Teško je naći pravu mjeru i biti objektivan kad se priča o životu u Hrvatskoj. Svi smo svjesni kako puno toga može biti bolje, no opet, dojam je kako se stanje ponekad opisuje puno gorim nego što uistinu je. Kao da je nekome cilj, pa čak i svojevrsno zadovoljstvo, sipati crnilo i širiti apatiju među ljudima. I tu se opet vraćamo na ono što ja smatram velikim zlom današnjice, a to su mediji.
Da u Hrvatskoj ima korupcije, ima. Da u Hrvatskoj ima ljudi koji su siromašni, ima ih. Da ima i onih koji žive ispod razine dostojne čovjeka, ima i njih. Da općenito puno segmenata života može biti bolje, sigurno može. Ali da je baš toliko loše kako nam neki mediji i dobronamjerni borci za pravdu pokušavaju prikazati, ne mogu se složiti. Po njima, čovjek bi rekao da pola Hrvatske nema što jesti, da vlada potpuno bezakonje, da caruju mržnja i nasilje, da su nam bolnice u rasulu, da ništa ne funkcionira kako treba. Da je ovo država iz koje svatko treba pobjeći glavom bez obzira, a da su za sve to krivi političari. I to uglavnom oni koji su ideološki nepodobni.
Niti mislim da je u Hrvatskoj toliko loše, niti mislim da su političari dežurni krivci. Koliko god bio, blago rečeno, skeptičan, rezerviran i kritičan prema njima, pogotovo prema ovoj garnituri koja nas trenutno vodi. Isto tako, kao što ih ne smatram krivima za sve loše, tako im sigurno ni ne pripisujem zasluge za dobre stvari. Nisu oni baš toliko sposobni da bi život u nekoj državi u potpunosti ovisio o njima. Rekao bih ponekad da se dobre stvari u Hrvatskoj ne događaju zbog političara, nego usprkos njima. A dobrih stvari ima. Zašto netko uporno gura sve loše i negativno, druga je priča. Smiješno je kad takve priče šire oni koji u Hrvatskoj poprilično dobro žive, a pogotovo je apsurdno kad političare i instituciju pljuju oni koji žive od proračuna i koji bi bez te iste države bili ništa.