Iako zagonetna priča o Udbi ne može biti razriješena bez ostatka, neki su elementi ove priče prilično izvjesni. Jugoslavija se nakon Titove smrti počela raspadati iznutra i taj je proces godinama bivao sve vidljiviji. 

U Ljubljani, Beogradu i na Kosovu oporba režimu bila je nakon 1981. godine sve oštrija. Velik se dio srpske inteligencije počeo spremati za redefiniranje jugoslavenskog prostora, koji bi bio izložen osjetnijoj srpskoj dominaciji.

Dvije opcije - unitarizacija federacije, ili stvaranje velike Srbije, praktički je zagovarao najveći dio srpske političke i intelektualne scene.

Mirni višestranački izbori

U tim je okolnostima u hrvatskoj Službi državne sigurnosti sazrelo uvjerenje da treba tražiti hrvatsku alternativu. Bilo je jasno da se raspada socijalizam. 

Bilo je također jasno da se raspada i Jugoslavija. Pripadnici hrvatske tajne policije bili su itekako svjesni realne mogućnosti da će, ako na višestranačkim izborima pobijede predstavnici ljute desnice - uglavnom iz emigracije, ali i iz zemlje - pripadnici i suradnici Službe gadno nastradati.

Samo tijekom ‘70-ih i ‘80-ih godina pobijena su, recimo, 22 hrvatska politička emigranta. Lustracija je bila najmanje zlo koje je udbaše moglo zadesiti. 

S desecima ili stotinama tisuća ljudi opsjednutih osvetom, mogli su računati na mnogo gore opcije. To se, međutim, nije dogodilo. Socijalistička služba države sigurnosti mirnom je tranzicijom transformirana u tajnu službu Republike Hrvatske. 

Prvi višestranački izbori prošli su mirno i bez većih incidenata, dok je Služba državne sigurnosti nastavila, uglavnom, lojalno služiti novim šefovima.

"U određenom trenutku života, pogotovo kad se znalo da će Hrvatska imati svoju državu, jasno mi je bilo da čovjek mora ići svome vlastitom jatu", rekao je novinarima jednom prilikom već spominjani Željko Kekić, koji je dao najsuvislije objašnjenje pojedinačnih i kolektivnih promjene u Službi u tom vremenu, dajući vrlo realan okvir mijene.

Udba je nadzirala promjene

"Osjećao sam ogroman teret 10-godišnjeg staža u Udbi. Prljav je to posao, nije se prezalo ni od djece. Razmišljao sam o tome kako prići tim ljudima i kako s njima raditi, jer to su ljudi koje sam ja uhodio, tajno pratio, utjecao na njihove sudbine i sudbine njihove djece. Oni su završavali u zatvoru. I shvatio sam da jedino istina može biti način da oni sagledaju realno stanje, meni oproste, da se nađemo na zajedničkom putu, kako bismo dalje mogli zajedno. Presudan je bio 1991. godine dolazak kardinala Kuharića u brigadu u kojoj sam bio načelnik SIS-a. Ja koji sam ga špijunirao deset godina i zaslužio da me zatvore u šaht, sad sam ga osiguravao. Pekla me savjest, kao da mi je Bog pružio prst spasa. I ja sam ga prihvatio...

Služba je nadzirala promjene, kako je rekao Kekić Slobodnoj Dalmaciji.

"Nije se mogla formirati ni jedna stranka bez suglasnosti Udbe. Udba je odobrila tranziciju ranih ‘90-ih godina, odnosno da sve prođe blagim putem. A taj koji je odobrio, da bi zaštitio sebe, jednostavno je tražio neku protuuslugu, u smislu: ‘Evo ti putovnica, dođi ti u Hrvatsku, evo odobrenje da formirate stranku. Ali ćete se prema nama odnositi tako kako kažemo i za potpredsjednika stavit ćete čovjeka kojeg mi odredimo’. I danas su u svim strankama. Glupo bi bilo drukčije postupanje, da udbaši sebe ne zaštite.

Problemi su se trebali rješavati nakon rata

Iz izvještaja se vidi da Služba prati ne samo hrvatski nacionalizam nego i srpski, i to ne samo u Hrvatskoj nego i u Srbiji. 

Danas se zna da su nadzirali vikendicu Jovana Raškovića u Šibeniku, Dobricu Ćosića, Matiju Bećkovića, Momu Kapora i sve druge srpske disidente. Zanimljivo je da među njima nema Đilasa, s kojim je Tuđman kontaktirao, a u to doba još nisu nadzirali srpski Savez komunista, koji je de facto predstavljao jezgru iz koje je srušena Jugoslavija. Izvještaji SDS-a iz godina 1988., 1989. i 1990. dat će sigurno mnoštvo materijala te vrste.

