Josip Broz Tito najvažnija je i najutjecajnija hrvatska povijesna ličnost. Josip Broz Tito najvažniji je političar svih naroda koji su živjeli u državi kojom je on vladao. Tito je osoba o kojoj i danas, tijekom bilo koje političke kampanje, hrvatski, ali i brojni političari u drugim jugoslavenskim državama, moraju reći stav. Na njegovom se trgu u Zagrebu demonstrira i trideset godina poslije smrti. Priče i fotografije koje je snimio ili na kojima je on prodaju novine. Tito mora da je čudo, jer trideset godina nakon smrti imati ovakav upliv ne mogu oni koji su beznačajni.

Josip Broz Tito je dovoljno važan da bi se o njemu u Srbiji snimila serija 'Crveno i crno' koja je prodavana i na hrvatskim kioscima. Tito zanima i Nijemce koji planiraju snimiti trodijelni dokumentarni film. Dulja verzija bila bi za europsko, kraća za tržišta nesvrstanog svijeta. Zato su u Zagrebu već obavili razgovore s povjesničarima, svjedocima, rođacima Josipa Broza. Valjda onda i priliči da se Titu u domovini mu Hrvatskoj posvete čak dvije dugačke dokumentarne serije. Jedna se još radi, druga, scenarista i redatelja Antuna Vrdoljaka, treći je tjedan na Hrvatskoj televiziji.

Vrdoljakov 'Tito' izazvao je polemike i prije no je serija krenula. Kada je riječ o javnom novcu, ništa neobično. Zasad je proizvod, osim glumačkih dijelova, zapravo jeftin. Arhivska građa, najviše preuzetih 'Titovih memoara' Veljka Bulajića, nije tako skupa. Kamera koja je snimala Peru Simića, po čijoj se knjizi, nedavno objavljenoj i u Hrvatskoj, uglavnom sve temelji, i skromna minutaža koju su zasad dobili drugi sugovornici vjerojatno su također odraz štednje.

Pera Simić, o komu u 'prvoj političkoj biografiji' - 'Tito, fenomen stoljeća' - izdanoj u Zagrebu i predstavljenoj u Hrvatskom institutu za povijest, stoji da je ekonomist, mada ne znamo gdje je diplomirao, bio je predsjednik Saveza socijalističke omladine Srbije od 1970. do 1973. Glavni urednik najtiražnijih srpskih novina Večernje novosti posljednje je dvije godine vlasti Slobodana Miloševića. O Titu je napisao brojne knjige, ne samo publicističke, već je objavio i zbirke dokumenata. Pera Simić ipak nije povjesničar.

Velik i skup projekt kakav je serija o Titu svakako je trebao pokazati što je to novo što je od vremena kada je Bulajić snimao još živog Maršala pa do danas znanost o 20. stoljeću otkrila. Pitanje je i zašto Ivo Banac, jedini hrvatski povjesničar koji govori u prve dvije epizode, nije govorio o raskolima u KP Jugoslavije, s obzirom da je autor knjige baš o tom segmentu prošlosti, objavljene još osamdesetih godina? U vrijeme kada HTV bude emitirao sedmu epizodu, u Beogradu će u organizaciji Instituta za noviju istoriju Srbije započeti znanstveni skup 'Tito – viđenja i tumačenja' na kojem će biti 70 znanstvenika. Nekolicina je i iz Hrvatske. Šteta što mnogi od njih nisu imali mogućnost nešto reći. Možda su mogli ponešto i pomoći da scenarij bude bolji, barem u prvih nekoliko epizoda, kada je Josip Broz isključivo živio u Hrvatskoj. Očekivalo bi se to od nacionalnog projekta nacionalne televizije. Točno je, doduše, da su neki sudionici odbili govoriti Antunu Vrdoljaku. Jedan ga je bivši savezni sekretar, iz ekipe srpskih liberala, i upitao nije li se on hvalio otvaranjem boce šampanjca kad je Tito umro? Stručnjaci bi možda i pristali, pa smo možda i mogli dobiti novo viđenje, a ne dokazivanje stare, već zadane teze.

Kakav je (bio) Vrdoljakov Tito?

Tito je, čini se po prvoj epizodi, bio silno ambiciozan, sklon hedonizmu, lažljiv, lijen i okrutan. Zato je još kao seoski dječačić pravio bič, bez obzira što nije imao konja. To je navodno dokaz da je još od malih nogu želio dobiti što je naumio. Doduše, tu ambiciju ne potvrđuje on sam. On je, snimio je još Bulajić, tada želio biti krojač ili konobar. Dok je kao tinejdžer radio za strojem, čitao je Sherlocka Holmesa, što je dokaz da je bio lijen. Doduše, nije mu to smetalo da nauči, kako je rečeno u prvoj epizodi, kirgiski, njemački, esperanto, slovenski i češki, a kasnije i engleski. Samo hrvatski, navodno, nije znao, jer to nije smatrao važnim. Zapravo, Tito je jedino hrvatski govorio tečno, kako se i čuje u seriji. Sve ostale jezike, čak i njemački, nije govorio posebno dobro, ali je u nekima bio fluentan.

