smetamo li fumicu mi fasisti kad govorimo istinu o bleiburgu...pod ovo fasist mislim na svakog ko kaze da su i partizani cinili zlocine...

Komunistički zločin iz Savske pod istragom Piše: Ivica Radoš
Foto: Saša Midžor Sučić/CROPIX

---

Mjesto egzekucije - Pedagoška akademija

ZAGREB - Državno odvjetništvo RH, odnosno zamjenik glavnog državnog odvjetnika Antun Kvakan,  nakon zahtjeva Udruge za mobiliziranje novih organizacija mladih - ZAMNOM i Hrvatskog odgovornog društva, kojem je predsjednik Ivica Relković, zatražilo je od Županijskog državnog odvjetništva u Zagrebu  da istraži zločine koje su komunisti počinili 1945. godine u dvorištu Savske ceste 77 pokraj zgrade Pedagoške akademije.

Odvjetništvo je, među ostalim, zatražio od ŽDO-a da se provedu “konkretni izvidi radi svestrane, pa i terenske provjere navoda i obavljanja obavijesnih razgovora s navedenim svjedocima i svim drugim osobama koje imaju saznanja o tim događajima.

Državno odvjetništvo zatražilo je da taj materijal promtno dostave na postupanje ravnateljstvu policije. 

Pretpostavlja se da je pokraj Pedagoške akademije u Savskoj u svibnju 1945. godine pogubljeno oko 300 zarobljenih njemačkih i hrvatskih vojnika, među kojima su bili mnogi ranjenici.

Svjedoci su stanovnici Vrbika Svjedoci masakra uglavnom su stanovnici Vrbika, koji su živjeli blizu Pedagoške akademije, i njihova djeca.  Svjedokinja I. H. (podaci poznati DORH-u i MUP-u), imala je krajem Drugog svjetskog rata 19 godina. Ona se sjeća da je zgrada Gimnazije sestara milosrdnica pretvorena u njemačku vojnu bolnicu u kojoj su komunisti zatekli ranjenike. “Zdravko Stanišić, rođen 1930., još traži oca Franju, koji je zadnji put viđen 25. svibnja 1945. u zatvoru u Savskoj, preko puta zgrade Pedagoške akademije. Franjo Stanišić posljednji se put javio ženi kratkim pismom koje je poslao preko jednog partizana.

Ocekujemo izjasnjavanje istinoljubivog Fumica o ovom zlocinu. Mozda je nekad pijancio sa pociniteljima, ono, tko zna, in vino veritas.

