stepinac bio svetac? Vjerojatno ne, i nema potrebe to činiti, kao što oni nas nikad neće uvjeriti da je Draža bio “antifašista”. Odnosno, kad pogledamo kakvi su naši današnji “antifašisti”, možda i jest, među njih bi se lijepo uklopio, ali u smislu borbe na strani saveznika u Drugom svjetskom ratu, i protiv Hitlera, teško. No Srbi mogu vjerovati što god žele, i da je Stepinac osobno pekao srpsku nejač na ražnju, iako ih je zastupao koliko god je mogao a da i sam ne izgubi glavu od ustaškog režima. Samo mi se prema njima moramo odrediti prema onom kako se oni određuju prema našoj bližoj prošlosti, prema Domovinskom ratu prije svega.
Dok god se Srbija jasno ne odredi prema tome, nema potrebe pozivati u Hrvatsku goste iz susjedne, prijateljske i nesvrstane Srbije. Hrvatska je članica EU, ima dovoljno susjeda s kojima može i treba surađivati, poput Mađarske, koja prema Srbiji upravo gradi zid. Što ne znači da mi moramo sagraditi zid prema Srbiji, i staviti električnu ogradu i pustiti krokodile u Savu i Dunav za svaki slučaj, ali znači da se od te države moramo ograditi dok god se ona ne dogovori sama sa sobom oko toga što se događalo prije dvadeset godina, ne prije 74. Jer to što se prije 74 godine događalo je davno riješeno, nacizam je davno osuđen politički i sve što je zastupao, i nitko u Hrvatskoj ne traži da nam se vrati Zemun, niti itko smatra da Srbe treba potrpati u Jasenovac, bar nitko normalan, i nitko normalan ne smatra da je to bilo u redu i opravdano.
Ali tu se vraćamo na to da se Srbija ne može odrediti prema tome dok se pobjednici u ratu sami ne odrede prema tome, to jest mi. Ukratko, Hrvatska svojim ambivalentnim odnosom spram prošlog rata sama sebi stvara probleme, a stvara probleme i susjedima. Dakle, prvo mi moramo zauzeti jasan stav, da bi ga mogla zauzeti i Srbija. A onda ovakvi bezobrazni ispadi ministra i premijera Srbije više neće biti mogući. Na žalost, i na ovaj neviđeni bezobrazluk je Hrvatska reagirala premlako, tek s nešto njurganja, umjesto da se od svega napravi prvorazredni diplomatski skandal, što bi normalna država svakako napravila. U cijeloj situaciji normalno je regarirao jedino Kaptol, koji je jasno i glasno poručio kako ih iznenađuje činjenica da odgovorni iz Vlade RH dopuštaju u Hrvatskoj iznošenje neistina i vrijeđanje građana od predstavnika vlasti druge države. To valjda iznenađuje još jedino njih, jer nas od ove vlasti više ništa ne iznenađuje.
Kaptol je poručio i kako je ‘nemaran odnos hrvatskih vlasti prema istini o Alojziju Stepincu i hrvatskoj prošlosti znak nepoštivanja dostojanstva vlastitoga naroda i domovine. I time pogodio u suštinu problema, jer nepoštivanje vlastitog dostojanstva i domovine, od kukanja za predivnim životom kakav smo imali osamdestih (kao da ga se ne sjećamo, ne ponovilo se), preko sotonizacije braniteljskih prosvjeda do grljenja dojučerašnjih četnika i agresora osnovni problem ne samo ove vlasti, nego i općeg hrvatskog kukavnog i podaničkog stava. Tako da ne treba ni čuditi da su se i predstavnici vlasti ponijeli kao jadnici – na licu mjesta se nisu usudili reći ništa, nisu se usudili povući niti jedan konretan diplomatski potez, sve je ostalo na jamranju i gunđanju. Da se ne bi koji slučajem zaustavilo “pomirenje” na osnovama izjednačavanja odgovornosti i samoponižavanja Hrvatske u ime dobrosusjedskih, posve nepotrebnih, odnosa.
Zbog njih mi je dan odmah ljepši.
