Izgubljene bitke i ratovi često zamaraju političare, povjesničare ali i širu javnost. Puno je takvih primjera, ne samo u našem okruženju. I druge države muku muče s glasinama o izdajama i prodajama teritorija i namjernom preseljenju stanovništva. Ipak, čini mi se da nigdje kao za vrijeme ratova u Bosni i Hercegovini i u Hrvatskoj nismo imali priče koje bi kružile i dvadeset godina poslije sukoba. Valjda se kod nas potvrđuje ona Göbbelsovada ako se laž ponavlja dovoljno puta ona na kraju postane istina.

To se dogodilo i za vrijeme rata u Bosanskoj Posavini 1992. i za vrijeme Oluje 1995. u tzv. Republici Srpskoj Krajini. Mitovi o izdajama, prodajama i 'povlačenjima' ne samo da su bili prisutni tad, nego se nažalost o njima raspravlja i danas.

Promatrajući reakcije vodstva krajiških Srba neposredno nakon Oluje možemo uočiti fenomen kukanja: 'Beograd je izdao Krajinu' ili 'Milošević nije stao uz RSK'. Najbolji svjedok tomu je knjiga generala Srpske vojske Krajine Milisava Sekulića koji je aktivno sudjelovao u 'obrani' RSK. Sekulić piše da je Beograd manipulirao Srbima iz Krajine, da je Milošević poslao Mrkšića u Knin kako bi se SVK povukla, da je postavljena „vešto nametnuta zabluda pomoći braći u nevolji“ te da se „1994. godine SVK ponašala tako da je imala zadatak da sačeka Hrvatsku vojsku da se pripremi u miru za okupaciju RSK i za etničko čišćenje Srba sa tih prostora“.

Mile Arnaut, ekonomist i autor Predloga Ekonomskog programa Srbije u otvorenom pismu Ivici Dačiću 2012. govori o veleizdaji naroda u Kninu te „da je od prvog dana Krajina bila otpisana u mislima tadašnje Beogradske vlasti“. Tako se vojni poraz godinama prebacuje na Beograd što Srbima koji su napustili RSK odgovara jer, eto, da nije Beograda oni bi se još branili.

Mit o veleizdaji Beograda kruži među Srbima već dva desetljeća. Nitko od ljubitelja mitova neće uzeti u obzir da je vodstvo RSK odbacilo 'Plan Z-4' ali i da je unatoč tomu iz Beograda kontinuirano stizala vojna i financijska pomoć. To potvrđuju razni dokumenti, kao na primjer dokument o 'vanrednom operativnom izvještaju GŠ SVK' od lipnja 1995. u kojem se govori o sveukupnoj pomoći „koju SR Jugoslavija šalje Srpskoj vojsci Krajine, pre svega mobilisanje i upućivanje u Krajinu borbeno sposobnih lica izbeglih sa ovih područja“. A o oružju i streljivu iz Beograda u vrijednosti od nekoliko milijardi njemačkih maraka koje je HV zaplijenila nakon operacije Oluje da i ne govorimo. Dakle, zahvaljujući svim dostupnim dokumentima nitko normalan danas neće pričati o (vele)izdaji RSK jer se zna da su oficiri, naoružanje i ljudstvo stizali iz SR Jugoslavije.

Prije toga, u Bosanskoj Posavini 3. ožujka 1992. odnosno dva dana nakon referenduma o neovisnosti BiH pobunjeni Srbi krenuli su u borbu preuzimanja važnijih kontrolnih punktova od Bosanskog Broda do Gradačca koristeći se sličnim metodama kao i u Hrvatskoj. To im je posebno dobro uspijevalo u općinama u kojima su bili većina od ukupnog stanovništva. U međuvremenu Hrvati i Muslimani ujedinili su snage u HVO.

Mnogi ne razlikuju dvije faze borbi u Bosanskoj Posavini. Od 3. ožujka do 24. lipnja 1992. radilo se o borbama koje nisu bile intenzivne kao u drugoj fazi, od 24. lipnja do 6. listopada kad su snage VRS pokrenule operaciju Koridor. Od tad su srpske snage definitivno vojno jače od hrvatskih snaga. Pukovnik 1. oklopne brigade VRS Novica Simić autor je knjige 'Operacija Koridor-92' u kojoj iznosi zanimljive podatke i činjenice koje razni ljubitelji mitova o izdajama i povlačenjima ne čitaju niti su za njih čuli, pa ih ne prihvaćaju te se drže priče rekla-kazala.