Jos koji detalj o ovom slucaju

Tajne masovne grobnice u dvorištu Savske 77

Autor Zvonimir Marić

Đaci, srednjoškolci i studenti i ne slute što je ispod travnjaka Foto: Boris Ščitar Ne hodi mi tud! – prisjeća se 63-godišnja Ž. B. riječi svoje majke, Primorke. Jednog su se dana Gagarinovim putem žurile na tramvaj. Kći je htjela prečicom preko travnjaka ispred zgrade današnjeg Učiteljskog fakulteta. – Zakaj? – upitala je majku. – Zač? Aš su tu silni ljudi pokopani. Vrni se i hodi za manom – odgovorila je majka. Ž. B. i danas izbjegava to mjesto. Je li ispod travnjaka u dvorišu Učiteljskog fakulteta grobnica nekoliko stotina ljudi koje su partizani pobili u svibnju 1945. godine, pitaju se aktivisti Hrvatskog odgovornog društva i udruge mladih ZAMNOM. Svjedočanstva o kojima govore kažu da su tu pobijeni i zakopani ranjenici iz tadašnje bolnice u zgradi današnjeg Učiteljskog fakulteta, XI. gimnazije i OŠ Davorina Trstenjaka. Jama pravilnog oblika Neki svjedoci tvrde da su ondje ubijeni i uznici iz zatvora u Savskoj cesti. Zanimanje se pobudilo kad je ZAMNOM zapalio lampione ispred zgrade Učiteljske akademije. – Paljenjem svijeća traži se da se to što prije rasvijetli. Javila nam se potom M. D. (66) čija je majka čula noćne pucnjeve i jauke iz dvorišta. Sakrila se u grmlje i vidjela masovna pogubljenja – ispričao je Ivica Relković, predsjednik Hrvatskog odgovornog društva. Svjedokinja, I. H. (82) u svibnju 1945. godine tu je vidjela svježe iskopanu jamu pravilnog oblika. Neki svjedoci tvrde su u tom dvorištu iza bodljikave žice držali vojnike s križnog puta. Udruge su od Državnog odvjetništva zatražile da se istraži što se dogodilo u dvorištu Savske 77 u svibnju 1945. i priložili su prikupljena svjedočanstva. – Šokiralo nas je da u Zagrebu i okolici možda postoje masovne grobnice, a ništa nije istraženo. Neki izvori govore da je u mjesec dana pobijeno desetak tisuća ljudi, i to u gradu u kojem nije bilo velikih borbi ili direktnih sukoba dviju vojski. Zastrašuje da studenti, učenici i ostali u samom centru grada hodaju, a djeca se iz obližnjeg vrtića igraju uz masovnu grobnicu veliku, možda, poput Ovčare. Takvo se što mora istražiti. Iskopavanje je tehnički lako jer je ondje travnjak. Pa i ako se ondje i ništa ne nađe, s toga će se mjesta skinuti stigma – smatra I. Relković. I svjedok je žrtva Udruge ne bi nagađale o brojkama ili krivcima. – To nije naš posao. Potrebno je osnovati tijelo koje će se za to brinuti u suradnji s Državnim odvjetništvom i policijom. Rezolucija VE br. 1481 i deklaracija Hrvatskog sabora iz 2006. godine jasno traže da se istraže i osude zločini komunizma. Preživjele svjedoke država bi trebala pozvati i ohrabriti da se jave. Tko god je desetljećima u sebi ušutkan nosio svjedočanstvo i bojao se za život, također je žrtva – rekao je I. Relković. Fakultet i školu Hrvatsko odgovorno društvo nije obavijestilo o naravi svoje akcije, rekoše, jer im nisu htjeli priuštiti nelagodu. – Oni se nisu dužni miješati u ovu tešku i mučnu situaciju. To je javna stvar, pitanje grada i Državnog odvjetništva – kaže Ivica Relković.

Vratit ću se malo na plakanje za diktatorima, neki su me dobro nasmijali svojim iskustvima.
Kad je Tito umro, ja sam bio fetus od 3 mjeseca i vjerojatno moji osjećaji nisu bili toliko izraženi ali znam da se godinama nakon smrti na taj dan moralo biti tužan i pisali smo razne dječje radove na temu "zašto volim Tita", "da uhvatim zlatnu ribicu poželio bih... (u zagradi - piši o Titu). Moj stari je meni rekao da ja to ne moram pisati i da kažem učiteljici da ne želim ni učiti ćirilicu 1989. godine jer mi neće trebati na što je stara popisdila i rekla da ja to sve moram jer tako kaže učiteljica. Sjećam se i vatrogasne sirene tih dana koja bi u mrtvom gradiću dala upečatljiv dojam kao i prekid TV programa na nekoliko minuta u čast velikana "svih naroda  narodnosti"...
Kad je Tuđman umro, bio sam brucoš, prva godina faxa i taman sam otkrivao čari ZG studenstkog života, sjećam se bio sam u Bestu na koncertu Gibonnija (ili nešto slično) kad su prekinuli glazbu koja je svirala nakon koncerta oko 2 ujutro i javili svima da se raziđu u miru. Ja sam taman nabacio dobru priču i ostao sjedit u polumraku na stepenicama dok je masa žurno pokušala izaći vani a kasnije je moj podstanarski stan na trešnjevci bio sve samo ne tužno mjesto. Sutra dan sam bio zatečen činjenicom da ništa neće raditi 3 dana jer je bio vikend pa je to bilo i lakše, a na HTV-u opet samo komemoracije. Stari me zvao da odem i ja, dok su mene pucale neke druge sheme ali mi svejedno bilo žao Franca iako ga tih godina nisam podnosio organski ali zbog zasluga iz prošlosti sam otišao na Markov trg i zapalio svijeću, pomolio se, bilo je dosta onako čudna atmosfera, muk i tisuće svijeća, bio sam tužan. Ipak, navečer smo organizirali pokerašku noć nas 6 prijatelja i kartali do idućeg dana popodne... ulog po djeljenju je bilo 10 lipa, a meni se najmanje spavalo pa sam zaradio oko 300kn.

sretan nam svima dan pobjede nad fašizmom!

Hvala, Hugo, i tebi.

Po pričama lokalnog stanovništva, ispod zgrade Doma zdravlja u Samoboru je još jedna masovna grobnica žrtava Križnog puta.

A da konačno neko počne kopati po tim mjestima za koja se priča da su tamo grobnice?

sretan dan mladosti svima.