O Franji Tuđmanu nekad:

“Tuđman je glavna prepreka bilo kakvom poboljšanju. To još ne znači da ga se ne može ukrotiti.” (1994.)

“Logika tuđmanizma ima svoj tijek. Pokazalo se da je opjevani zapovjednik Puma, koji je hrvatski stijeg podigao na kninsku tvrđavu, tek običan nasilnik, pa obljetnicu Oluje provodi u državnim uzama. Stoga nije potrebno tražiti nove dokaze kako je državna politika od Oluje do danas osramotila sva naša domoljubna očekivanja. Sve je to bjelodano. No, ako nas Tuđman i njegova politika uopće ne iznenađuju, moramo i ovom zgodom pribilježiti osjećaj strepnje u pogledu stanja hrvatskog društva. Pljačke i ubojstva što su se umnožila poslije Oluje, dio su degradiranja cijelog našeg prostora, miniranjima kuća i ubojstvima u bivšoj Krajini legalizirana su ubojstva usred Splita i Zagreba.” (1997.)

“Njemu treba pružiti posve otvoreni otpor. Treba zauzeti prostor na kojemu je on već nelegitiman. No, to je još uvijek teško učiniti u ozračju jednoga konsenzualnog iluzionizma i nadmoći onih utjecaja koji su formirali i Tuđmana. Tko može dokazati da je Tuđman neznalica kad su se njegove žrtve jagmile da ga uguraju u Akademiju?” (1999.)

“Ideologija apsolutnog jedinstva, koju je Tuđman koristio da bi vladao autokratski, nikada zapravo nije ni bila recept za pozitivne promjene.” (2000.)

“Optužnica protiv HDZ-a bila je apsurdna, da vam odmah kažem, ne razumijem kako je moguće optužiti kolektiv. To je kao da optužite Akademiju ili Sveučilište, postoji netko tko je nešto napravio ili nije, krivnja je individualna”

“Ovaj naoko mali ustupak žrtvama Tuđmanove vlasti vrlo je važan korak za HDZ.” (2002.)

O Franji Tuđmanu danas:

“Hrvatska je, u smislu da je nezavisna zemlja, sigurno na tragu onoga što je Tuđman zacrtao. Ono što je važno jest da je on doista bio za hrvatsku nezavisnost.” (Glas Slavonije)

“Nakon svih političkih sukoba i strasti iz 1990-ih, Tuđman mi se danas čini sve više apstraktnim. Kako tvrditi da je bio autoritaran i da se protivio izbornim rezultatima kad danas oni koji su ga zbog toga optuživali traže ostavku zagrebačkog gradonačelnika?

Kako tvrditi da je njegov model privatizacije bio kriminalan, kad se među onima koji tako govore još nije našao nitko tko bi vratio bagatelno otkupljen stan? Tuđmanov lik sve više prikriva povijesna magla, onaj veliki relativizator koji će stvoriti još nepoznata tumačenja Tuđmanova razdoblja, relevantnija za neka buduća vremena.” (Kolo, časopis Matice hrvatske za književnost, umjetnost i kulturu).

O Anti Gotovini nekad:

“A sv. Ante Gotovina? Nećemo reći što ćemo s tim vrućim krumpirom iz vremena kad baš i nismo pazili tko nam vodi vojsku.” (2003.)

“Slučaj Gotovina dosadio je i Bogu i čovjeku ne zato što je heroja pariških draguljarnica i južnoameričkih drogaških kanala teško uhititi, nego zato što nam hrvatske vlasti, stare i nove, neuspjeh u tom neizbježnom zadatku opetovano serviraju kao nešto posve normalno i unaprijed prihvatljivo…

Zato je pravo pitanje zašto hrvatska policija i tajne službe ne mogu privesti Gotovinu. Jesu li loše opskrbljene? Možda nemaju podataka o Gotovininim prijateljima, članovima obitelji? Možda su nesposobne? Ili možda neće? Bit će najprije ovo posljednje. Ako je tako, ima i tomu lijeka. Vlada ih može osposobiti za tu dužnost – provjerom i čišćenjem od Gotovininih jataka.” (2004.)

