Ja se nekako sećam da je vest o samoj smrti Najvećeg sina (i probisveta) maltene dočekana kao olakšanje. Jer, čitava zemlja je
već mesecima živela u nekakvom čudnom vakuumu - po preduzećima čuvena "dežurstva" (od kojih su svi zaposleni blago pi**eli), nikakva nova muzika se ne snima, nikalkve nove akcije, inicijative za bilo šta... unapred se otkazuju premijere, koncerti, priredbe, festivali... i sve se nalazi u nekom somnambulnom stanju, jer svi
čekaju.
Čak je bilo puno ljudi koji su verovali da je Tile već odavno mrtav(!), ali da se čeka "politički oportun trenutak" da se ta vest obnaroduje!
Te večeri, 4. maja, 1980., Beograd je bio neobično tih i miran. Sećam se da je bilo jako malo vozila po ulicama, a od onih koja sam video, pola su bili vojni džipovi, crni ("državni"mercedesi) i sl.
Uprkos silnim zaklinjanjima sa svih strana, od državnog vrha do radničkih saveta i mesnih zajednica i to uvek istim, već ofucanim, rečima "i posle Tita - Tito" (na šta smo se moji ortaci i ja bukvalno smrzavali... Pa, zar nije dosta bilo, jebavasled totalitaristički? Vi biste jope'????), na licima mnogih običnih gradjana se sasvim jasno mogao pročitati izvestan strah. Jer, čak i oni polupismeni (ustvari, oni najviše od svih!) su bili svesni da je čitav politički i pravni sistem Jugoslavije bio samo produžetak Njega. On je bio i alpha i omega te države, njen tvorac i vrhovni sudija (dželatiranje je ipak prepustio drugima; nije hteo da se slučajno uprlja). I onda, odjednom - PUF! - kamena temeljca više nema!
Kako svi znamo, ono što je ogromna većina Jugoslovena te večeri instinktivno osećala je postalo stvarnost - i to najružnija njena varijanta - 11 godina kasnije.