može primjer? da vidim što točno želiš reći s ovim

Link: http://www.index.hr/vijesti/clanak/kolinda-se-osramotila-na-svecanom-prijemu-u-lisinskom-a-izgleda-da-je-to-shvatio-i-plenkovic/944277.aspx

Jesu li u pitali predsjednicu da objasni svoje riječi? Ili su sami donijeli zaključke?

Mail adresu joj inače zatrpavaju svakakvim (glapavim) upitima, a sad su eto zaboravili.

Osnove novinarstva. Al dobro. Jadnik (ili jadnica) se srami svog teksta pa ga ne želi potpisat imenom i prezimenom.

Ona sama daje nepromišljene izjave.
Jakove izdrži!

O Mesićevim pizdarijama je bespotrebno uopće pisati,od gospodarskih kriminalnih brljotina do kave s predsjednikom i neukusnih viceva. Nije za čudit pošto dolazi iz redova političkih preobraćenika i dnevnopolitičkih kurviša koji u Australiji lumpuju na ustaških dernecima i slave pobjedu 1941. a u Hrvatskoj propovjeda antifašizam i pobjedu 1945. To je kristalno jasno. I njemu kao takvom mediji nisu mogli ništa raditi jer nisu ni sami znali na koji način plasirati nešto što će ga diskreditirati.

Nažalost, kraljica Balkana,Barbika,Čokolinda,Kobilinda,Mamićeva druga ili kako god je želite (uvrijediti) nazvati blamira samu sebe,kupa se u neznanju,prosere se u javnosti i ostane živa,ured predsjednice pretovrila u putujući cirkus.... možemo u nedogled. Jako lako te razapnu mediji kad ne barataš uopće pojmovima,ne snalaziš se u javnom i političkom prostoru, imaš totalno nesposobne PR-ovce,savjetnike ili nešto treće. Totalne idiote kojima sve promakne. Jasna je ova medijska hajka, ljevičari jer pripada takozvanom desnom krilu hrvatske političke arene. Ustvari ona i Mesić su u jednom isti. Oboje su teški komedijaši i glumci. S tom razlikom što je Stipe bio sudionik i aktivan apologet čuvene pretvorbe i privatizacije provođene u jeku najžešćih ratnih sukoba u Hrvatskoj a posebice u BiH.
Kako objasniti njezinu totalnu pogubljenost u jednostavno pitanju: Što si radila u SAD-u 5 dana ili više a da te nitko nije zvao?
Nakon svih blamova od strane naše predsjednice te njezine komične izgovore sve sam više uvjeren da iza svega stoji zavjera vekovnih neprijatelja jedine nam voljene Domovine. Iza toga su sigurno ORJUNAŠI

Čekaj malo.

Ti inače provjeravaš mail od precjednice da ovo gore navedeno znaš ili je to ona negdje iznila podatak??

predsjednica nije pričala klingonski već hrvatski, zbog čega bi je trebali pitati da dodatno objasni ako je sve savršeno jasno? 
 "Pozdravljam svakog hrvatskog diplomata i diplomatkinju s kojima sam imala čast raditi u to vrijeme, koji su se toliko zdušno borili za našu samostalnost i neovisnost. Nisu to bila laka vremena". 

ovo ''s kojima sam radila'' je klasično komunističko obmanjivanje slaboumnih. na razini njene osebujne biografije kakve se kim jong un ne bi posramio, a u kojoj btw stoji da je 1992. bila student. da je nešto konkretno 'radila' u borbi za međunarodno priznanje ne sumnjam da bi to već zlatnim slovima bilo ugravirano u biografiji, odmah iza trčanja za zmijama i hvatanja plavetnila neba u oku dok je izranjala iz bistre riječine.

Treba Kolindicu pitat di je bila 1991... pardon 1992. Jer očito je da sere, čak je i Plenki izbuljio okice na njezin najnoviji proser u proslavi 25 godina priznanja.

Njoj bi bilo najpametnije da se uopće ne pojavljuje u javnosti i ne daje izjave do novih izbora za predsjednika(cu). 
I da obriše profil na fejsu. 

flashback na orginalnu biografiju naše anke partizanke (koja je poslje uklonjena) 

Potječem iz skromnog mjesta Lubarska na Grobniku, u zaleđu Rijeke u kojoj sam i rođena 1968. godine. Tata je želio sina i zbog toga nije pripremio žensko ime. Mama mi je iz inata dala ime Kolinda, po pjesmi koju je pjevušio dok ju je vozio na putu do bolnice.

Prva uspomena iz mojeg djetinjstva bile su stepenice. Stare, trošne drvene stepenice koje su vodile do prvog kata kuće u Martinovom Selu, na kojem se nalazio naš skromni jednosobni stan. Uspomena na te stepenice obilježit će cijeli moj život, pun izazova, uspona, a ponekad i posrtanja, ali neprestanog uspinjanja. Ponekad lagano, ponekad uz poteškoće, unatoč svim preprekama, unatoč kamenju na putu, bio je to neprestani i kontinuirani uspon. To je postala i moja životna filozofija: svaki je pad novi uspon, nova stepenica.

