3. Navodno neučestvovanje "države Srbije" u ratu i njezin navodni diskontinuitet s tzv. SFRJ i tzv. JNA te diskontinuitet sa SRJ i VJ…

Arbitražna komisija u okviru Mirovne konferencije o Jugoslaviji (tzv. Badinterova komisija) ustanovljena je od strane Vijeća ministara Europske ekonomske zajednice 27. kolovoza 1991. godine. Komisija je bila sastavljena od predsjednika ustavnih sudova država članica EEZ (današnje EU), a njezina je „zadaća bila da rješavanjem spornih pravnih pitanja pospješi mirno rješavanje krize u bivšoj Jugoslaviji“. Badinterova komisija je od studenoga 1991. do siječnja 1993. izdala 15 pravnih mišljenja koja su u međunarodnoj zajednici prihvaćena kao mjerodavno međunarodnopravno tumačenje okolnosti i posljedica raspada SFRJ. Također, prva 3 mišljenja poslužila su i kao osnov za deklaracije o međunarodnom priznanju Hrvatske i Slovenije 15. siječnja 1992.

Mišljenjem broj 1 Komisija je ustvrdila da se SFRJ nalazi u procesu raspadanja (što je dodatno potvrđeno mišljenjem br. 8 kojim je ustvrđeno da se SFRJ raspala). Prema mišljenju br. 2 srpsko stanovništvo BIH i Hrvatske ima pravo na uživanje svih manjinskih i etničkih prava priznatih međunarodnim pravom. Mišljenjem br. 3 ustvrđeno je da se granice između bivših federalnih jedinica smatraju državnim granicama država sljednica koje se ne mogu mijenjati silom nego samo sporazumom („osim u slučajevima gdje sporazumom bude drugačije dogovoreno, bivše unutrašnje granice postaju međunarodne granice zaštićene međunarodnim pravom“). Kao dan sukcesije za Hrvatsku i Sloveniju, odnosno „proishođenja“ iz SFRJ kao novih država, odnosno stjecanje pune neovisnosti, navodi se u mišljenju br. 11 – 8. listopada 1991 (dan donošenja Odluke o raskidu državnopravnih sveza s ostalim republikama i pokrajinama SFRJ).

Dakle, Hrvatska se od toga datuma prema relevantnom međunarodnopravnoj ekspertizi smatra de iure neovisno državom (iako je to de facto još od 25. lipnja 1991. i proglašenja neovisnosti čiju je punu konzumaciju u dogovoru s EEZ-om suspendirala na 3 mjeseca). Proces deklarativnog priznanja svoje de iure neovisnosti Hrvatska je kompletirala kroz međunarodno priznanje 15. siječnja i primanje u UN 22. svibnja 1992. g.

Nakon što su Hrvatska i Slovenija de iure postale neovisne (kasnije i Makedonija i BIH), SFRJ je prestala postojati u onom obliku u kojem je bila ustavno definirana. Savezne institucije i JNA faktički su još prije uzurpirane od strane dviju konstitutivnih republika – Srbije i Crne Gore. Ono što je preostalo do pravnog formaliziranja nastalog stanja osnutkom Savezne Republike Jugoslavije (27. travnja 1992.) ne može se nikako drugačije nazvati nego tzv. SFRJ, odnosno tzv. JNA. Od 8. listopada 1991. do 27. travnja 1992. „SFRJ“ je faktički bila Srbija i Crna Gora (+ samoproglašeni i okupirani dijelovi RH i BIH), a „JNA“ srpsko-crnogorska vojska. U prilog tome ide i ubrzana transformacija nacionalnog sastava JNA u čijem je sastavu do kraja 1991. ostao samo neznatan broj nesrba i necrnogoraca i čiji se rezervni sastav popunjavao uglavnom s ljudstvom iz Srbije, CG i „srpskih“ krajeva BIH i Hrvatske.

Osnutkom SRJ u travnju 1992. pravno je formalizirano faktično stanje raspada SFRJ i JNA, a „dva oka u glavi“ postala su dvije konstitutivne jedinice nove zajednice. Od ostataka bivše JNA formirana je Vojska Jugoslavije i VRS.

