Nikolaj Tolstoj, Ministar i masakri: Bleiburg, Kočevski Rog, Nakladni zavod Matice Hrvatske, Zagreb, 1991. str. 133.
»…
među onima koji su repatrirani bila je skupina od dvadeset i pet
svećenika. U svibnju 1990. primio sam pismo jedne gospođe iz Zagreba,
profesorice Paule Friben, čiji je brat, velečasni Stjepan Štromar, bio
jedan od njih. Ona mi je napisala slijedeće: „… došao je do sela
Krapina blizu Zagreba, gdje ja završio prvi dio njihova 'križnog puta'.
Ondje su zaustavljeni i smještani u franjevački samostan što ga je OZNA
koristila kao partizanski zatvor. U noći između 3. i 4. lipnja svi su
odvedeni u nepoznatom pravcu. Od toga dana, 4. lipnja 1945., zameo im
se svaki trag. Svi upiti o njima ostali su bez odgovora. Pretpostavlja
se da su smaknuti kod Maceljske gore, sjeverno od Krapine.“ Profesorica
Friben još ima posljednje pismo koje je njen brat ikada napisao, a koje
je netko nepoznat dostavio njenom stricu: 'Još uvijek sam kod OZNE.
Doduše, taj logor je vrlo ugodan jer smo u samostanu franjevaca,
služimo mise i ostalo svoje slobodno vršimo. Samo jedno ne znam, kako
dugo će to trajati i kakav će svršetak imati. Ta neizvjesnost me malo
uznemiruje.' Neizvjesnost nije dugo potrajala. Te je noći otac Stjepan
zauvijek nestao.«
Fran Živičnjak, U
vječni spomen na hrvatske vojnike, svećenike i franjevce i sve hrvatske
mučenike pobijene u svibnju i lipnju 1945. godine na prostorima
Maceljske šume kod Krapine i logorima u Mirkovcu kraj sv.
Križa-Začretja i Oroslavlju, Vlastita naklada, Zagreb, 1998., str. 26. – 34.
»…
Istoga dana oko 22 sata (4. lipnja 1945., m. o.) vodio je iz II. kata
OZN-e 20 svećenika i franjevaca (Branko Löw, oficir OZN-e, rodom iz
Krapine) koji su te večeri pobijeni u Lepoj Bukvi Maceljske šume u jami
koja je prilikom iskopa 1992. godine označena rimskim brojem IVd.
U
istoj jami pronađeno je 80 kostura pobijenih hrvatskih časnika i 20
prostrijeljenih lubanja svećenika i franjevaca te žice kojima su bili
vezani po dvojica, a svećenici i franjevci pojedinačno.
Prema
zapisu gvardijana Franjevačkog samostana u Krapini Ostijana Ostrugnaja
u Franjevačkoj kronici piše da su se u Krapinu na Duhove 1945. godine
vraćale cijele kolone zarobljenika iz Slovenije i da je sabiralište
bilo u Đurmancu i pred Pučkom školom u Krapini.
Kako
je sam gvardijan dočuo da su tamo neki franjevci i svećenici, pozvao ih
je da dođu u samostan da se odmore i okrijepe, jer nisu jeli već 10
dana. OZN-a je to dozvolila, ali tako da je 10 franjevaca išlo u
samostan, a 11 svećenika u župni dvor.
Kako
je u samostanu bilo više mjesta, naknadno su iz župnog dvora tamo došli
svećenici, ali im je bilo zabranjeno udaljavanje, a ocu gvardijanu je
naređeno da na njih pazi, jer da će odgovarati ako bi koji pokušao
bijeg. Sam gvardijan je u Kroniku upisao sva njihova imena, popis je na
kraju ovoga teksta.
4. lipnja 1945. oko 9
sati prije podne pozvani su na Civilnu OZN-u radi saslušanja jedna
grupa prije podne, a druga poslije podne. Mogli su ponijeti stvari ako
su htjeli, a to je bio znak da se više neće vratiti. Rekli su im da ih
na taj način zavaravaju da će ići na Sud u Varaždin, a smjestili su ih
u jednu sobu na II. katu OZN-e. Toga dana me je pratilac Branko Löw
izveo iz podruma i odveo na saslušanje istražitelju Ivici Fiziru, a iz
njegove sobe su izišla dva prestrašena i blijeda franjevca u habitima.
Kako me Fizir nije htio do kraja saslušavati, jer me je poznavao kao
školskog kolegu iz Varaždinske gimnazije, dao me je predvesti drugom
istražitelju Valentu Kataleniću. Kada me je Löw pratio istražitelju
Kataleniću, ispred Fizirove sobe čekao je saslušanje jedan svećenik.
Toga
dana oko 22 sata naredili su da se u Krapini utrnu sva električna
svjetla. Izveli su svećenike i franjevce s II. kata OZN-e, a pratio ih
je oficir OZN-e Branko Löw. Vidio sam to zajedno s ostalim
zatvorenicima kroz prozor podruma, jer je bila tiha ljetna noć pa smo
čuli tupe korake kada su se spuštali strmim drvenim stubama u dvorište
ispred OZN-e. Nisu bili vezani. Čuo sam rad motora kamiona koji je
stigao u dvorište do kamenih stepenica. Tu su ih ukrcali zajedno s
pratiocima među kojima je bio Mladen Šafranko. Imao je zadatak da ih
tijekom vožnje pojedinačno veže žicom koju je, po njegovu kazivanju,
imao u kamionu već izrezanu i pripremljenu.
