Mostar, 19. listopada 2005. (MIRIAM) – Unatoč prešućivanju i progonu
onih koji pokušavaju svjedočiti, do nas su doprli određeni dokumenti o
stravičnim događajima u Lepoj bukvi u Maceljskoj šumi 4./5. lipnja
1945. kada je bez suda ubijen 21 svećenik i bogoslov. Dio je to
Bleiburške tragedije tijekom koje su, kako povjesničari svjedoče,
partizani pobili na tisuće golorukih hrvatskih vojnika i civila.
Donosimo neke izvatke iz dokumenata.
Iz Kronike franjevačkog samostana u Krapini, XXI., Veri martyres pro fide et patria
»6.
5. u nedjelju poslije podne bježi preko Krapine hrvatska vlada, vojska
i ostalo pučanstvo prema Austriji. Tih dana je prava seoba naroda.
Četiri dana vidimo goleme kolone auta, kamiona, kola i nepregledna
povorka pješaka gdje idu da traže utočište i spas kod Angloamerikanaca.
Strava i žalost je narasla do vrhunca, i da je to dulje trajalo, kako
mnogi vele, mogli bi izgubiti pamet.
9.
5. pod večer u srijedu prije samoga Spasova Krapina je prazna, sve se
povuklo prema granici, jer eto već dolazi partizanska i crvena vojska.
10.
5. na Spasovo već je izvješena zastava sa crvenom zvijezdom i na našem
samostanu. Tog dana se slavilo oslobođenje, po Krapini se galami i
pjevaju partizanske pjesme. A nas je probo sedmerostruki mač! Nakon par
dana vidjelo se, kako se već mnogi vraćaju od granice, iznemogli,
gladni i žedni, prestrašeni i svega lišeni, izmučeni i vraćeni u crnu
budućnost. Došlo je ono što je moralo doći, da se ponovi toliko puta
žalosna povijest Hrvata: „da počeše cviliti matere i udove ki mnogi
drugi i bi tuga velika.“
20. 5. na same Duhove vraćaju se cijele kolone iz Slovenije, osobito
oni „povratnici“, koje su Englezi i Amerikanci predali jugoslavenskoj
vojci. Sabiralište je bilo u Đurmancu i u Krapini pred pučkom školom. O
Gvardijan je dočuo da su tamo neki franjevci, pa ih je posjetio i
pozvao u samostan da se odmore i okrijepe, jer nisu jeli već preko 10
dana. K nama su došli: Dr Josip Gunčević, ravnatelj gimnazije u Brodu i
kateheta, r. 1895., o. Ante Katavić, župnik, r. 1902., o. Karlo
Grabovičkić, vikar, r. 1912., o. Ivan Ivanović, r. 1916., kapelan, fra
Vitomir Mišić, bogoslov, r. 1921., fra Domagoj Ćubela, bogoslov, r.
1924., fra Alfons Katavić, maturant, r. 1924., fra Paškal Vidović, brat
laik. Svi ovi su provincije Bosne Srebrene. Zatim fra Metod Puljić,
župnik, r. 1912.. o. Darinko Mikulić, mladomisnik, r. 1919., fra
Julijan Petrović, bogoslov, r. 1923., ova trojica su članovi
hercegovačke provincije. Kod prečasnog župnika su bili: Jozo Perčinlić,
kateheta, r. 1909., Marijan Ivandić, župnik, r. 1902., Miroslav Radoš,
župnik, r. 1910., Nikola Duvančić, bogoslov, r. 1923., Dragutin
Turalija, bogoslov, r. 1923., članovi vrhbosanske nadbiskupije, a
Vjekoslav Terzić, župnik, r. 1906. i Dragan Čapo, bogoslov, r. 1917.
članovi su đakovačke biskupije. Drugi dan smo zamolili Kotarski narodni
odbor za propusnice ovih svećenika i bogoslova, ali nam je rečeno, da
čekamo. Sad je stigao u samostan i na župni dvor jedan funkcijoner
Ozne, popisao svakog pojedinog i naredio je, da se ne udaljuju, nego
neka budu svi zajedno ili u samostanu ili na župnom dvoru. Kako je kod
nas bilo više mjesta, oni iz župnog dvora pređu u samostan i bilo je
njima zabranjeno udaljivati se, a o. gvardijanu naloženo da pazi, inače
će odgovarati. Tu su bili kao u logoru.
[uredio Vatrenko - 10. veljače 2008. u 17:04]