The Phantom je napisao/la:
basketas je napisao/la:
Ali ja tebe gledam ko nebo
I zivim za tebe...
Neka na putu tvom vodi te Bog
Izdati neces tad ti roda svog
Samo je vjera sacuvala mene
Ljubio sam Boga, a on mi dao tebe!
Sine moj!
Vidi cijeli citat
Ovu pjesmu sam doživio na jedan način kad je tek izašla i na drugi način kad mi se rodio prvi sin.
Vidi cijeli citat
Napisat cu sad nesto cega me iskreno stid, al me nije stid rec da sam bio takav jer jesam.
Naime, prije 7-8 godina je poginula moja draga prijateljica u prometnoj nesreci. Moji su dobri s njenima, ja sam dobar s njenima, nakon toga nastavili smo se druzit (druzimo se i dan danas).
Bili su na mojoj svabi, druga cer im je udana za stranca, kad dode il smo kod nas na viksi, ili idemo po restoranima i tako. Ugl. duboka veza kompletnih familija.
I kad se to dogodilo - njen otac je puno pio, a majka osla u kurac i ja sam to osudivao - ne prema njima, nego ovako (stvarno ne serem drugima nista, al oni su mi bili bliski pa sam valjda imao "odobrenje").
Kao kako se ne srede: imaju drugu kcer, zeta, dva posla, relativno mladi, sta to rade, bio sam i ljut na njih.
Onda sam dobio svoju djecu - da mi koje ( ne do Bog) strada tako, ne bi se sastavio vise nikad dok je svijeta i vijeka.
I kad god samo i pomislim na to stid me (iako nikom nisam ucinio lose), stid me sto sam bio takav kreten sam za sebe.
To je doslovno ljubav koja se ne moze razumjet racionalno. Mislim mozes ti sad na na realnom nivou razumjet da majka voli svoje djete vise od iceg, al dok ga ti ne dobijes to samo moze bit opisano, kad ga dobijes skuzis i nitko ziv to ne moze opisat.
Bar je tako kod mene
[uredio basketas - 13. srpnja 2025. u 01:26]
Moja duša živi za tebe...kad je tesko i kad sunce miluje...