Na
moj upit zašto ih je vezao pojedinačno odgovorio je da ih je na taj
način kod jame lakše ubijati pojedinačno. Kada su ih ukrcali, krenuli
su put Macelja u Lepu Bukvu, gdje je već bila iskopana i pripremljena
velika jama. Po pričanju Šafranka u kamionu su franjevcima skinuli
habite, a kasnije su partizanska djeca iz Đurmanaca nosila od njih
sašivene kaputiće. Osim toga kamiona još je jedan kamion sa 60
utovarenih hrvatskih časnika istodobno krenuo put Lepe Bukve.
Istovarili su ih kod stare lugarske kuće Freudenreich u Lepoj Bukvi a
tamo ih je čekao komandant Vojne OZN-e Stjepan Hršak. Njega je tamo
dovezao na motoru Zindapp vojni isljednik u Krapini Ivan Đurkin, koji
se je također priključio koloni. Prema izjavi Mladena Šafranka, kako je
bila ljetna noć, svećenici i franjevci su shvatili da ne idu na sud u
Varaždin, te da ih je u Krapini Fizir zavarao i krenuli su pješice oko
200 metara do pripremljene jame. Osim Đurkina i Šafranka u pratnji je
bio i sam komandant Hršak, a pratio ih je velik broj naoružanih
partizana – dobrovoljaca.
Kad su putem
svećenici i franjevci vidjeli da ne idu u Varaždin plačući su molili za
milost, jer ništa nisu krivi, nisu bili vojnici nego svećenici, na što
im je Hršak opsovao ustašku majku i rekao „da će ih on sada
pomilovati“. Kada su došli do jame, prvo je ubio najstarijega među
njima dr. Josipa Gunjčevića, koji je inače bio ravnatelj i vjeroučitelj
gimnazije u Slavonskom Brodu, star 50 godina, vrlo cijenjen od
pučanstva i učenika kao uzoran svećenik i ravnatelj.
Nakon
njega ubijao je po redu ostale pucajući im također u glavu. Putem prema
jami ti mučenici odbacivali su krunice, medaljice i komadiće kordi
(pasića, m. o.) da bi na taj način označili svoj posljednji put prije
smaknuća. Drugi dan su te uspomene pokupila mala školska djeca i
odnijeli ih u Franjevački samostan u Krapini, gdje se i danas čuvaju
kao relikvije pobijene braće.
Krvoločni
komandant Stjepan Hršak danas bezbrižno živi s visokom mirovinom i
naoružan tim istim „trofejnim pištoljem Walter 7,65 mm“ kojim je
poubijao 20 svećenika i franjevaca, u vili u elitnom dijelu Tuškanca u
Zagrebu koju je dobio kao nagradu za „zasluge za narod“.
Hrvatske
časnike koji su po dvojica bili vezani ubijali su pratioci šumarskim
sjekiricama udarcima po sljepoočnicama tako da su odmah mrtvi padali u
jamu.
U toj jami ubijen je i moj školski
kolega Stjepan Barušić, kojeg je u Krapini preslušavao Ivica Fizir, što
sam već ranije opisao.
Sve ove
potankosti o tragediji tih hrvatskih mučenika ispričao nam je Mladen
Šafranko 16. svibnja 1994. kada sam ga posjetio u društvu taksista koji
me je vozio u Veliku Goricu, gdje je Mladen živio u Pleškoj 27a.
Taksist se zove Tomislav Travnjak, stanuje u Zagrebu, Plješevička broj
12, a te je izjave slušao u mojemu prisustvu.
Na
moj upit Mladenu koliko je ljudi, po njegovu sjećanju ubijeno u
Maceljskoj šumi u svibnju i lipnju 1945. godine, on mi je odgovorio:
„Preko 13.000 i ima oko 130 jama koje još nisu otkrivene.“ Spomenuo je
da ih ima u okolici Đurmanaca, Smiljanovoj grabi i sa zapadne strane
Maceljske šume u pravcu Đurmanec – Rogoška Slatina. Na moj slijedeći
upit odakle su mu poznate te lokacije i broj ubijenih ljudi, on mi je
odgovorio da je bio u pratnji gotovo svim grupama koje su išle na
strijeljanje i da je mnoge spasio odvezivanjem žice na začelju kolone.
Ljude
iz logora u Oroslavlju strijeljali su navodno u nekoj velikoj šumi kod
Krapinskih Toplica, a nadređeni komandant logora Mirkovca, Oroslavlja i
sabirališta u Đurmancu bio je Stjepan Hršak koji je te logore obilazio
s isljednikom Ivanom Đurkinom prevozeći ga na motoru Zindapp. Ovaj je
odgovoran zajedno s komandantom Civilne OZN-e Leopoldom Horvatom zvanim
Leo za sve pobijene vojnike i civile u Maceljskoj šumi.«
