Ljudi u ovim "naprednijim" krajevima (zapadne) Europe, sjeverne Amerike, Australije, Japana i Južne Koreje ne prave djecu, odnosno imaju negativan prirodan prirast kao direktan efekt woke-neoliberalne revolucije, 

Ovako redom...

Politiku roditelj odgojitelj je uveo Milan Bandić, pred rat član saveza komunista do 1990-te godine, nakon toga socijaldemokrat tj. visoki član SDP-a koji je u 3 navrata na čelu iste stranke dolazio na čelo Zagreba kao gradonačelnik, gdje su uz njega u gradskom vijeću SDP-a sjedili redom Milanović, Josipović i ostala SDP-ova klika, a kasnije nakon sukoba sa spomenutim osniva opet svoju stranku "Milan Bandić 365 stranka rada i solidarnosti" i gdje su mu najbliži suradnici redom bili često baš bivši SDP-ovci. Neke predrasude o porijeklu i svjetonazoru su stvar prošlosti, to što je on iz Hercegovine nema baš puno veze sa njegovom politikom, ideologijom niti svjetonazorom. Tako da je sukob bio na nekoj drugoj razini od onog sa desnicom, to što je desnica pronatalitetno orjentirana barem u teoriji nema veze sa konkretnim slučajem Zagreba. 

No, Bandić je u prvom redu bio populist i ta mjera je ciljano bila usmjerena radi izbora 2017 godine. Mjera je bila dio populacijskih aktivnosti koje je grad pokušao provesti, a provodi ih redom ne samo čitava zapadna Europa, već se iste aktivnosti već dobrano šire po Aziji, J. Americi uz daleko veće aktivnosti jer Svijet klizi u depopulaciju te se broj djece kao nikad u povijesti smanjio sa preko 5 u prosjeku pred 50-ak godina, na manje od 2 djedeta što znači izumiranje, a sa time ode naš standard, održivost zdravstvenog i mirovinskog sustava, infrastruktura i sve ostalo. Bez djece nema budućnosti, nema kvalitete života i nema države. 

Mjeru su koristile obitelji sa 3 i više djece, a broj korisnika je došao u kasnijim godinama na blizu 6000 s tim da su se obitelji mijenjale, nove dolazile, neke obitelji napuštale mjeru i vraćali se na tržište rada. Ono što je važno u toj priči da je gradu baš kao i sada nedostajalo  vrtića za preko 10 000 djece, da je iznos subvencija za svako dijete od strane grada za vrtić išao od 1400 kn do 1800kn, što znači da bi za 3 djece( minimalan broj za mjeru) ta subvencija bila od 4200 do 5400 kn, što je iznos u netu koji je dobivao član obitelji( bruto je bio oko 7000 po sjećanju). Osim toga za vrtić se plaćalo grijanje, najam prostora, tete i sve osoblje + hrana...

S druge strane, mjera je polučila rezultate jer je broj 3 djeteta i više u spomenutom periodu porastao od 20 %, grad Zagreb je unatoč padu fertilne baze žena( 15-49) drastično čak imao veći broj rođenih ili zadržao broj što znači da je porastao fertilitet u odnosu na ostale gradove. Na kraju popis stanovništva je to isto dokazao za pojedine kvartove. Opet jedna opaska, mjeru nisu koristili isključivo Romi, niti su oni to sad nešto posebno iskorištavali. Romi imaju velik broj djece neovisno o mjerama, žive kako žive u svom društvenom uređenju i oni koriste ionako privilegije koje im se nude. 

Što se tiče nekad i danas. Postoji velika razlika da su nekad obitelji bile velike i brojne, o odgoju djece su se često brinuli baka i djed, starija braća i sestre, susjedi ili rodbina. Danas se stil života promijenio, a bome i veličina obitelji, prevladava induvidualizam, a usluge su dosta skupe kao dadilje dok opet za svu djecu nema ni približno mjesta u vrtićima koji se plaćaju na ovaj ili onaj način. O tome, kako je odgoj 3 i više djece izuzetno zahtjevan bolje da ne spominjem, dolazim iz brojne obitelji( pohađao vrtić 5 godina da nebi bilo) uz čuvanje od starijih sestri dok su roditelji radili .