“Jer dok samo rijetki čitatelji Ferala, Le Mondea (ili Vjesnika!), znaju da je Gotovina bio tek običan kriminalac, u javnosti ne može zaživjeti ono drugo pravo pitanje: kako je takav jedan egzemplar mogao ući u HV i na čiji se poticaj to uopće dogodilo? Haaški poučak je da rat nije isprika. Nekomu je trebalo da upravo takvi tipovi postanu mjerodavni u našoj obrani.

Banac je ideološki habitus promijenio preko noći. I evo ga uoči izbora kao jedne od udarnih HDZ-ovih uzdanica čiji su tekstovi, o čemu god bili, predvidljivi poput pornića: kao što je svakom jasno što će se dogoditi kad se u kadru pojave nabildani mrga i utegnuta plavuša sa silikonskim sisama izvan svih konfekcijskih brojeva, tako je i kod Banca i ostalih kuljiša, čim udare prvo slovo, bjelodano do kakvog će ih zaključka dovesti slijed misli. Milanović je fuj, bahat, lud, Kolinda je cool, a Tomo… E, Tomo će pokazati diletantu kako se radi

To je ključni podatak o Domovinskom ratu, koji je legitimirao – što god o tomu Gotovina subjektivno mislio – upravo vlast ‘najnovije klase’. Ali o tomu građani moraju dobiti uvjerljive podatke i to ne putem nekog tajnog govora na XX. kongresu HDZ-a.” (2004.)

O Oluji nekad:

“Uostalom, odgovornost i planski aspekt operacije jasni su i iz činjenice da su zločine počinili pripadnici biranih postrojbi. Kako je moguće da se stječe dojam kako su dvije sasvim različite hrvatske vojske djelovale u sektorima Jug i Sjever?” (1999.)

“Ako su Bljesak i Oluja bili isključivo obrambene operacije, onda su likvidacije i pljačke nužno marginalne pojave. Ne moramo biti vojni stratezi da bismo shvatili kako to uopće nisu bile slučajne pojave. Takvih slučajnosti u ratu i ne može biti, ako je riječ o djelatnosti redovne vojne strukture, na čemu se obično inzistira kad se govori o Bljesku i Oluji. Apologeti zločina zato i falsificiraju učinke planiranog terora, koji je bio u funkciji ‘etničkog čišćenja’.” (2000.)

“Zdravko Tomac veli (Vjesnik, 28. srpnja) da zločini počinjeni u Oluji ‘nisu planirani s ciljem etničkog čišćenja, nego su eksces’. (U ušima mi još zvoni apologetska izjava Slavka Komara da je Bleiburg bio eksces.) U povijesti, međutim, masovnih ekscesa nema. Postoje samo vrlo određeni rezultati vrlo određenih politika.” (2001.)

O Oluji danas:

“Obljetnica Oluje u njezinim raznim podnaslovima kristalno je jasna, bez obzira je li to Dan domovinske zahvalnosti, Dan pobjede ili Dan hrvatskih branitelja. Peti kolovoza ne zahtijeva nikakvo dodatno tumačenje. On živi u svijesti naroda kao obljetnica okončanja najopasnije prijetnje hrvatskom teritorijalnom integritetu nakon skoro osam desetljeća jugoslavenskih presizanja.” (Jutarnji list)

“Zato je za Hrvate i sve one koji su dio hrvatske političke nacije Oluja neupitno postignuće; bez obzira hoće li slavlje Oluje uprskati megalomanija pojedinih hrvatskih lidera ili stranaka, kao što se dogodilo upravo ove godine.” (Jutarnji list)

“Dio povučenih 125.000 hrvatskih Srba (upola manje od 250.000, broja kojim se danas barata) naseljen je u Srbiji i na Kosovu, gdje se kod Dečana gradio cijeli jedan ‘settlement’. Unatoč tome, Srbija do nedavno nije ustrajala na kriminalizaciji Oluje.” (Jutarnji list)

“Za onu ljevicu koja nije odustala od jugoslavenskog projekta, kriminaliziranje Oluje politički je obvezatno… Ljevica koja nije odustala od Jugoslavije i zavjetovana je povijesnom jugokomunističkom pokretu, oslobođenje okupiranih hrvatskih prostora u operaciji Oluja nužno vidi kao svoj poraz.” (matica.hr)