Što se može zaključiti iz gore navedenog?

a)      da je Hrvatska prema relevantnim međunarodnopravnim kriterijima stekla neovisnost 8. listopada 1991. g. Čak ako u obzir uzmemo i po RH manje "povoljnu" interpretaciji ta je neovisnost deklarativnim prihvaćenjem od međunarodne zajednice, de iure stupila na snagu najkasnije 15. siječnja 1992.

b)      Srbija i Crna Gora imaju očigledan kontinuitet s tzv. SFRJ i tzv. JNA iz perioda od 8. 10. '91. (ili od 15. 01. '92.) do 27. 04 '92. Također, potpuno je jasan i nedvojben njihov državni kontinuitet sa SRJ i VJ kao jedinim državama sljednicama te zajednice.

c)       Srbija (i Crna Gora) je kao država učestvovala u ratu u Hrvatskoj (osim ako netko ne smatra da je Srbija „kao država“ nastala tek raspadom SCG 2006. g. ) i to zato jer su  njezine oružane snage bile uključene u ratna djelovanja na području Hrvatske kao tzv. JNA u periodu između listopada '91. i siječnja '92. i u periodu između siječnja i kraja travnja '92. te kao Vojska Jugoslavije u periodu od travnja '92. do 23. listopada '92. Mislim da ratna djelovanja vojnih snaga pod kontrolom Srbije i Crne Gore pod imenom „JNA“ u navedenom periodu na teritoriju RH nije potrebno dodatno razlagati. Ono što je zanimljivo primjetiti je postojanje potpune ignorirancije činjenice vojno-okupacijske prisutnosti i borbenog djelovanja VJ na hrvatskom teritoriju sve do 23. listopada '92. (dakle 6 mjeseci nakon osnutka SRJ!) od strane nekih diskutanata poput Patriotsa, kao i „pravnih“ konzenkvenci takvog angažmana po procjenu o učestvovanju ili neučestvovanju Srbije u ratu u Hrvatskoj. U procesu svoje transformacije iz tzv. JNA u VJ, ova vojska bila je okupator na teritoriju međunarodno priznate neovisne države, od Prevlake do otoka Pelješca (+ prisutnost u Istočnoj Slavoniji + djelovanje iz BIH prema teritoriju RH), u njezinoj režiji pokušano je i stvaranje nekakve obnovljene Dubrovačke republike, također ta vojska je ofenzivno djelovala (zajedno sa snagama u BIH) prema rijeci Neretvi nastojeći dosegnuti tu strateški bitnu poziciju, u kontraofenzivi hrvatskih snaga borbeno je djelovala nastojeći zadržati svoje položaje u okolici Dubrovnika, a nakon uspješne deblokade Dubrovnika u lipnju '92. još je 4 mjeseca držala pod okupacijom Konavle i prostor istočno od Dubrovnika da bi se tek 23. 10. posljednji njezin vojnik povukao s Prevlake. U međuvremenu su, prije svoga povlačenja, jednice VJ pokušale omogućiti ulazak na okupirano područje „zamjenskim“ jednicama VRS-a, što je spriječeno energičnim nastupom HV-a i pomorskim desantom kod Cavtata.

 Također, kao dodatne elemente „neučestvovanja“ u ratu ne bi bilo loše razmotriti ni činjenicu držanja na platnom spisku VJ oficira srpskih vojski u BIH i Hrvatskoj, kao i njihove kontinuirane transfere iz jedne vojsku u drugu ili treću, obučavanje, financiranje i slanje raznih „dobrovoljačkih“ jedinica u režiji SDB-a na ratišta u susjedne države te već spomenutu činjenicu postojanja logora za zarobljene vojnike i civile iz Hrvatske i BIH na teritoriju Srbije i Crne Gore (Morinje, Kumbor...). Bez obzira na ove dodatne navode, mislim da je teza o učestvovanju Srbije „kao države“ (što god to značilo) sasvim dovoljno "pravno" potkrepljena, tako da ću se u ovom trenutku suzdržati daljnjeg rasipanja energije.

Eto, toliko od mene, nadam se da vam neće teško pasti na prazni ranojutarnji želudac...