Plenković kao princ, traži se stražnjica za šibu
Inzistirajući na stavu da je sve napravio kako treba i u najboljem interesu članstva stranke i hrvatskog naroda te i jednima i drugima pripremio najbolju ponudu na izborima, Plenković nasuprot rezultata izbora izravno poručuje da ni članstvo, ni narod nisu dovoljno dobri, jer je očito da nije problem u njegovoj političkoj ponudi, nego u njima. S obzirom da rezultatima nije zadovoljan, slijedom stava o neupitnoj vrijednosti svoga "proizvoda", najavio je proces istraživanja pogrešaka u članstvu. I narodu, što je neizravna najava kažnjavanja najodgovornijih neznalica. Povijesno-politički to nevjerojatno nalikuje na već viđene procese, odavno civilizacijski osuđene i presuđene standarde i postupanje ljudi na vrhu državne hijerarhije. Evo primjera.
U razdoblju povijesnih kraljevstava, tamo sve do francuske revolucije, ali i kasnije, sve do danas u nekim egzotičnim zemljama, mali prinčevi su imali sluge sudrugove u odrastanju. Bili su to djeca dvorske služinčadi, čija je državna zadaća bila, biti dijete u svemu, pa i u nevaljalostima, s malim prinčevima. S obzirom da su prinčevi bili djeca, radili su kao i sva djeca nepodopštine, a stroga dvorska i državna pravila nalagala su nagrade za dobra djela i kazne za nevaljalosti. Kada bi princ uradio nešto dobro, dobivao bi državnu nagradu i poticaj, a kada bi napravio nešto loše, kažnjavalo se djecu služinčad. Dobivali su i batine, a princu nevaljalcu bila je kazna biti nazočan kada njegov dječji sudrug dobiva šibom po goloj stražnjici. Tu naviku nastavili su razvijati sovjetski boljševici i unaprijedili ju do neviđenih razmjera.
Staljin bi, suočen s poraznim rezultatima većinom idiotskih petoljetki, na Politbirou partije zaključio da su planovi genijalni jer je on po definiciji nepogrešiv, okolnosti za realizaciju savršene pa kao pravedan i odgovoran vladar zahtjevao je da se pronađu i primjereno kazne krivci za neuspjeh. Potom bi se onako odokativno zaključilo u odnosu na razmjere debakla u realizaciji planova, koliko bi moralo biti krivaca i koji su to. Slijedila je naredba nižim organizacijskim razinama, a zbog veličine SSSR-a i razmjera debakla, posmicalo bi se milijune. U modernim političkim odnosima taj se model odavno primjenjuje u državnim ili poludržavnim gospodarskim gigantima u Hrvatskoj. Primjerice u Uljaniku.
Skupina hijerarhijski organiziranih političara donese zakon, zatim proglasi vlasnika, zatim upravu koja ima upravljati, zatim uzimaju od države i banaka zajmove ili potpore, zatim uzmu avanse od naručitelja i krenu graditi brodove. I ne izgrade brodove. Za vrijeme izgradnje brodova koje ne izgrade, a neke niti krenu graditi, vlasnici im ozakone goleme nagrade, honoriraju se dobre namjere i vizije, upravljači i predstavnici vlasnika postaju milijunaši. Kada računi dođu na naplatu, naručitelji zatraže naručene brodove ili svoj avansirani novac, a nema ničega. Država i vlasnici koje je ona ozakonila donesu zakone da se radnici, a ovisno o razmjeru neuspjeha, i hrvatski narod kazne. Skidaju se gaće, a zakonodavac odredi koliko će tko šiba dobiti po stražnjici. Tu se nastoji biti pravedan i ravnomjerno rasporediti broj udaraca. Nakon toga traži se novog vlasnika, nove upravitelje, ozakoni ih se, te ih država predstavi išibanom narodu kao rješenje i put u svijetlu budućnost. I tako ukrug. Vi onda recite da povijest nije učiteljica života!
Zato je sada pitanje kome će Plenković i Jandroković svući gaće te može li se dogoditi da se članstvo dosjeti i krene u kontraakciju svlačenja njihovih gaća. Akcija svlačenja je izgleda krenula, a i šibe su pripremljene, samo je pitanje tko će ostati gologuz i tko će držati, a tko primati šibe. Netko hoće, a najgore će biti ako se ovi u stranci dogovore, pa gologuzim ostave narod i ponovo ga propisno išibaju.