https://www.index.hr/vijesti/clanak/kako-je-propao-sdp/2196386.aspx
SDP se s polusindikalnom retorikom borio za kvadrate, saborske penzije, pravo na lijep ured, dobru plaću uz crvenilo kao dekor i daleku asocijaciju. Zato su do vlasti stigli samo dva puta, nakon što se HDZ samourušio - prvi put nakon diktatorove smrti, a drugi poslije pada Ive Sanadera.
Takvoj stranci nisu trebali intelektualci ni glasni borci, nego ljudi vješti u kabinetskim igricama, zaljubljeni u tehniku vladanja, nezainteresirani za političku akciju. Može li itko zamisliti bilo kakvo političko nadmetanje u kojem bi navodno živi Komadina nadmašio Tomislava Tomaševića, novo lice hrvatske ljevice? Ili, pokušajte ovako: bez guglanja, sjetite se neke izjave, inicijative ili poteza Katarine Peović, Tomaševića, Dalije Orešković i Marijane Puljak s jedne te Komadine i Rajka Ostojića s druge strane. Prve se voli ili mrzi, o njima se ima stav, s njima se polemizira ili ih se podržava. Komadina i Ostojić, vjerni reprezenti SDP-a, samo su beskrajno dosadni.
SDP-ovci se ponašaju kao kolosalne političke budale, oni koji posljednji shvate vic. Davno im se objašnjavalo da su izabrali čovjeka bez dara za posao vođe, ali oni nisu bili kadri to shvatiti. Čak ni sada ne razumiju jer im politiku kroje Komadina i Rajko Ostojić. Daleko od energične zeleno-lijeve koalicije, daleko čak i od spretnijih SDP-ovih načelnika i gradonačelnika, vječni šefovi uredskog bilja i sitnog inventara smišljaju strategiju političkog preživljavanja nakon što je njihov pulen pao kao žrtva vlastite nesposobnosti i stranačke bezidejnosti.
Na kraju, nije se pametno kladiti na budućnost SDP-a. Ona izgleda turobno, no narod koji 30 godina uglavnom bira nešto toliko štetno kao što je HDZ kadar je na biračkom mjestu uraditi svakakve gluposti, pa i udahnuti novi politički život nečem tako besmislenom kao što je SDP.