Znači, SDP je na prošlim lokalnim izborima izgubio svoje dugogodišnje utvrde, Rijeku i Sisak, a posebice mu je bila bitna Rijeka, jer ondje nitko nije vladao od 1990. osim SDP-a. I u oba grada SDP je stalno jahao na temi antifašizma, na svakom koraku su im bila puna usta, kao da smo neprestano u 1945. goini, ili ranije, a ne da smo već u 2025. godini. I u kampanji za ove lokalne izbore bivši gradonačelnik, izopćenik SDP-a, opet je lamentirao o antifašizmu, kao i njegova dojučerašnja zamjenica, i kandidatkinja SDP-a za njegovog nasljednika. Oboje su izgubili, jer je ljudima postalo zamorno stalno lupanje floskula, a u svakodnevnom životu je sve veći kaos, sve više problema, i nesposobnost sve veća. Zato je u Rijeci pobijedila nova opcija sa konkretnim programima, kao što je u Sisku na vlast natrag došao HDZ, gdje je bivša gradonačelnica iz redova SDP-a bila jedna od najžešćih antifašistkinja, kao da je i dana članica nekadašnjeg jugoslavenske Antifašističke fronte žena. Po antifašizmu je godinama lupao i IDS, ali ni njemu više to ne pomaže, i on je počeo gubiti snagu u Istri.

Uglavnom, 2025. godine ljudi očekuju teme i konkretne ideje za napredak, za rješavanje komunalnih problema, prometa, vrtića, škola… Dosta je bilo parola. Tomislav Tomašević i sekta Možemo tu su jako mudri, jer ne iskaču s tim temama, iako su ideološki na istoj strani. No Tomašević je i prije i sad dao do znanja da u Zagrebu ima prečih stvari od Tita. Brzo je ušutkao i one svoje lijeve ekstreme da se u Zagrebu trg ili ulica dodjeli notornoj Milki Planinc. Ali SDP ništa nije naučio iz dosadašnjih lekcija. To najbolje pokazuje novi predsjednik zagrebačke Gradske skupštine Matej Mišić. On u razgovoru za Večernak, na pitanje je li Tito zaslužio trg u glavnom gradu budući da raste pritisak ljevičara na Tomaševića da vrati Trg maršala Tita, lakonski odgovara da će „i o ovoj temi razgovarati s partnerima iz Možemo“, i prodaje opet floskule o antifašizmu, a da Tito nije imao nikakve veze s antifašizmom već isključivo s komunističkom revolucijom. I pokazuje krajnju političku nedozrelost i manjak političkog trenutka, koji Tomašević osjeća, kakav god da bio.

Ali što se čudimo. Kako očekivati bilo kakve promjene u SDP-u, bilo kakav odmak od prohujalih ideologija i floskula, kad je i podmladak SDP-a isto takav, ideološki zaluđen. Podsjećam na najbolji nedavni primjer s kraja prošle godine, kad je Forum mladih SDP-a Novi Zagreb Istok održao godišnju konvenciju u novozagrebačkom naselju Središće. Konvencija je protekla u znaku jugoslavenske ikonografije, kako pokazuju njihove slike, od jugoslavenske zastave do slike Josipa Broza Tita. A na konvenciji su objavljeni i projekti u najavi. Jedan od njih je - Zalaganje za sudjelovanje u realizaciji promocije knjige zeničkog osnovnoškolca Harisa Telalovića "Josip Broz Tito u očima dječaka 21. vijeka."!

I onda bi SDP preuzeo vlast u državi, onda bi Siniša Hajdaš Dončić bio premijer u najmanje dva mandata, i to kao da je već riješeno, točka, točka, točka! Eto, to je SDP koji nas uvjerava da je stranka za modernu i naprednu Hrvatsku. Mladi SDP-a su bome sasvim dovoljan dokaz tome. Živio nam drug Tito u 21. stoljeću! SDP je u transformaciji iz Saveza komunista nosio u nazivu dodatak „Stranka demokratskih promjena“, pa onda samo taj naziv, pa onda današnji. Nakon svih promašaja i krajnje nesposobnosti, zaslužili su novi naziv stranke – Socijaldemokratske parole Hrvatske. Jer žive samo na parolama i prodavanju magle i sinekurama. Stoga nije čudno da ih Možemo polako jede. I zasluženo!