“...Izvjesne simpatije prema tom čovjeku
nisam nikada krio. Istina je da mi
se nije sviđala njegova ideologija, pa ni
način života, njegovi Brijoni, vile, lovačke
kuće itd., ali osjećao sam, i mislim da ne
griješim, da on nije bio loš čovjek. Jednostavno,
nije bio zloća, kako bi to narod
rekao. Bio je komunist, ali nije bio boljševik.
U jedan idejno pogrješan sistem unosio
je nešto ljudskog i podnošljivog. Kažu
da je volio život, a ja iz toga zaključujem
da nije mrzio ljude, jer to je povezano. Na
drugoj strani, imate askete koji to nisu iz
uvjerenja nego zbog nekih ličnih frustracija.
Oni ne znaju ili ne mogu da žive, pa
ne daju ni drugima. Oni koji bolje poznaju
Tita kažu da nije bio velik strateg, ali
niko ne osporava da je bio veliki političar,
vjerovatno jedan od najvećih na ovim
prostorima u dvadesetom vijeku. Možda
ova ocjena stoji u opreci sa činjenicom da
se Jugoslavija nakon njega raspala, ali ja
ne mislim da je on kriv za to. Srpska hegemonija,
koja je genetski bila ugrađena
u same osnove Jugoslavije, nosila je klicu
raspada. Tito se iskreno borio protiv
te hegemonije, ali tu bitku nije dobio, tu
bitku je, nažalost, izgubio. Ipak, ono što
je valjalo u Jugoslaviji, poticalo je dobrim
dijelom od njegove ličnosti; ono što nije
valjalo poticalo je od njegove ideologije
ili je, jednostavno, bilo naslijeđeno."