S jedne strane, karakterizira ga se kao političkog genija, majstora kombinatorike, promućurnog vojnog stratega koji je sjajno ocijenivši globalni dualizam tadašnjih velikih sila – Sjedinjenih Američkih Država i Sovjetskog saveza, i paktova koje su te dvije zemlje predvodile – oblikovao Jugoslaviju i život u njoj. Ta država je u praksi bila socijalistička i funkcionirala je na ideji "socijalističog samoupravljanja", što je, zapravo, prelazni oblik čuvene Marxove definicije o diktaturi proletarijata.

Ali, Jugoslavija je posjedovala i atribute Zapada: dijelom je funkcionirala kao svojevrsni free-shop, kao ničija zemlja u koju je bio ugrađen čip tzv. internacionalnog komunizma, ideje koja se od Tita i njegovih suradnika nikad ne bi izdala, ali i kao zemlja koja geografski, duhovno i ekonomski sasvim dobro komunicira sa Zapadom. Možda zato zanimanje za tu zemlju, barem u publicističko – znastvenom smislu, ne jenjava. Ona je sjajan model za istraživanja jer je sa Zapada izgledala kao predvorje prostora iza gvozdene zavjese, a s Istoka kao oaza relativne slobode koja još uvijek čuva ideju o radničkoj jednakosti i pravednosti.

Eldorado s mirisom Istoka

Još pamtim izjavu jednog bugarskog novinara s puta u bivši Sovjetski savez, početkom ove decenije: "Znaš, nama u Bugarskoj u sedamdesetim i osamdesetim ideal slobode nije bio u SAD-u, nego u Titovoj Jugoslaviji." Zemlja čija je propagandna mašinerija radila sasvim solidno – sjetimo se samo sletova za 25. maj i monumentalnih vojnih parada – sad više nema nikakve sumnje, bila je i jedno i drugo. I diktatura, ali i oaza slobode. Zavisi odakle se gledalo.

Što se Tita tiče, još uvijek je teško proniknuti u to zašto nekoliko stotina mladih ljudi, u dobi između 20 i 30 godina dođe na plato u blizini sarajevskog Filozofskog fakulteta i do kasno u noć, uz vino i gitare, slavi njegov rođendan? Zar se ovo društvo nije zasitilo prošlosti, pitaju se oni liberalniji, zar ćemo cijeli život provesti gledajući unatrag, i nije li vrijeme da se toga riješimo? Ako poslušamo one nešto starije koji su najbolje kreativne i životne godine proveli pod Titovom vladavinom, čućemo i to da se "kod njega moglo živjeti od svog rada, da se, kao danas, nije smjelo svašta reći, ali se smjelo svugdje zanoćiti, i da se u materijalnom smislu jeste imalo manje - ali da su ljudi bili sretniji."

Pop- ikona

To, "imali smo manje, ali smo bili sretniji" je, po svemu sudeći osnovna emocionalna crta mita o Titu koji, eto, prelazi na nadolazeće generacije. Većina mladih koji opjevavaju i slave Tita, na pitanje – zašto, pobogu, slavite rođendan čovjeka kojeg niste zapamtili, i koji je, u značajnoj mjeri bio – diktator?, odgovoriće u ovakvom registru: "Tito je bio faca, s njegovim si pasošem mogao svugdje, znao je šta radi i svugdje u svijetu smo bili odlično primljeni."

To što danas "svijet" više nije tako prijateljsko mjesto kao u šezdesetim i sedamdesetim godinama prošlog stoljeća, to i ne (treba da) brine novu generaciju koja ga slavi. Svaka mladost traži svoj put ka obećanoj zemlji, baš kao što svakoj mladosti i treba njezin Dan. To što su izabrali onaj stari, nije za apriornu osudu, ali na umu treba imati neke stvari.

Pogodnost za pravljenje branda od Tita bazirana je na dvije osnovne komponente: njegovoj vizualnoj "podobi" koja je isticana u svim likovnim djelima koja su se njime bavila, i legendama koje su se oko njega plele čak i u znanstvenim djelima koja se bave njegovom biografijom. Mit o Titu, na nivou popularne kulture, uglavnom je sazdan od neprovjerenih činjenica koje su, kao i kod svih narodnih junaka, sve kitnjastije kako vrijeme prolazi. Detalji, poput onog da je u Rusiji u zarobljeništvu štitio Jaroslava Hašeka, pisca jednog od najduhovitijih romana u povijesti evropske književnosti, da je svirao klavir, da je govorio četiri ili pet jezika, a da se nije smatrao intelektualcem, ili da su mu Elizabeth Taylor i Sophia Loren "stajale" barem onako dobro kao Richardu Burtonu ili Carlu Pontiju – svakako imponiraju mladima, željnim kakvog-takvog uvažavanja u tzv. civiliziranom svijetu.