No, tim najčešće ženama skidam kapu jer ti se moraš odreći svog života da bi odgojio toliki broj djece. Nemaš vremena biti bolestan, nemaš vremena na žaljenje, djeca ne razumiju, a jako puno toga traže. Tu si dan i noć, kukaš, čistiš, pereš, razvoziš, pišeš zadaće, vodiš doktoru i šta sve ne i tako iz dana u dan. Ono što je izuzetno važno reći da brojne žene su zbog velikog broja djece itekako stigmatizirane na tržištu rada, ako se ne radi o nekim deficitarnim zanimanjima ili koja su fleksibilna vremenom imaju problem jer svaki poslodavac želi nekog dostupnog i pouzdanog, a to ide kontra pronatalitetne politike, majke sa puno djece nisu takvi radnici. 

Ono što je najgore u toj priči da je Tomašević kao i u brojnim drugim slučajevim lagao pred izbore te nakon izbora prekršio obećanje, a mjera se retroaktivno povukla čime je velik broj ljudi bio oštećen jer su neki dali i odkaz kako bi se posvetili odgoju. Velik broj djece je ostao neupisan u vrtiće i ljudi su praktički se našli na sukobu dviju politika, a ipak se radilo o sudbinama njihove djece. 

Za kraj, ja nisam aposlutni pobornik, a niti protivnik te mjere. Vjerujem da je presudila ideološka prizma i politički sukob, a ne zdrav razum niti razvoj grada i zemlje. Trebalo je sjesti za stol demografe, statističare, ekonomiste i socijalne djelatnike. Izvaditi dobiti i ono što se sa mjerom postiglo, a zatim uzeti u obzir one mane, te mjeru redizajnirati na način da korist ima grad kroz broj rođenih što je najvažnija stavka, a opet da se omogući roditeljima da ostanu na tržištu rada, tj. uvedu razne kategorije primanja  pomoći, uvođenje 4 satnog radnog tjedna, pola radnog vremena, rad na daljinu( što se iovako sve više uvodi gdje postoji mogućnost) itd.

Ovako je velik broj ljudi ostao nasamaren, velik broj djece neupisan u vrtiće, grad si je pucao u nogu sa pronatalitetom politikom koju uopće ne provodi i prošle godine je rođeno 9,2% manje djece u gradu što je katastrofa epskih razmjera, novac će ionako otići na razne strane kao i obično od kojih velik broj neće doprinjeti boljitku grada.

Ovako redom...

Politiku roditelj odgojitelj je uveo Milan Bandić, pred rat član saveza komunista do 1990-te godine, nakon toga socijaldemokrat tj. visoki član SDP-a koji je u 3 navrata na čelu iste stranke dolazio na čelo Zagreba kao gradonačelnik, gdje su uz njega u gradskom vijeću SDP-a sjedili redom Milanović, Josipović i ostala SDP-ova klika, a kasnije nakon sukoba sa spomenutim osniva opet svoju stranku "Milan Bandić 365 stranka rada i solidarnosti" i gdje su mu najbliži suradnici redom bili često baš bivši SDP-ovci. Neke predrasude o porijeklu i svjetonazoru su stvar prošlosti, to što je on iz Hercegovine nema baš puno veze sa njegovom politikom, ideologijom niti svjetonazorom. Tako da je sukob bio na nekoj drugoj razini od onog sa desnicom, to što je desnica pronatalitetno orjentirana barem u teoriji nema veze sa konkretnim slučajem Zagreba. 

No, Bandić je u prvom redu bio populist i ta mjera je ciljano bila usmjerena radi izbora 2017 godine. Mjera je bila dio populacijskih aktivnosti koje je grad pokušao provesti, a provodi ih redom ne samo čitava zapadna Europa, već se iste aktivnosti već dobrano šire po Aziji, J. Americi uz daleko veće aktivnosti jer Svijet klizi u depopulaciju te se broj djece kao nikad u povijesti smanjio sa preko 5 u prosjeku pred 50-ak godina, na manje od 2 djedeta što znači izumiranje, a sa time ode naš standard, održivost zdravstvenog i mirovinskog sustava, infrastruktura i sve ostalo. Bez djece nema budućnosti, nema kvalitete života i nema države. 

