''Danas se mnoga "gospoda" groze vremena kada je Hrvatska ratovala na strani Njemačke i ubijala po naređenju njemačkih okupatora.

Danas, kada sudjelujemo u ratnim zbivanjima i uništavanju Iraka, Afganistana, Sirije po američko-izraelskom naređenju, to je prihvatljivo jer nemamo drugu opciju, te kao mala država moramo se prikloniti velikim silama, zar ne?

Lako je dušebrižnici biti general poslje bitki Drugog svjetskog rata. Budite generali danas... Da vidimo što ćete poduzeti po tom pitanju? Ili će vaši unuci za 80 godina govoriti o vama kao što vi danas govorite o ustašama?''

Sretan dan antifašističke borbe svim "hrvatskim antifašistima".

http://blog.vecernji.hr/zvonimir-despot/savka-u-srbu-miting-velikosrpske-mrznje-912

"Jedan od izraza raspoloženja te skupine bio je miting u Srbu, na dan koji se slavio kao dan ustanka naroda Hrvatske, 27. lipnja 1971. (Savka je pogriješila datum, op.a.) U Srbu je (a vodila se rasprava je li tamo ili u Sisku počeo ustanak u Hrvatskoj) i prije bilo proslava, i sama sam im bila nazočna, i pučanstvo me dobro dočekivalo. Ali, događaj iz 1971. bio je osobit.
Tu nije bilo bitno pokazati tko su Srbi u Hrvatskoj, nego i organizirano prikazati i dokazati da je tu srpska Hrvatska. Naime, razni visoki vojni funkcionari i drugi političari na službi u Beogradu, povezani s navedenom skupinom, organizirali su proslavu u Srbu kao svesrpsku proslavu.
Bez našega znanja (znali smo samo da će organizirani i pozvati i Dražu Markovića, u to vrijeme predsjednika Skupštine Srbije) nekoliko su desetaka autobusa dovezli na taj dan Srbe iz Bosne, Vojvodine, i iz uže Srbije. I to će se ponoviti 20 godina poslije! Oni su, a ne toliko domaće srpsko stanovništvo, dali velikosrpski pečat toj hrvatskoj proslavi.
Mi smo bili pozvani (i odazvali smo se) u punom sastavu. Bili su nazočni Vladimir Bakarić, Jakov Blažević, Pero Pirker, Miko Tripalo i ja, i mnogi drugi. Nikada, u cijelom svom sudjelovanju na mnogobrojnim sastancima, mitinzima, proslavama, nisam doživjela nešto slično.
Bio je vedar, sunčan dan. Kad smo se pojavili na improviziranoj pozornici, na otvorenom, pred golemim mnoštvom ljudi (dovezenih), osjetili smo prema sebi zid otpora i mržnje. To je bio miting velikosrpske bodlje mržnje prema hrvatstvu i Hrvatskoj. Nikako ga drukčije ne mogu shvatiti!

Ovacijama su dočekali srbijanske predstavnike, posebice Dražu Markovića za kojeg se znalo da je protiv naše politike. Ovacije su priredili i Đoki Jovaniću, svojemu ratnom zapovjedniku. Hrvatskim predstavnicima (i govornicima) nisu pljeskali, jedva uljudno, čak ni Vladimiru Bakariću ni Jakovu Blaževiću. Ta manifestacija bila je dobro organizirana sa željom da nam se pokaže njihova snaga, a poruka je bila: Velikosrpstvo je tu, iza nas!

S dna provizorne pozornice pošli smo prema naprijed, prema mnoštvu. Ljudi, dovučeni autobusima iz Bosne i Vojvodine i tko zna odakle sve, bili su umorni, znojni, pripiti (rana jutarnja rakija), s prijetećim raspoloženjem. Bili smo im tu - na dohvat ruke. Mi - za koje se tvrdilo da želimo ponovno "klati" Srbe u Hrvatskoj!

Pero Pirker je, uza me, bio nekako zbunjen, osjećala sam da se i on osjeća krajnje nelagodno. Bio je napet, ozbiljan, ukočen. "Pero" - šapnula sam mu pomalo šaljivo, kad su nam rekli da se pomaknemo naprijed - "sad se čuvaj, dolaze rajčice i jaja, bit ćemo kao Indijanci". Osjetio je da mu tim zapravo namještenim "zafrkavanjem" na vlastiti račun želim odagnati tjeskobu, pogledao me i odgovorio u istom tonu: "Ti pazi haljinu", aludirajući na moje novo odijelo. Osjetila sam da se umirio. Još sam prišapnula, opet šaljivo: "Ja ću se skloniti iza Jakova (Blaževića), pravo je da u Lici on - kao lički medvjed - strada." A Jakov Blažević je zaista poput medvjeda išao teškim korakom ispred nas prema samom rubu tribine. I, kad smo stigli do sama ruba, zbilja sam jednom trećinom tijela stala iza njega. Peru je, valjda od napetosti, uhvatio smijeh. Ali ukočenosti je nestalo, zahvalno me pogledao još jednom.
Kad su počeli govoriti, opet ovacije Draži Markoviću, pa Đoki Jovaniću, i parole, parole, parole, Jugoslaviji, Titu, Partiji, bratstvu i jedinstvu i sl. - ali ne i Hrvatskoj. Jesam li to u svojoj zemlji, gdje li se to nalazim? - ogorčeno sam se pitala. Jesmo li mogli (morali) to spriječiti? I odmah zatim pomisao: e, bogme, nećete više!

U nogama sam osjećala kako bi najradije pobjegle. Ali kontrolna institucija u glavi radila je besprijekorno. Sjećam se da sam si neprekidno ponavljala: Boje nas se, u tome je stvar. Uzimaju nas ozbiljno. Mi smo u pravu, oni su opasni huškači.

U Zagreb smo letjeli velikim vojnim helikopterom, i samo se sjećam da smo u njemu - na povratku - svi šutjeli. Na tom sam mitingu najodređenije, odnosno najizravnije osjetila samu suštinu politike te skupine.

Na povratku u Zagreb zapisala sam u svoj notes: Miting uzbuđenja. Mrze nas, i ne će se libiti za četništvo proliti krv. Strašno? Smiješno? Opasno? Prijeteće? Sve to. Stvari se kreću prema raspletu!

Mnogo godina poslije događaji su potvrdili moje slutnje i sumnje."