Najskuplje obrazovanje je “besplatno” obrazovanje
Sudeći po brojnim napisima iz medija, u Hrvatskoj je (bila?) u igri ozbiljna inicijativa za provođenjem bitnih reformi u školskom sustavu, no jedina stvarno ozbiljna reforma školstva koju bi valjalo podržati je potpuno uklanjanje države i njenih “stručnjaka” iz sfere školstva i obrazovanja, a o nečemu takvom u Hrvatskoj, naravno, nema ni govora, niti će vjerojatno ikada biti.
Država je glupa, država ne zna, niti može znati što i kako podučavati u školama, državni namještenici nemaju nikakvih podsticaja da vode računa o tome koja su znanja i vještine najpotrebnije i koje su metode njihovog stjecanja najefikasnije, niti imaju ikakav incentive da se kontuinuirano prilagođavaju promjenama u okruženju koje to određuju. Centralno planiranje iz već poznatih i jasnih razloga ne funkcionira niti u jednom segmentu gospodarstva, pa tako ni u školstvu.
Državno školstvo jedan je od važnijih uzroka ovako visoke nezaposlenosti u Hrvatskoj (a i drugim europskim zemljama), pogotovo među mladima, zbog stvaranja ogromnih neravnoteža na tržištu radne snage inflacijom praktički beskorisnih diploma, stimuliranjem nestašica u ponudi deficitarnih zanimanja i nemogućnošću da ljude i nakon više od 10 godina školovanja prisilno otetim novcem poreznih obveznika osposobi za lukrativan rad u budućnosti.
Osim toga, s obzirom da su si državne “institucije” dodijelile monopol na određivanje forme i sadržaja čitavog odgojno-obrazovnog procesa, treba ih smatrati i bar djelomično odgovornima za posljedice koje danas osjećamo zbog loših ekonomskih politika hrvatskih vlada, a koje su ipak, ne zavaravajmo se, imale značajnu podršku demokratske većine. Ako je ekonomska pismenost biračkog tijela takva da demokratska većina uporno zahtjeva od političara sve veći državni aparat, sve više intervencionizma u tržište, sve strože regulacije ekonomije i restrikcije individualnih sloboda, onda svakako dio odgovornosti mora biti i na onima u čijim je rukama odgojno-obrazovni monopol.
Nažalost, po tim pitanjima Hrvati su pri samom europskom dnu. Hrvatska je među ekonomski najmanje slobodnim državama u Europi, ali je svejedno na samom vrhu što se tiče zastupljenosti socijalističkog mentaliteta među građanima. Ostale ex-komunističke zemlje bile su dosta uspješnije u tom mentalnom oslobađanju, zato i jesu do danas toliko više napredovale u odnosu na Hrvatsku. Hrvati (ne svi, naravno, ali opasna većina) su u međuvremenu sami sebe uspjeli uvjeriti da su za njihove probleme krivi kapitalizam, pohlepni investitori i “privatizacijska pljačka”, a rješenja nalaze u nakaradnim totalitarnim sustavima koji dokazano mogu rezultirati samo društvenim uništenjem i nazadovanjem. Kada jedna osoba tako razmišlja, to je smiješno, ali kada kritična većina u društvu odluči tome vjerovati, to je žalosno i prilično opasno.
Naravno, ta svoja uvjerenja (pri čijem je formiranju bitnu ulogu odigrala državna akademija) hrvatski građani plaćaju i nastavit će plaćati nižim životnim standardom danas i u budućnosti, a tih se uvjerenja neće lako riješiti, pogotovo s obzirom na trenutnu dominaciju radikalno lijevih, anti-slobodarskih i anti-kapitalističkih destruktivnih ideja među “akademskim građanima”, koji se nalaze prozvanima drugima s visoka soliti pamet o tematici koja često s njihovom formalnom strukom nema nikakvih dodirnih točaka, potpuno nesvjesni vlastitog neznanja i nerazumijevanja. To nije nešto toliko specifično samo za Hrvatsku, niti je neočekivano s obzirom na samu prirodu zanata državne “inteligencije”, no ovdje je posebno izraženo i Hrvatska si ne može dozvoliti više glupiranja.