Mjeru su koristile obitelji sa 3 i više djece, a broj korisnika je došao u kasnijim godinama na blizu 6000 s tim da su se obitelji mijenjale, nove dolazile, neke obitelji napuštale mjeru i vraćali se na tržište rada. Ono što je važno u toj priči da je gradu baš kao i sada nedostajalo  vrtića za preko 10 000 djece, da je iznos subvencija za svako dijete od strane grada za vrtić išao od 1400 kn do 1800kn, što znači da bi za 3 djece( minimalan broj za mjeru) ta subvencija bila od 4200 do 5400 kn, što je iznos u netu koji je dobivao član obitelji( bruto je bio oko 7000 po sjećanju). Osim toga za vrtić se plaćalo grijanje, najam prostora, tete i sve osoblje + hrana...

S druge strane, mjera je polučila rezultate jer je broj 3 djeteta i više u spomenutom periodu porastao od 20 %, grad Zagreb je unatoč padu fertilne baze žena( 15-49) drastično čak imao veći broj rođenih ili zadržao broj što znači da je porastao fertilitet u odnosu na ostale gradove. Na kraju popis stanovništva je to isto dokazao za pojedine kvartove. Opet jedna opaska, mjeru nisu koristili isključivo Romi, niti su oni to sad nešto posebno iskorištavali. Romi imaju velik broj djece neovisno o mjerama, žive kako žive u svom društvenom uređenju i oni koriste ionako privilegije koje im se nude. 

Što se tiče nekad i danas. Postoji velika razlika da su nekad obitelji bile velike i brojne, o odgoju djece su se često brinuli baka i djed, starija braća i sestre, susjedi ili rodbina. Danas se stil života promijenio, a bome i veličina obitelji, prevladava induvidualizam, a usluge su dosta skupe kao dadilje dok opet za svu djecu nema ni približno mjesta u vrtićima koji se plaćaju na ovaj ili onaj način. O tome, kako je odgoj 3 i više djece izuzetno zahtjevan bolje da ne spominjem, dolazim iz brojne obitelji( pohađao vrtić 5 godina da nebi bilo) uz čuvanje od starijih sestri dok su roditelji radili .

No, tim najčešće ženama skidam kapu jer ti se moraš odreći svog života da bi odgojio toliki broj djece. Nemaš vremena biti bolestan, nemaš vremena na žaljenje, djeca ne razumiju, a jako puno toga traže. Tu si dan i noć, kukaš, čistiš, pereš, razvoziš, pišeš zadaće, vodiš doktoru i šta sve ne i tako iz dana u dan. Ono što je izuzetno važno reći da brojne žene su zbog velikog broja djece itekako stigmatizirane na tržištu rada, ako se ne radi o nekim deficitarnim zanimanjima ili koja su fleksibilna vremenom imaju problem jer svaki poslodavac želi nekog dostupnog i pouzdanog, a to ide kontra pronatalitetne politike, majke sa puno djece nisu takvi radnici. 

Ono što je najgore u toj priči da je Tomašević kao i u brojnim drugim slučajevim lagao pred izbore te nakon izbora prekršio obećanje, a mjera se retroaktivno povukla čime je velik broj ljudi bio oštećen jer su neki dali i odkaz kako bi se posvetili odgoju. Velik broj djece je ostao neupisan u vrtiće i ljudi su praktički se našli na sukobu dviju politika, a ipak se radilo o sudbinama njihove djece. 

Za kraj, ja nisam aposlutni pobornik, a niti protivnik te mjere. Vjerujem da je presudila ideološka prizma i politički sukob, a ne zdrav razum niti razvoj grada i zemlje. Trebalo je sjesti za stol demografe, statističare, ekonomiste i socijalne djelatnike. Izvaditi dobiti i ono što se sa mjerom postiglo, a zatim uzeti u obzir one mane, te mjeru redizajnirati na način da korist ima grad kroz broj rođenih što je najvažnija stavka, a opet da se omogući roditeljima da ostanu na tržištu rada, tj. uvedu razne kategorije primanja  pomoći, uvođenje 4 satnog radnog tjedna, pola radnog vremena, rad na daljinu( što se iovako sve više uvodi gdje postoji mogućnost) itd.

Ovako je velik broj ljudi ostao nasamaren, velik broj djece neupisan u vrtiće, grad si je pucao u nogu sa pronatalitetom politikom koju uopće ne provodi i prošle godine je rođeno 9,2% manje djece u gradu što je katastrofa epskih razmjera, novac će ionako otići na razne strane kao i obično od kojih velik broj neće doprinjeti boljitku grada.