Što reći o državi u kojoj je i šef krim-policije lopov? U demokracijama je običaj da resorni ministar ponudi ostavku kad se dogodi skandal ovakvih razmjera u njegovom resoru, jer to znači da nema kontrolu nad sustavom. To je jednostavno dobra demokratska praksa, a na premijeru je da ostavku prihvati ili odbije, ukoliko smatra da se ne radi o propustu ministra, već o višoj sili.
To je nužno i zato jer je ovaj događaj snažno narušio inače nisku razinu povjerenja građana u policiju. A povjerenje građana je ključno da bi policija mogla funkcionirati. Ostavke ministara u ovakvim slučajevima nisu samo moralni čin, nego i način da se vrati povjerenje građana u sustav. To je i poruka vlasti građanima da su spremni preuzeti odgovornost za propust, grešku, ili neuspjeh, i ispraviti je.
Dolački je, neslužbeno, pao jer je kolegica koja mu je pomogla fingirati pljačku “propjevala” na policiji. Reklo bi se da Dolački baš nije ni previše bistar, jer je logično bilo da će on, nestanu li stvari iz njegovog sefa, biti prvi osumnjičeni, a izbor suradnika unutar same Heinzelove isto nije djelo nekog baš previše bistrog. Naime, istragu ovaj put nije vodila zagrebačka PU, jer su svi u njoj automatski postali sumnjivi nakon pljačke, već njihovi kolege iz Zadra i Karlovca. Orepiću u prilog ide što je slučaj razmjerno brzo razriješen, ali mu ne ide u prilog što je to pljačka u kojoj su počinitelji iz njegovog resora.
A Orepića dodatno tereti činjenica da je odbio smijeniti ljude poput uhićenog Dolačkog, čovjeka od najvećeg povjerenja bivšeg ministra Ostojića. Ljude na koje ga se dugo upozoravalo, a koji su smijenjeni, zajedno s načelnikom PU Zagrebačke, tek nakon pljačke. Ne čak toliko zbog toga što Dolački nije neovisni nego stranački kadar, osobni izbor Ostojića, nego zato jer su se uz njega vezale brojne afere i disciplinski postupci, pa je i nečasno otpušten iz MUP-a zbog sumnje u kriminal. Kako se je jedan čovjek, za kog je Vijeće Disciplinskog suda Policijske uprave zagrebačke davne 2000. godine utvrdilo je da je odgovoran po sve tri točke po kojima ga se teretilo za nepravilno postupanje u službi, izreklo mjeru prestanka radnog odnosa u MUP-u RH uspio uopće vratiti u MUP i postati načelnik kriminalističke policije?
Disciplinski postupak protiv njega, kao i bivšeg načelnika spomenutog Odjela Jadranka Beline proveden je nakon predstavke neimenovanih policajaca tadašnjem SDP-ovom ministru unutarnjih poslova Šimi Lučinu. Prva je točka Dolačkog teretila da je onemogućio očevid na mjestu pronalaska ranije ukradenog sportskog modela mercedesa, po drugoj točki je onemogućio provođenje kriminalističke obrade u jednom slučaju iznude, jer nije kaznenu prijavu proslijedio na potpis oštećenom, a po trećoj ga se tererilo za prepratu jednog automobila do granice Hrvatske s BiH, kojim je predstavnik njemačke tvrtke išao po ukradeni autobus. Dobio je otkaz, samo da bi se nekoliko godina kasnije, 2003., na nepoznat način, vratio u policiju, ali u provinciji – ne u Zagrebu. Devet godina kasnije je vraćen u Zagreb, i to na mjesto iznad onog s kojeg je otpušten. A to nije jedina stvar koja je u vezi njega bila mutna. Poznat je postao još devedesetih, kao jedan od ključnih istražitelja “zločinačke organizacije”, no taj slučaj je neslavno propao: je li policija možda i namjerno sabotirala cijelu priču? Usto, teretilo ga se za podmetanje dokaza Davoru Zečeviću, optuženom da je 1999. likvidirao Željka Šobota. Ali ono što je najmutnije u njegovoj biografiji je to što je bio prozivan zbog “upitnih poslova i kontakata”. Koliko su te optužbe imale temelja, upitno je, no činjenica je da kad imate policajca za kojeg nije posve siguno je li u stvari dio kriminalnog miljea, treba ga udaljiti iz službe dok se sve ne raščisti.
Uz njega se veže i slučaj austrijskog poduzetnika Georga Lista, “zviždača” protiv IDS-ovog eurozastupnika Ivana Jakovčića, kojeg je List optužio da ga je reketario, odnosno tražio od njega da mu da poveće mito kako mu ne bi stopirao projekt pola u Istri. Krajem pretprošle godine List je uhićen zbor preprodaje droge u jednom zagrebačkom hotelu, a Jakovčić je u Bruxelessu mahao dokumentima kojima se Lista teretilo za drogu. Na tim policijskim dokumentima je navodno bilo ime Željka Dolačkog. List je međutim prošao detektor laži braneći tezu kako ga se u Županiji Istarskoj reketarilo za 500.000 Eura, te tvrdio kako ga podmetanjem lažnih dokaza žele kompromitirati. Kasnije je otkriveno kako je u policijskom sustavu izbrisan čitav slučaj privođenja Georga Lista, u kojem su osim redovne policije sudjelovali i djelatnici policijskog USKOK-a – očito, čitava stvar s podmetanjem droge je traljavo odrađena pa su papiri netragom nestali nakon što je List podnio tužbu Odboru za pravna pitanja Europskog parlamenta i zatražio skidanje imuniteta Jakovčiću.
