Čudi me, Olujno Jugo, da ne spominješ onih 20% koji NISU bili "srednja klasa". Ako si stvarno imao tu "sreću" da si rastao u Titovo vreme (što ja jesam), onda si se barem jednom morao zapitati,
kako živi ekipa koja je na vlasti? Odgovor si mogao lako naći: bila je dovoljna jedna vožnja automobilom po beogradskom naselju, Dedinje! I sve bi odmah shvatio! Uprkos činjenici (istinitoj) da je veliki deo naroda pripadao jednom, šire shvaćenom, srednjom staležu, u SFR Jugoslaviji je postojao i
vladajući stalež! Ljudi koji su bili iznad zakona, koji su uživali neverovatne privilegije i povlastice i koji su obično tu ostajali doživotno. Išlo se sa fotelje na fotelju, sa jedne funkcije na drugu i ako si bio dovoljno pametan da se ne zameriš "Starom", imao si zagarantovanu budućnost! To raslojavanje je krenulo ubrzo nakon kraja II Sv. rata (iliti, "revolucije"), a jedan od prvih ljudi koji su se javno usprotivili tome, kao "izdaji revolucionarnog ideala jednakosti", bio je Milovan Djilas. Čovek koji je kraj rata dočekao u najužem krugu Titovih saradnika, ali ipak nije mogao da odćuti, što je, na kraju, platio zatvorskom kaznom i izgnanstvom u SAD.
Da su Tito & Co. zaista živeli onako kako su propovedali masama, ja bih danas imao mnogo bolje mišljenje o njima. Nažalost, bilo je kako je bilo...