Boris Svrtan, koji glumi Tita u igranim dijelovima, pokušava zvučati kao on. Nastoji ga oponašati i gestama. Šteta što nitko nije pogledao snimke mlađeg Tita. Tada takvih gesta nema, one se razviju s godinama. Tito zato uvijek govori krivo, ali ostali, Georgi Dimitrov, primjerice, ima jedan od najljepših hrvatskih uopće. Titova se okrutnost vidi po tome što je o mrtvim i dvojici živih drugova pisao loše karakteristike tijekom tridesetih godina, u vrijeme terora NKVD-a, staljinističke tajne policije, u SSSR-u. Vjerojatno se ne očekuje da je trebao pisati dobro o smaknutima, valjda da bi poboljšao vlastite šanse da se i njemu samom dogodi isto?

Znanost o prošlom je interpretativna. Stoga ne treba biti previše osjetljiv na, primjerice, dio u kojem Pera Simić govori da je Tito tajio činjenicu da se borio na srpskom bojištu u Prvom svjetskom ratu. Od kraja osamdesetih u srpskoj je javnosti to postala važna novost, koristio ju je i 'prijatelj suda', branitelj Slobodana Miloševića u Den Haagu, sve dok ga sudac nije prekinuo. Za neke je to bilo relevantno, za Haag ne. Ono što je trebalo učiniti jest objasniti zašto se taj dio tajio u biografiji šefa Jugoslavije. Možda ne bi najbolje bio primljen u cijeloj zemlji, napose u dijelovima koje je austrougarski domobran Broz napadao? Je li to baš laž? Je li laž kada čovjek, ilegalac, u različitim krivotvorenim ispravama ima upisane različite datume rođenja? Zar je trebalo biti obrnuto? Međutim, i interpretacije imaju granicu. Dokaz da Tito nije u Partiji prije sredine 1920, što je stav Pere Simića i Antuna Vrdoljaka, navodno su križevi na grobu Zlatice, stare dvije godine, i Hinka, sina, starog osam dana. Vidi se to i po tekstu na spomeniku: Mir i tišina neka vlada/Nad Vašim grobom/Neizmjernu bol i tugu/Mi ponesemo sobom/ Tužni roditelji. Ovo je, po interpretaciji HTV-a, duboki religiozni tekst, a križ u Velikom Trojstvu znak vjere, suprotan članstvu u Partiji. Zar je netko očekivao zvijezdu petokraku na grobu Hinka Broza starog osam dana? Trebalo bi to pojasniti.

Izvrtanje činjenica

Daleko su ozbiljnije, zanatski, materijalne greške. Baš šteta što HTV nije za potrebe serije angažirao hrvatske novinare, povjesničare, publiciste. Vjerojatno se tada u drugoj epizodi ne bi napisalo da je 1920. Tito, kao i ostatak njemačkih i austrougarskih vojnih zarobljenika, oslobođen jer sovjetskoj državi nije trebala radna snaga. S jedne strane glad, s druge, navodno, angažiranje političkih protivnika iz same sovjetske Rusije, pretpostavlja se u sustavu GULAG.

Posve krivo. Koliko god žestoka bila Lenjinova politička ofenziva, baš je tada planirana i početkom 1921. pokrenuta Nova ekonomska politika, državni kapitalizam koji je zaustavio tek Staljin. Staljina se u trećoj epizodi optužilo da je u logor, bez da je suprug bilo što učinio, otjerao Polinu Semjonovu, ženu premijera SSSR-a Vjačeslava Molotova. Točno, ali ne tijekom tridesetih, u vrijeme najgorih čistki, u vrijeme o kojem govori treća epizoda, već tek 1949, kada je Staljina zahvatio antisemitski žar. Polinu je oslobodio sam Lavrentij Berija, šef tajne policije. 'Je li drug Staljin dobro?', bile su joj prve riječi prije no je pala u nesvijest, čuvši da je krvnik preminuo. Umrla je 1970, u stanu, uz svoga supruga Molotova. Žrtve vrhunca staljinističkog terora vjerojatno se ne bi lako mogle identificirati s prvom narodnom komesarkom, ženom, u sovjetskoj vladi, što je drugarica Polina Žemčužina bila. Još je bizarnija rečenica, opet u trećoj epizodi, da je žena Buharina umrla u logoru. Čudnovato, s obzirom da je još osamdesetih godina razgovor s njom u Večernjem listu, nakladniku knjige Pere Simića, objavio Bogoljub Lacmanović. Živa je još tada bila drugarica Buharin, živ je još uvijek Lacmanović. Doista je trebalo pripaziti na sugovornike.

Netko osjetljiv na vrijeme, netko tko poznaje literaturu možda je mogao krenuti i tragom Titove rečenice još Bulajiću u drugoj epizodi, o tome kako je nakon povratka iz sovjetske Rusije u Kraljevinu SHS najprije došao u karantenu u Maribor. Mladi srpski povjesničar Goran Miloradović napisao je knjigu 'Karantin za ideje' upravo o tom fenomenu. To je dosad jedva poznato, a dobra bi serija pomaknula spoznajnu granicu. Potom se u drugom dijelu kaže da je Tito želio natrag u Zagreb jer je novostvorena Austrija 1920. bila pod teretom reparacija. Eh, baš je te 1920. Austriji, piše o tome jedan drugi srpski povjesničar, ali ne Pera Simić, obustavljena isplata ratne štete zemljama Antante.

Moglo bi se o tome još puno i naširoko. Nije ni točno to da je Pavle Radić brat Stjepana. No nema više mjesta. Tito je očito čudo. Vjerojatno i čudovište. Serija koju gledamo - isto tako.