BERLIN PAO, ODŽAK NIJE
U spomen na Vitezove odžačke obrane svibnja 1945.
Nakon pada Sarajeva i njemačkog povlačenja prema sjeveru, preko Zenice
i Doboja, u centralnoj dolini oko rijeke Bosne spojili su se korpusi
komunističkih formacija s jasnim instrukcijama da se u što kraćem roku
spoje s jedinicama srijemskog fronta, zatim ujedinjeni nastave gonjenje
njemačke vojske.
Na tom putu velika prepreka bilo je odžačko područje u Bosanskoj
Posavini, što je natjeralo generalštabske oficire na promjenu plana,
tako da su zaobišli Odžak i krenuli prema sjeverozapadu. Uskoro je pao
i Berlin, što je značilo kraj II. svjetskog rata, ali se Odžak još
uvijek nije predavao partizansko komunističkim vlastima. Odžak je bio
opkoljen sa svih strana partizanskim jedinicama. Suprostavljeni
partizanima stajali su obični ljudi koji su još prije nekoliko dana
držali plug i motiku u rukama.
U odžački kraj slila se Hrvatska vojska i izbjegli civili s desne
strane rijeke Bosne iz šamačke, modričke i gradačačke općine. U kutu
između rijeke Save i Bosne, te planine vučjak, ostala je Hrvatska
vojska zajedno sa svojim narodom i svećenstvom braniti svoje kuće i
svoju svetu zemlju. U taj slobodni kut hrvatske zemlje sklonili su se
ostaci ustaških postrojbi iz Modriče i Garevca sa zapovjednikom
Dragutinom Vargom i 450 vojnika. Tu se sklonio i Ibrahim Pjanić,
brnitelj utvrde Sokol kod Gračanice, sa svojom skupinom od 1000
vojnika. Pristigao je i Avdaga Hasić iz Kladnjasa sa svojom skupinom
***, te ustaška vojska s Plehana, Žepča, Sivše, te ustaški časnici
iz Slavonije: Špinger, Perković, Spicer i Mrkonjić.
Glavni zapovjednik, vitez Petar Rajkovčić, našao se u ulozi
posljednjeg vojskovođe Nezavisne Države Hrvatske. Rođen je 1919. godine
u Bijelim Barama kod Odžaka; Bio je čovjek ili bolje reći mladić od 26
godina s ratnim iskustvom, ali bez stručne vojne naobrazbe.
Odmah je postrojbe postavio na sve važnije točke branjenog
teritorija. Obrana je bila skupna i po dubini. Vanjska obrana
postavljena je južno od Save, rubovima sela: Svilaj, Vrbovac, Lipik,
Duge Njive, Potočani, Srnava, Pećnik, Jakeš, Dobor-kula. Zatim
jugoistočno uz lijevu obalu rijeke Bosne: Odžak, Balegovac, Mrka Ada,
Prud. Sa sjevera je obrana išla desnom obalom Save: Svilaj, Donji
Brezik, Zorice, Trnjak, Devići i Prud.
Unutar tog prostora svako selo je utvrđeno rovovima i bunkerima.
Središnje i zapovjedno mjesto unutarnje obrane je selo Vlaška Mala (
Vlaška Mahala).
Na zapadnoj strani Odžačke općine od Brusnice i Svilaja je
pristizala partizanska tehnika i ljudstvo, a sa sjeverozapada su već
bile upućene jake snage krajiških proletera s određenim ciljem k
Vučjaku, Joševici i dalje prema Odžaku.
S desne strane rijeke Bosne partizanske snage su bile stacionirane u Modriči, Miloševcu, Crkvini, Obudovcu i Zasavici.
Komandant 56-te divizije Miloš Jovanović, prijeratni komunist,
raspoređivao je partizanske jedinice čije su prethodnice bile nadomak
Odžaka. Izvještaji su govorili da u Odžaku uopće nema partijske
organizacije, niti se zna da u tom kraju ima iti jedan komunist.
Po ustaljenoj praksi sve su četničke vođe, izuzev Bože Matića koji
je sa svojim četnicima bio stacioniran na Trebavi i u Dugoj njivi,
svoje formacije dolaskom partizanskih jedinica stavile na raspolaganje
«narodnoj» vojsci tj. partizanskim komunistima. Sada su u istom stroju
gazili proleteri i bivši četnici iz vučjačkog i trebavskog četničkog
odreda, koji su počinili teške zločine. Samo su u Garevcu, selu nadomak
modriče, za jednu noć na zvjerski način mučili i ubili velik broj ljudi
koji su bili okupljeni na Burića posjedu.
