isto kako su planirane i Jugoslavenska pravoslavna crkva (kako bi se izbrisala SPC) i Slovenska katolička crkva

To je djelomično točno, ali mislim da je nacionalno pitanje bilo sekundarno kod njegove eliminacije.

On je sipao drvlje i kamenje po komunistima (čak imenom i prezimenom) u pastoralnim pismima i enciklikama, prije i poslije njihovog ulaska u Zagreb. Nakon što je odbio postati poglavar crkve odvojene od Vatikana pokušali su ga ušutkati potiho, nagovoriti da ode iz zemlje, pa i tražili od Nuncija u Beogradu da ga Papa smijeni kao biskupa, što je odbijeno. On nakon toga i dalje otvoreno kritizira komunističke vlasti. Govori o ubojstvima svećenika, ali i kritizira ukidanje vjerskog odgoja u školama, civilne brakove i slično. Tek onda ide uhićenje.

Teško je znati što bi bilo kad bi bilo, ali da je bio voljan šutjeti i nekako odrađivati pastoralni rad u tišini, moguće je da bi ga pustili na miru. Ali suština je to da je on bio nepokolebljivi, pa čak i fanatični katolik i žestoki antikomunist, i odbijao je šutjeti. On je bio i hrvatski nacionalist, ali u tim trenucima nije nešto puno govorio o hrvatstvu ili o bilo kakvim nacionalnim pitanjima već je kritizirao iz vjerske i crkvene pozicije. Režim je na kraju nažalost reagirao kao i svi totalitarni režimi na one koje vide kao opoziciju. 

Naravno da jednom kad su ga odlučili eliminirat, prišili su mu ustaštvo, nacionalizam, kolaboraciju i svašta još, iako ništa od toga ne bi bio problem da je pristao surađivati s režimom, ali to je klasična komunistička praksa.

bravo Vile, to je bitno: vremenski kontekst. Nije isto 1945. i 1985.

isto kao što Hrvatska iz 2023. nije ista kao ona iz 1997.

Ne možemo zabijati glavu u pijesak, isticanje bilo kakvih obilježja je oblik pritiska, slanje poruke. Čak i onih najbezalenijih s likovima iz crtića. Pretpostavljam da je ideja s isticanjem simbola po javnim ustanovama krenulo upravo s onim što je gore netko naveo da nismo ateističko društvo.

Uvijek će zagovornici neke ideje naći sve moguće izgovore ako nešto baš žele. 

potpisujem. Ja sam doduse rodjen i zivio sam u toj jugoslaviji samo neke 4 godine, ali su s jedne strane familije svi bili izjasnjavani kao hrvati, krsteni, isli u crkvu a opet su svi volili tu jugoslaviju i bili su protiv raspada i rata. Ni s jedne ni s druge nitko nije bio u partiji. Ironicno, iako je partija suzbijala religiju i njezin utjecaj kako je god mogla, opet si morao bit clan partije da bi, kako se kaze, "bio blize oltaru i bolje misu cuo". Ako cemo realno gledati, to nije puno drugacije od toga kako stvari funkcioniraju u danasnjem "slobodnom i demokratskom drustvu".
Ljudi mogu kritizirati tu jugoslaviju koliko god zele, jer sistem nije bio idilican, pogotovo ekonomski gledano nije bio odrziv (opet, dosta slicno onome sto imamo danas), ali si i u njoj radeci najobicnije poslove za kakvima danas hrlimo prema irskoj i njemackoj, mogao sebi i svojima izgraditi kucu ili dvije, kupiti zemlje, otici na ljetovanje itd.

Pa dobro, može se to i danas. Ne svi, naravno, ali ni onda nisu mogli svi. Rekao bih kako je dosta toga u medijskoj percepciji. Onda se izbjegavalo pisati o negativnim stvarima kako bi se glancao imidž države, a danas se negativnosti potenciraju.

ne može se ni to generalizirati jer npr. moji starci - zaposleni i s dvoje male djece - su bili podstanari sve do 1988, kada im je dopušteno da odu u banku i podignu kredit za stan. Na listi za društvene stanove su uvijek nekako bili preskočeni

iskustva su različita