"Udbaši su dobrim dijelom stvarali HDZ", rekao je jednom Nikola Štedul, hrvatski emigrantski političar, koji je u listopadu 1988. u Škotskoj, gdje je živio, preživio Udbin atentat. 

Tko je bio naručitelj ubojstva, Štedul nije znao do povratka u Hrvatsku 1991. godine. Tad se sastao s Franjom Tuđmanom.

"Tražio sam da mi da neki posao. Nisam tražio namještenje i plaću nego sam htio pomoći. Tuđman me tad uputio na Perkovića. Rekao mi je da pomognem u nabavci oružja, a da će Perković riješiti dokumente i prelazak granice", prisjetio se Štedul. 

Odmah je Tuđmanu prigovorio suradnju s Perkovićem, a ovaj mu je rekao da će te probleme rješavati nakon rata. Nikad ih nije riješio. Štedul je Expressu prošle godine rekao kako to nije bilo slučajno.

Račana nisu htjeli jer su znali da neće pobijediti na izborima

"Udbaši su u tim prevratnim okolnostima morali naći nekoga koga će podržati, a taj je morao biti pobjednik. Račan ne bi pobijedio, pa su odabrali Tuđmana. Oni su njemu bili potrebni zbog putovnice. Dali su mu putovnicu, koja mu je trebala za pobjedu. Bilo mu je važno da ode među iseljenike i od nas dobije potporu. Uz sve to, Tuđman je njima kao partizanski general bio prihvatljiviji nego da dođe netko iz emigracije. Prema mojim informacijama, 1987. odlučili su da je njihov izbor Tuđman", govorio je Štedul.

Upravo zbog toga zaključio je da je HDZ stranka koju je dobrim dijelom stvarala tajna policija bivšeg režima.

"Tuđman se nije mogao oduprijeti. Bez njih ne bi pobijedio, a možda bi ga i ubili da im se odupirao", smatrao je Štedul, koji je na početku rata počeo suradnju s Perkovićem, ali je brzo i odustao.

"Za Tuđmana su se komunističke strukture odlučile smatrajući da im treba netko tko je sposoban organizirati stranku, neovisno o tome postoji li i netko popularniji od njega, potom i netko koga će moći kontrolirati te tko će biti u stanju osigurati podršku i emigracije i partijskih krugova stradalih u Hrvatskom proljeću te Crkve. Znali su da Tuđman ima kontakte s emigracijom, s Crkvom, znali su da on ima najozbiljnije kontakte. Perković je bio operativac. Ako nije bila donesena neka odluka, onda Perković to nije mogao provesti. Isto tako se tumači krijumčarenje oružja", kaže jedan naš sugovornik, odlično upućen u problematiku Službe, koji podržava teoriju kako je Služba podržala novi sustav.

Prevagnulo je to što Tuđman nije mrzio Tita

Tu teoriju potvrdio je i Željko Kekić. Udba je, rekao je Kekić Slobodnoj, bila suglasna da Tuđman bude predsjednik. Morala je, dodao je, biti suglasna s bilo kojim predsjednikom koji bi tada bio došao na vlast.

Obavljali su se krajem ‘80-ih razgovori s dijelom disidenata, a predsjednik se mogao izabrati samo između objekata koje smo mi obrađivali. Morao je biti netko s karizmom zatvorenika ‘70-ih. Tuđman je najmanje mrzio Tita, i to je prevagnulo...

Prvo su njemu vratili putovnicu, 1987. godine, i otputovao je na dogovor u Ameriku. Bilo bi suludo da jedan sustav, koji je toliko moćan i koji praktično svakog predsjednika ili sabornika drži pod kontrolom, stvaranje nove države prepusti slučaju ili nekome drugome, a suradnike dovede u opasnost likvidacije. Josip Manolić kaže:

"Navodno je stvar počela u Beogradu na jednom sastanku i nastalo je pitanje kako postupati prema disidentima. Srbi i Crnogorci su rekli da Đilasu treba dati putovnicu. Onda su i naši tražili da se da i Tuđmanu putovnica. On je volio vidjeti svijet. Perković je bio Udbin operativac i u vrijeme Jugoslavije i poslije", rekao je za Express jedan insajder.

"Partija, CK, cijeli establišment, počeo se još 1986. pripremati za višestranačje, a poslije i za osamostaljenje Hrvatske. Uvidjeli su da će Jugoslavija morati prijeći na tržišno gospodarstvo te da neće moći opstati kao jednopartijska država. Znali su da konfederacija neće moći opstati već potkraj 1988. U svakoj republici nastaju inicijative koje rade svoje planove.