Dobro poznavajući teren, bili su odlični vodiči partizanskoj
vojsci, ali zato još i bolja meta odžačkim braniteljima. Ono što se
trebalo dogoditi na odžačkom prostoru trebalo je ostati tajna i radi
vremenskog razdoblja kad se događalo i radi totalnog fijaska
komunističko-partizanskih jedinica. Pobjednici, ali do nogu potučeni,
morali su sakriti svoju sramotu.
Iskustva Srijemskog fronta govorila su da partizani kao napadači
slave Pirove pobjede i da je slamanje Srijemskog fronta koštalo
«narodnu» armiju više nego svih pet njemačkih ofenziva. Akcija
frontalnog napada se u svojoj biti ne poklapa s osnovnim principima
partizanskog načina ratovanja, pogotovo ako su u pitanju utvrđena i
naseljena mjesta kakav je bio Odžak.
Smjenjivat će se napad za napadom, juriš za jurišem, od Pećnika do
Save i od Brusnice do Bosne, ali crte obrane vojnih postrojbi odžačkog
kraja ostat će nepomaknute.
Hrabri branitelji iskazali su neviđeno junaštvo u borbi za rodnu
grudu. Utihnula je i pobjednička partizanska pjesma «kud narodna vojska
prođe, sretna će se zemlja zvati.»
Komuniste je malo zanimala prošlost, često su govorili da vide samo
budućnost, a nisu znali da će mnogi iz tih istih redova , u toj sretnoj
budućnosti, završiti na Golom otoku, KP Zenici i mnogim drugim mjestima
širom zemlje koju su silom stvorili.
Prvi pokušaj proboja obrambenih linija partizani će napraviti na
pećničkim brdima, gdje će ih dočekati odvažna obrana pod
zapovjedništvom Ive Rajkovčića (brata glavnog zapovjednika odžačke
obrane, Petra Rajkovčića).
Dobro utvrđena, ukopana i s posebno dobrim poznavanjem terena,
obrana je na svim svojim položajima djelovala sigurno, a partizanski
napadi nisu davali nikakvog rezultata.
Time je bila otupljena oštrica proleterskih brigada, a nije
postojala neka posebna motivacija za pogibiju nakon službenog svršetka
rata, tu nadomak Odžaka. Međutim, ipak će morati krenuti, sve u duhu
predavanja političkih komesara koji su im na satovima političke nastave
govorilim da trebaju biti ponosni što mogu sudjelovati u posljednjoj
bitci za oslobođenje zemlje i rušenju zadnje hrvatske vlasti na tim
prostorima.
U tim žestokim partizanskim napadima obrambene postrojbe bit će
stjerana u Vlašku Malu, Dubicu, Vojskovu, Osječak, Zorice i Prud.
Velika bitka vodit će se za Vlašku Malu, gdje su partizani imali
ogromne gubitke. Koča Popović, Ivan Gošnjak, Peko Dapčević i Kosta Nađ,
generali četiri armije jugoslavenske vojske odlučili su na Odžak
poslati zrakoplove koji su bojno djelovali 23. i 24. svibnja 1945.
godine. Svoje smrtonosne terete istresli su na Odžak, Adu, Balegovac,
Dubicu, Prud, Vojskovu i Vlašku Malu.
Organizirani otpor partizanskoj vojsci u samom Odžaku je trajao do
24. svibnja 1945. godine, kada je Odžak zvanično pao u partizanske
ruke. Posljednje jače uporište ostalo je u Vlaškoj Maloj, odakle se
jedan dio boraca probio prema Prudu. Nakon mnogih partizanskih juriša,
do posljednjeg su izginuli branitelji toga kraja. Tako će u partizanske
ruke pasti bolnica obrambenih snaga i velik broj civila. Odmazda je
uslijedila odmah, partizani su pobili sve ranjenike i civile koje su tu
našli. Tu se danas nalazi zajednička grobnica poznata pod nazivom
Nujića Bašča, koja je za Hrvate bila simbol dolaska partizanske
«slobode» na području posavske regije. Cjelokupna Vlaška Mala pala je u
partizanske ruke 25. svibnja 1945. godine. Zadnje borbe vodit će se još
kod Pruda na ušću Bosne u Savu, gdje su partizani nekoliko puta
forsirali rijeku Bosnu, ali su u njoj mnogi i ostali. Padom Pruda pao
je i posljednji slobodni hrvatski teritorij pod komunističku
velikosrpsku vlast.