Blistavo i strašno

Jer, oko Tita, za i protiv njega, uvijek se ima nešto dodati, a u tome mogu učestovati svi: povjesničari, publicisti, političari, nane, domaćice i lauferi. Nedavno je, naime, "iz povjerljivih izvora" objavljeno da je umro čitajući Kur'an, a to da je bio musliman, "potvrđuje" nadgrobni spomenik na kojem su samo ime, prezime, godina smrti i godina rođenja. Uz to, još idu i omiljene poslastice (uglavnom srpskih) desničara da je "pravi" Tito bio, zapravo, ražalovani poljski grof kojeg su Rusi ubacili kao svog špijuna. Stvarno, dirljivo (i) blesavo.

Tito je, tako, žargonskim riječnikom kazano, pogodan za sve vrste «lavora» koji se pletu oko njega, i viceva od kojih su neki zaista legendarni. A narodi kojima je vladao tome su skloniji nego bilo čemu drugome. Mi, uglavnom, nemamo relevatnu nauku o prošlosti, ona se uvijek petlja oko nogu s ciljem uvlačenja u zadnjicu politike (bila ona komunistička ili nacionalistička), a da je i imamo definitivna istina o jednoj tako kompleksnoj ličnosti i vremenu ne bi se mogla reći tek tako.

Zasad, ostaje razumijevanje prema mladim ljudima koji slave njegov rođendan, a nisu ga zapamtili, ali i činjenica da su njegova životna djela – Jugoslavija i njezina armija pale s treskom, jer se ono što je od njih ostalo sručilo na narod(e) za koje su bili pravljeni. Ta se greška, uz predugo ostajanje na vlasti, naprosto, mora evidentirati ako se hoće ozbiljno misliti ono što je bilo, i ono što je moglo biti.

E sad, logično je da kad bi mlad čovjek mogao birati, radije izabrao bonvivana koji se po svjetskim prijestolnicama šeta kao po svojoj avliji, govori jezike, i komunicira sa svim svjetskim državnicima, nego smušenjake i korumpirane prevarante koji se ovdje predstavljaju kao državnici. Da je tako, potvrđuje recimo federalni premijer Mustafa Mujezinović koji je neki dan na javnoj tribini na pitanje da li je pročitao neku vijest u novinama, s nokta odgovorio da ne čita novine. Zamisli. Baš kao da je neki veliki umjetnik, Picasso ili Braque, pa stvara slike kojima će se ljudi diviti, a ne podgrijava bijedu koja se valja po ovdašnjim ulicama.

Izgleda da je sve stvar talenta: Tito je, nesumnjivo, bio veliki talent za posao kojim se bavio, a niko nikada nije ispitao da li bog jače kuca na vrata u selu u Zagorju, Lici ili Hercegovini, ili u Sarajevu, Zagrebu ili Tuzli. Kad smo kod Tuzle, nema sumnje da je kucao i tamo.

Ono što bi mogla biti predodžba o Titu onoga što ovo piše, gle paradoksa, nacrtao je jedan Mujezinović. Riječ je, naravno, o Ismetu, genijalnom portretisti u čijoj ruci i oku je bilo nečega utemeljenog u zapadnoj kulturi: jake boje i svjetlo koje ne bi bilo netačno pročitati kao možda i podsvjestan utjecaj flamanskih majstora, i onog istočnjačkog dara da se u konvencionalni sadržaj upiše i nešto samo svoje, makar u tome bilo i malo kiča. Taj Mujezinovićev portret Josipa Broza ima i onaj detalj u kojem se da raspoznati da umjetnik u modelu ne vidi nekakvo izvanzemaljsko božanstvo, nego vlastodršca koji dobro pazi na to kako mu stoje frizura i uniforma, i da mu štogod ne promakne. A ipak ga simpatizira. Simbolično i krvavo, baš toga dana je krug nekako i zatvoren, baš u Tuzli gdje je rođen i umro Ismet Mujezinović. Granata ispaljena s četničkih položaja ubila je sedamdeset i jedan mladi život. I tu je mit o Danu mladosti zauvijek prestao.

Mujezinovićev odnos prema Titu i Jugoslaviji hipotetički bi se mogao komparirati s onim što je Titov biograf Jasper Ridley napisao da je bio Brozov odnos prema Staljinu i SSSR-u: "Sovjetski Savez i drug Staljin mnogo su značili i Titu, ali on ih nije volio histeričnom ljubavlju fanatika i obraćenika, već kao što vojnik i običan građanin voli svoju zemlju i vođu kojem je obećao vjernost. Iako je znao sve njihove pogreške i slabosti, nikad ih ne bi izdao."

Tako da treba čestitati Dan mladosti onima koji ga pamte, i sjećati se onih kojima je mladost oduzeta na taj dan.