Mostar, 19. listopada 2005. (MIRIAM) – Unatoč prešućivanju i progonu onih koji pokušavaju svjedočiti, do nas su doprli određeni dokumenti o stravičnim događajima u Lepoj bukvi u Maceljskoj šumi 4./5. lipnja 1945. kada je bez suda ubijen 21 svećenik i bogoslov. Dio je to Bleiburške tragedije tijekom koje su, kako povjesničari svjedoče, partizani pobili na tisuće golorukih hrvatskih vojnika i civila. Donosimo neke izvatke iz dokumenata.

Iz Kronike franjevačkog samostana u Krapini, XXI., Veri martyres pro fide et patria

»6. 5. u nedjelju poslije podne bježi preko Krapine hrvatska vlada, vojska i ostalo pučanstvo prema Austriji. Tih dana je prava seoba naroda. Četiri dana vidimo goleme kolone auta, kamiona, kola i nepregledna povorka pješaka gdje idu da traže utočište i spas kod Angloamerikanaca. Strava i žalost je narasla do vrhunca, i da je to dulje trajalo, kako mnogi vele, mogli bi izgubiti pamet.

9. 5. pod večer u srijedu prije samoga Spasova Krapina je prazna, sve se povuklo prema granici, jer eto već dolazi partizanska i crvena vojska.

10. 5. na Spasovo već je izvješena zastava sa crvenom zvijezdom i na našem samostanu. Tog dana se slavilo oslobođenje, po Krapini se galami i pjevaju partizanske pjesme. A nas je probo sedmerostruki mač! Nakon par dana vidjelo se, kako se već mnogi vraćaju od granice, iznemogli, gladni i žedni, prestrašeni i svega lišeni, izmučeni i vraćeni u crnu budućnost. Došlo je ono što je moralo doći, da se ponovi toliko puta žalosna povijest Hrvata: „da počeše cviliti matere i udove ki mnogi drugi i bi tuga velika.“

20. 5. na same Duhove vraćaju se cijele kolone iz Slovenije, osobito oni „povratnici“, koje su Englezi i Amerikanci predali jugoslavenskoj vojci. Sabiralište je bilo u Đurmancu i u Krapini pred pučkom školom. O Gvardijan je dočuo da su tamo neki franjevci, pa ih je posjetio i pozvao u samostan da se odmore i okrijepe, jer nisu jeli već preko 10 dana. K nama su došli: Dr Josip Gunčević, ravnatelj gimnazije u Brodu i kateheta, r. 1895., o. Ante Katavić, župnik, r. 1902., o. Karlo Grabovičkić, vikar, r. 1912., o. Ivan Ivanović, r. 1916., kapelan, fra Vitomir Mišić, bogoslov, r.  1921., fra Domagoj Ćubela, bogoslov, r. 1924., fra Alfons Katavić, maturant, r. 1924., fra Paškal Vidović, brat laik. Svi ovi su provincije Bosne Srebrene. Zatim fra Metod Puljić, župnik, r. 1912.. o. Darinko Mikulić, mladomisnik, r. 1919., fra Julijan Petrović, bogoslov, r. 1923., ova trojica su članovi hercegovačke provincije. Kod prečasnog župnika su bili: Jozo Perčinlić, kateheta, r. 1909., Marijan Ivandić, župnik, r. 1902., Miroslav Radoš, župnik, r. 1910., Nikola Duvančić, bogoslov, r. 1923., Dragutin Turalija, bogoslov, r. 1923., članovi vrhbosanske nadbiskupije, a Vjekoslav Terzić, župnik, r. 1906. i Dragan Čapo, bogoslov, r. 1917. članovi su đakovačke biskupije. Drugi dan smo zamolili Kotarski narodni odbor za propusnice ovih svećenika i bogoslova, ali nam je rečeno, da čekamo. Sad je stigao u samostan i na župni dvor jedan funkcijoner Ozne, popisao svakog pojedinog i naredio je, da se ne udaljuju, nego neka budu svi zajedno ili u samostanu ili na župnom dvoru. Kako je kod nas bilo više mjesta, oni iz župnog dvora pređu u samostan i bilo je njima zabranjeno udaljivati se, a o. gvardijanu naloženo da pazi, inače će odgovarati. Tu su bili kao u logoru.