Naime, Simić tvrdi kako je prilikom rata u Bosanskoj Posavini bilo i do 54 tisuća uvježbanih srpskih vojnika, dok je hrvatskih branitelja bilo tek do 25 tisuća. Prilikom pada Bosanskog Broda hrvatskih vojnika HVO-a i HV-a bilo je 2 tisuće, a srpskih vojnika bilo je ukupno 20 tisuća, dakle 1:10. Ove brojke prihvaća čak i Jerko Zovak, utemeljitelj ideje i autor knjige u kojoj tvrdi da su Tuđman i Šušak prodali Bosansku Posavinu. Simić dodaje kako je odnos borbenih vozila bio 4:1, topništva 6:1, tenkova 1,33:1 te ratnih zrakoplova 9:1 uvijek u korist srpskih snaga.

Optuživati politiku Republike Hrvatske je suludo. Preko HV-a stizala je sva pomoć, a podatak da je 5 tisuća vojnika pripadalo HV-u to i potvrđuje. Međutim, za vrijeme borbi u Bosanskoj Posavini Hrvatska je trpjela najžešće međunarodne pritiske. Britanski ministar vanjskih poslova Douglas Hurd u to je vrijeme svim snagama želio velikom konferencijom u Londonu ustanoviti načela za budući mirovni sporazum. A da bi došlo do tog sporazuma Hrvatska je morala dokazati da će zaustaviti sve vojne operacije.

Fanovi mitova o kupnji i prodaji uporno govore o tezi da je Boban prodao Bosansku Posavinu Karadžiću, što opet nije točno. Uporne dezinformacije uperene protiv hrvatskih branitelja urodile su plodom. Pukovnik VRS Novica Simić u svojoj knjizi to potvrđuje ovim riječima: „preko sredstava informisanja planski plasirala dezinformacije o svojim namjerama. Vješto su korišćeni svi nesporazumi, nesuglasice i različiti interesi koji su imali Herceg Bosna i muslimansko rukovodstvo u Sarajevu. Stalno je ponavljana informacija o sporazumu između Bobana i Karadžića, koji je potpisan u Gracu, po kome se Srbima mora obezbediti koridor kroz Posavinu. Plasiranje dezinformacije kako su civilne vlasti Osijeka podržale sastanak sa predstavnicima Srba iz Posavine i Semberije, uz prisustvo generala JNA Praščevića, mnoge je dovela u zabunu (...) govorilo se o predaji i zamjeni teritorija i sličnim stvarima“.

Zar to nije dokaz da su pričice o izdajama i prodajama nastale zahvaljujući propagandnoj mašineriji koju su koristili iskusni srpski vojnici, koji su prije Posavine iskustvo stekli na slavonskom bojištu? Zar bismo i danas trebali vjerovati raznim Denisima Latinima iStjepanima Mesićima čiji je jedini cilj bio i ostao detuđmanizirati Hrvatsku?

Ako kao Hrvati vjerujemo da su Bosanska Posavina i Vukovar prodani zašto ne bismo kao Hrvati ujedno vjerovali da je Beograd prodao tzv. RSK i da je Oluja zapravo bila bezvezna i nepotrebna vojna operacija?

Srpska obavještajna propaganda za vrijeme rata u Posavini odradila je odličan posao u svoju korist, ali to ne znači da i danas Hrvati trebaju nasjedati na te zle glasine koje su puštane preko motorola, kako je potvrdio Novica Simić. Prihvaćajući tu igru prihvaćamo i Stjepana Mesića koji je svoju političku karijeru gradio na patnjama bosanskoposavskih Hrvata.

Ipak postoje velike razlike između operacija Oluja i Koridor. Hrvatska vojska za vrijemeOluje za razliku od srpskih snaga u Posavini 1992. nije prekomjerno granatirala sela i gradove, nije palila i pljačkala kuće do te mjere da su posavski gradovi posprdno nazivani 'kabriolet gradovima'. Hrvatska vojska nije porušila preko 300 vjerskih objekata koliko je srpska vojska uništila katoličkih kapelica i crkvi u Sjevernoj Bosni. Zagreb je pozivao Srbe da ostanu u Hrvatskoj što tadašnje vodstvo Srba nije prihvatilo, dok su Hrvati iz Posavine protjerani, nitko ih nije pozivao da ostanu niti ih je tko štitio, što dokazuje podatak da je 458 tamošnjih civila izgubilo glavu. To su glavne razlike između operacija Oluja i Koridor.

Sličnost spomenutih operacija jest da je obavještajno-propagandna mašinerija uradila i, nažalost, još uvijek radi svoje. Prisjetimo se i priče da je Vukovar prodan da bi se obranio Dubrovnik, što je i Dnevnik HRT-a htio smjestiti svoj gledateljima prije par godina. Ljudskoj mašti i zločestoći nikad kraja.