Nisam baš pozorno čitala ovu temu, pa ne znam da li je neko već spomenuo, ali ako se već govori o čistim pravnim, materijalnim dokazima, meni se kao dovoljni čine logori organizirani na teritoriju Srbije. Teško da bi oni mogli ispasti iz nadležnosti tadašnje vlasti u Srbiji. Rekla bih da se teret dokazivanja onda prebacuje na drugu stranu. 

članak 6.

Za svrhe ovoga Statuta, izraz "genocid" znači bilo koje od niže opisanih djela, počinjeno u namjeri da se u cijelosti ili djelomično uništi jedna nacionalna, etnička, rasna ili vjerska skupina kao što je: (a) ubijanje pripadnika skupine; (b) nanošenje teške ozljede ili duševne boli pripadnicima skupine; (c) namjerno podvrgavanje skupine životnim uvjetima kojima je cilj njezino potpuno ili djelomično fizičko uništenje; (d) nametanje mjera s namjerom sprečavanja rađanja unutar skupine; (e) prisilno premještanje djece iz jedne skupine u drugu.

Postojanje posebne vrste namjere

Da bi se neka radnja podvela pod pojam genocida, nije dovoljno utvrditi da se radnja (recimo ubojstvo, pa i masovno) dogodilo. Definicija genocida (kao i svakog drugog kaznenog djela) podrazumijeva dokazivanje namjere (mens rea) koja u slučaju genocida ima posebnu kvalifikaciju. Za genocid nije dovoljna namjera potrebna za počinjenje bilo kojeg od akata (namjera za ubijanje, nanošenje ozljeda, itd.) već ti akti moraju biti praćeni posebnom namjerom za uništenjem dijela ili cijele jedne od četiri zaštićene grupe: nacionalne, etničke, vjerske ili rasne skupine. S obzirom da je zaštićeni objekt genocida grupa, a ne pojedinac, ubojstvo pojedinaca samo po sebi ne podrazumijeva genocid.

Primjerice, u slučaju masovnog ubojstva stanovnika koji pripadaju nekoj skupini učinjenog s namjerom etničkog čišćenja (ali ne i uništenja grupe) radit će se pravno o "običnom" zločinu protiv čovječnosti, a ne o genocidu. Takav je slučaj bio npr. kada su njemački okupacijski režimi na zaposjednutim područjima za Drugog svjetskog rata strijeljali 50 ili 100 taoca kao odmazdu za jednog ubijenog njemačkog vojnika.

Često je teško dokazati da li je u nekom štetnom djelu na račun neke skupine postojala namjera uništenja, no samo ukoliko se postojanje namjere uništenja dokaže van razumne sumnje može se govoriti o genocidu. Namjeru je moguće dokazati svjedočkim iskazom, dokumentima (npr. Karadžićeva smjernica br. 7), razumno deducirati iz mnoštva činjenica (likvidacije svih muškaraca u Srebrenici), itd.