A unatoč svemu tome, on je uspio postati čovjek od najvećeg povjerenja Ranka Ostojića, pa ga se spominjalo i kao dio parapolicijske grupe koju je Ostojić navodno uspostavio unutar MUP-a, dakle paralelne policije koja je operirala mimo zakona, vjerojatno upravo na poslovima što podmetanja, što zataškavanja dokaza, stvarima s kojima se Dolačkog često povezivalo. Obzirom na vrlo bliske veze s Rankom Ostojićem, koji je Dolačkog, unatoč ne baš čistom životopisu, postavio na najviše mjesto u zagrebačkoj policiji, logično bi bilo da policija ispita i – Ostojića. Ne u vezi same ove krađe, jer bi u teorije zavjera ipak spadalo sumnjati da je on u ovo umiješan, nego jednostavno da bi se otkrilo kako je Dolački mogao doći na čelo krim-policije, unatoč otkazu zbog teškog kršenja pravila službe i pogodovanja nekim kriminalcima te sumnjama na veze u kriminalnom miljeu. Kako je Dolački, što je općepoznato, bio Ostojićev Pulen, svakako bi i Ostojić trebao obaviti poneki obavijesni razgovor.
Policiju je mugće opljačkati samo iznutra – to je od početka bilo jasno. Kako nama u medijima – koji su redom posumnjali na posao iznutra – tako i samoj policiji. Damir Kajin je, nakon što se desila pljačka, otvoreno napao ministra: “Ministar policije je totalno nesposoban. Policiju mogu opljačkati samo policajci. Sramota za Hrvatsku. I sada bi ovi iz policije trebali štititi hrvatske građane. Kako? Isti su kao DORH i hrvatsko pravosuđe. Uz načelnike, gradonačelnike, ministre, najkorumpiraniji su u vrhu policije. Ova vlast je nesposobna da štiti sama sebe, a kamoli ove oko sebe. Ostojić je smijenio 2300 šefova policije, a ovi nisu gotovo nikoga. Ne može se nova politika voditi starim kadrovima. Protiv sam revanšizma, ali ovakva sramota pada na teret ministra. Cijeli nam je sigurnosni sustav poput švicarskog sira i dobro je da se u Hrvatskoj ne dogodi nešto gore”, rekao je nakon što se dogodila pljačka.
I time je zapravo u par riječi sažeo bit stvari. U trenutku pljačke, napetost između Karamarka, koji je zahtijevao smjene u policiji, i Petrova i njegovog Mostovca Orepića, je bila na vrhuncu. U javnosti su neki čak spekulirali s time da je Karamarko “organizirao” provalu kako bi se riješio vodstva MUP-a koje je postavio Ostojić, no to je već na granici teorija zavjera. No Orepić je zapravo odbijanjem smjena kadrova koji su došli u policiju po političkoj liniji, liniji lojalnosti partiji a ne liniji struke i životopisa, omogućio da se ovo dogodi. No čak i da toga nije bilo, Orepić bi trebao ponuditi ostavku. Jer, težak propust u sigurnosnom sustavu se desio u njegovom mandatu. Policija je u sefu držala stvari kojima tamo nije mjesto: zakon jasno nalaže da se oduzete vrijednosti kao dokazni materijal predaju DORH-u, a usto one nemaju što tražiti u sefu načelnika krim-policije – za čuvanje dokaza dok se ne predaju je zadužen čovjek koji je hijerarhijski iznad Dolačkog. Sve su to teški propusti za koje, htio to tko priznati ili ne, mora odgovarati osoba sa samog vrha hijerarhije – ministar. I ako te propuste ne može objasniti i opravdati, treba otići.
Orepić sad kaže da su optužbe u njegovom smjeru – da MUP ne funkcionira i da su za to krivi on i Božo Petrov – “jeftino politikanstvo”. Ne treba uopće sumnjati da će dio medija spekulirati s tim da je ovo “montirani proces”. No, to “jeftino politikanstvo” je ujedno i zlatni standard u demokracijama zapadnog tipa: za ovakve ogromne propuste u svom resoru, odgovoran je ministar. Zbog ovog slučaja hrvatska je policija postala predmetom sprdnje u svim svjetskim medijima – koje bi novine propustile napisati “Iz policije ukradene dvije kile zlata i 280.000 eura” – i ostavka ministra, bezuvjetna ili ne, je najmanje što javnost treba zahtijevati, i što treba očekivati. Jer, kad vam se desi takav sigurnosni propust u resoru čije je geslo “sigurnost i povjerenje”, više ne uživate povjerenje. Država u kojoj šef policije ukrade dvije kile zlata, a da pritom ministar ne ponudi ostavku, jednostavno nije ozbiljna država. Kao što nije ozbiljna država u kojoj se dvije najveće stranke od onih koje čine vladajuću koaliciju ne mogu dogovoriti ni koje je boje more.
M. Holjevac
)
