Problem kod nas je kaj nemamo neku jasnu i jednostavnu narativu o Drugom svjetskom ratu. O Domovinskom ratu imamo dosta jednostavnu narativu i zato on nije veliki izvor prepirka, bar među Hrvatima - mi smo pozitivci, četnici i JNA negativci i mi dobili i to je to. I to je najbolja situacija kad se gleda na rat retrospektivno, jednostavna priča s kojom se 99% ljudi slaže. To se onda promiče kroz medije, obrazovni sustav i tako dalje i svi sretni i zadovoljni.
U Drugom svjetskom ratu imamo što bi rekli Amerikanci - teški clusterfuck

U većini svijeta je WW2 danas isto veoma jednostavna priča - good guys vs. bad guys, pobjednici su napisali tu jednostavnu narativu: Hitler je bio sam đavo i dobri momci su dobili, vojnik Ryan je spašen itd itd. Možda to nije istina ali nema veze, ljudi su sretni jer vjeruju u to pa se ne svađaju danas o tome, hvala Bogu. Rat je gotov.
Ali kod nas je taj rat bio mnogo kompliciraniji, i kompliciranija je priča koju je ostavio iza sebe. Prvo smo 50 godina učili apsolutnu priču o dobrim partizanima i zlim fašistima, iako su mnogi privatno bili svjesni da to nije skroz tako jednostavno. Onda je komunmizam pao pa se to moglo korigirati, a neki su skroz izokrenuli stvar i postavili to kao dobre ustaše i zle komuniste, neki su ostali pri starom tmačenju, neki pokušavaju izrelativizirati zločine jedne ili druge strane... I tako ćemo se zajebavat dovijeka.
Kad je u pitanju sjećanje na neki sukob, ljudskom umu je potrebna priča o dobrim momcima protiv loših, da bi retrospektivno pojmio taj rat, ali WW2 u jugoslaviji jednostavno nije ostavio takvu priču, a ni mi je nismo sposobni ispisati.