Plenković se pokazao nesposobnijim i od Josipovića
Nakon neslavnog predsjednikovanja usprkos nevjerojatnoj kontroli čak i kavanskih raspoloženja, Ivu Josipovića su s razlogom mnogi nakon poraza od Kolinde Grabar Kitarović i udružene nacionalne javnosti vjerojatno zadnji put oko HDZ-a, proglašavali luzerom bez konkurencije. On je to, da otkloni sve dvojbe, svojski navalio dokazivati godinama nakon toga do mjere da je čak i kao "mitraljeski" akademac nedavno postao predmet javne sprdnje.
Kao i Josipović, Andrej Plenković je brižljivo njegovan i osmišljavan karijerni projekt, kome su također mnogi proricali vrhunsku i trajnu političku moć i karijeru. Na isti način su nastali, iz istog socijalno-političkog i društvenog okruženja potječu, na isti način su stavili točku na svoj politički rast i karijeru. Iako je zbog daleko bolje pozicije, koju mu u hrvatskom narodu bitno donosi čelno mjesto u HDZ-u, bilo očekivano da će Plenković duže trajati od Josipovića čije je stranačko i izborno ishodište izrazito manjinsko u Hrvatskoj, završio je još neslavnije. U političkom pogledu Plenković je mrtvac, što se pažljivom analizom govora lica Jandrokovića u trenutku kada se Plenković obraćao javnosti nakon proglašenja rezultata, moglo vidjeti bolje nego na bilo kakvom mjernom instrumentu. Jandroković je najsavršeniji medij za iščitavanje političke sudbine njegovih šefova pa ne treba raditi detaljnije analize nakon pogleda na njegov izraz lica.
I Josipović i Plenković su djeca nelustriranoga poretka, proizvedeni su da ga očuvaju i osiguraju, a razlog njihovog stradanja je upravo nevjerojatna nesposobnost koja tipično prati rast i razvoj ljudi koji nikada nisu ništa bitno postigli u srazu s konkurencijom u otvorenoj utakmici s uspostavljenom ravnotežom u društvenim konfliktima. Na njihovoj strani je bio cjelokupan sustav, to im je omogućilo rast i razvoj bez ikakvog stresa, no i onesposobilo ih za suočavanje s realnim društvenim problemima i ponašanjem u takvim prilikama. Za razliku od Josipovića, koji nakon pada u sustavu nije ima uporišta, Plenković može još neko vrijeme vegetirati opstajući prije svega zbog prirode lovišta i lovaca, koji su u principu međusobno zakrvljani, kako u stranci tako i izvan nje. Može računati da će se puške sigurno prvo usmjeriti u susjednog lovca kako bi samo jedan komotno sam izbio na čistinu na kojoj Jandroković drži svezanog medvjeda i jamči mu sigurnost dok ne ugleda lovca. Tu će lovci nastojati podmititi lovočuvare, sklapaju se savezi kakve ni dobro pijani kavanski pripovjedači ne mogu ni zamisliti, a puca se na svaki trzaj u šiblju. No, jedan lovac će sigurno ostati i izbiti na čistinu.
To Plenkoviću neće dugoročnije pomoći, makar mu osiguralo neko vrijeme prividnog života. Prema prvim postupcima zapravo je sigurnije da će ga taj privid totalno srozati, čak brže i opasnije od Josipovića.
Zašto ti ljudi tako neslavno završavaju i dožive munjevit politički debakl čim dođu na pozicije na kojima donose odluke i upravljaju? Zato što to nikada nisu radili niti ih je netko uvježbao za to. Izbjegavali su se porazi na način da se ne ulazi u utakmice, pa su povjerovali da je sve što dobiju pobjeda. Njihova nesposobnost na osobnoj razini vidi se pogotovo u tome što usprkos ulupanih godina i milijuna u obrazovanje, nikada nisu savladali početnicu društvenih procesa. Ne može se bez državnog nasilja koje je onemogućeno i u čak invalidno demokratskomu unutarnjem poretku, te zbog međunarodnog demokratskog okruženja, održati dugotrajnija politička pozicija na vrhu. Režimi ili državno-politički sustavi koji su izgrađeni u svrhu kontrole i s jedinim ciljem nadzora i samoodržanja moći, u kakvim takvim uvjetima slobode nužno se sve brže iscrpljuju, sve im je učestalije potrebna manipulacija i prjevara, a u takvim okolnostima ljudi na vrhu sve kraće traju. Zato je Plenković tako brzo stradao, a Josipovića je spasila fokusiranost na Milanovića i petogodišnji mandat. Jednostavno, nakaradan i prevarantski poredak sve brže troši svoju djecu, a ona nisu obučena da ga nadiđu.