Njemacka/Austrija/Svicarska su jedan primjer.
Skandinavske zemlje su drugi.
Nisam sad stoposto siguran da li svedski i danski ili svedski i norveski, ali jedna od tih kombinacija su gotovo identicni jezici, daleko vise istih rijeci nego u srpskom i hrvatskom.
I opet u jednoj zemlji se zove svedski, u drugoj se zove norveski i nikom pametnom ne pada napamet da prica kako Svedjani govore norveski. Dakle, prvi i osnovni problem je srpsko svojatanje jezika koji je, budimo realni, sasvim sigurno nastao iz istog korijena i jednom davno davno bio isti. Srbi to rade prema je, ironicno, hrvatski jezik daleko razvijeniji - i pritom ne mislim na razne gluposti koje su forsirane devedesetih a od kojih gotovo nista nikada nije zazivjelo, ostanimo u sportu:
Nogomet - Fudbal
Utakmica - Mec
Momcad - Tim
itd...hrvatski jezik ima svoje rijeci, srpski koristi internacionalne nazive.
Takodjer, sto se tice toga da se mi savrseno dobro razumijemo, razumjeli bismo se prilicno dobro i bez te cinjenice, ali ipak je nezaobilazna cinjenica da smo dugo zivjeli u istoj drzavi i odlicno poznavali oba jezika ili obje varijante jednog jezika, kako hocete.
dakle, svaki Hrvat stariji od 20 godina (a i neki mladji sigurno) zna bez problema sto su: kašika, viljuška, šolja, šargarepa, pomorandža, hleb, sirće, itd itd itd...
kao sto svaki Srbin iste dobi zna sto su žlica, vilica, šalica, mrkva, naranča, kruh i ocat.
ali klinci to ne znaju, pitaj danas klinca u nekom vrtiću šta je to šargarepa i neće imat pojma.
dakle, srpski i hrvatski jednom davno su bili isti jezik ili bolje receno razvili su se iz nekog istog staroslavenskog korijena, ali danas vise nisu isti jezici.
dakle, prvenstveno mozemo govorit o jeziku istog porijekla, no cak i kada bismo govorili o jednom jeziku, onda se o tome moze pricat iskljucivo na ravnopravnim temeljima, a ne uz poznatu priglupu teoriju kako Hrvati govore srpski.