Te prve godine mojega života obilježila su prostrana polja, široke ravnice, beskrajno plavo nebo i šum Rječine, neprestani, nepresušni, uporni šum slapa podno naše kuće. Zarumenjeno nebo u smiraj Sunca ili u praskozorje, kada bih bosonoga istrčala u vrt. Mir i tišina staroga bunara. Misterij povijesti stare frankopanske kule u Gradu Grobniku. Povijest koju sam obožavala. Povijesne knjige koje sam upijala do ranih jutarnjih sati. Šum vjetra na vrhuncima planina koje okružuju Grobničko polje. U toj zaglušujućoj tišini s pogledom na zelenilo bora, smreke i jele, i plavetnilo neba, mora i otoka u daljini, osjećala sam se slobodnom poput ptice 

Bila sam dijete prirode. Vješto se penjala po stablima, kopala zemunice, trčala po pustim poljima dok je vjetar šibao moje lice, uvijek zarumenjeno od sunca ili vjetra. Pomalo dječački mogla sam se popeti na svako stablo, ljuljajući se nad bistrinom Rječine, puštajući se bez straha u hladnu, duboku vodu, izranjajući i hvatajući zrak u plućima i plavetnilo neba u oku.

Odrastala sam u toj slobodi prostora, pjevu ptica, šumu vjetra i beskraju neba. Užasavala sam se jedino poskoka i koprive. Često sam upadala u grmlje kopriva, vidajući plikove, a i susreti s poskocima nisu bili rijetki, no na sreću uvijek su završavali dobro. Uvijek sam instinktivno znala kako se ponašati u blizini zmija. 

Mama i tata bili su obrtnici, težaci. Tata je bio mesar. Imao je svoju mesnicu, stoku i kompletnu proizvodnju mesa. Mama Dubravka i tata Branko, a kasnije i brat Branko, kojemu sam dala ime po djevojčici Brankici, starijoj od mene, kojoj sam se divila, vrijedno su radili u našem obrtu. Tata je ponedjeljkom ustajao u tri ujutro i odlazio u nabavku stoke, putujući Hrvatskom, od Like i Gorskog Kotara do Jaske. I ostatak tjedna u našoj se kući ustajalo u ranu zoru, a predaha nije bilo ni vikendom.

Svojim sam roditeljima beskrajno zahvalna ne samo za sve što su učinili za mene i brata, s kojim sam bila i ostala jako vezana, već i za sve čemu su me naučili – da se jedino radom, poštenjem i zalaganjem u životu može postići istinski uspjeh. Naučili su me obiteljskim vrijednostima i kako u konačnici ono najvrijednije što imamo i ono što nam uvijek ostaje su ljudi koji su uz nas i u dobru i u zlu. Da je sreća u malim stvarima, u trenucima pažnje koju poklanjamo jedni drugima, u trenucima zajedništva, opuštanja... U brizi jednih za druge, u šalici toploga čaja koju ti donese mlađi brat dok ležiš u krevetu bolesna...
Moje je djetinjstvo obilježila igra sa susjedima koji su svi redom bili dječaci, uglavnom nogomet i gađanju praćkom... Sjećam se jednog popodneva, nakon višednevne kiše, kad sam zajedno s prijateljima skakala po lokvama, pa onako neuredna i mokra otišla kući, što naravno, nije naišlo na odobravanje moje majke. Vikala je na mene da mi to ne priliči jer sam djevojčica, a ja sam uporno govorila da nisam! Nikada više nije mi rekla da nešto ne mogu samo zato što sam žensko. Niti bih ja to ikada prihvatila. Od bilo koga.

Moja je majka moja junakinja. Ona je ta koja je u meni njegovala ambicije. Kao djevojka morala je naporno raditi te stoga nije uspjela završiti školu, ali je shvaćala vrijednost obrazovanja za napredak u životu. Nikada mi nije pokušala niti sugerirati koji bih put trebala odabrati. Uvijek bi uvažila moje želje i tada učinila sve kako bi mi pomogla na putu kojim sam odlučila krenuti. Beskrajno sam zahvalna roditeljima na podršci. Oni su najmudrije osobe koje su obilježile moj život. I sve što sam danas – dugujem njima.Sretna sam što sam mogla rasti u takvoj nesputanosti i slobodi. Priroda je i danas moje najdraže "odmaralište" i njoj pronalazim mir i odmak od svakodnevice. Želja mi je vratiti se jednom u rodni kraj, na tatinu zemlju i sagraditi kuću za obitelj te u miru grobničkih polja slušati vjetar i ptice. Kada razmišljam o tome najradije citiram djelove pjesme "Grobničko polje" hrvatskog pjesnika Dimitrija Demetra.