Uoči večerašnje, pretposljednje od 12 epizoda HTV-ove serije “Tito”, i prije koje se već zna kakav je Josip Broz u režiji Antuna Vrdoljaka, evo jednoga citata: “Što se Vrdoljaka tiče, moram reći da njegov serijal o Titu nisam i neću gledati jer, kako čujem, Vrdoljak je Tita u seriji sveo na ruganje i oskvrnjenje”.

Riječi su to bivšega admirala Jugoslavenske ratne mornarice Branka Mamule iz nedavnog intervjua u “Slobodnoj Dalmaciji”. No nije toliko važan taj očekivani Mamulin stav o seriji koliko njegovo, za neke neočekivano opovrgnuće laži da se s Vrdoljakom dogovarao o dokumentarcu o JRM-u, koji je bio spreman financirati.

Evo što bivši admiral o tome kaže: “Pisalo se prije 15-ak godina u srpskom tisku da sam Vrdoljaku dao novce i da je on navodno trebao snimiti film o ratnoj mornarici. Vrdoljaka nikada nisam vidio osim na televiziji. Sjećam se da je kod mene dolazila jedna grupica iz Šibenika predvođena izvjesnim Jurišićem, s prijedlogom da se organizira odbor za snimanje toga filma ili serijala.

Ne sjećam se da su spominjali Vrdoljaka”. Ako su i sve druge objede o Vrdoljaku, koje, na žalost, pronose i njegovi kolege, uvjerljive kao ova koju je porekao Mamula, možemo zamisliti što njegove protivnike zapravo boli. A koliko su uvjerljive, pokazali su “vodeći” filmski kritičari koji su odrekli vrijednost njegovu filmu “Duga mračna noć” koji je kao televizijska serija nadmašio sve rekorde gledanosti u povijesti HTV-a!

Zatim, podmeće mu se da se odriče svojih filmova iz vremena komunizma “Kad čuješ zvona” i “U gori raste zelen bor”. No on ne samo da ih se ne odriče nego ih ističe gdje god može te spominje nagrade koje su po svijetu pobrali i kakvima se ne može pohvaliti nijedan hrvatski redatelj. Moglo bi se naći još podosta primjera iz kojih se vidi da je odnos Vrdoljakovih “obožavatelja” prema njegovim filmovima i političkoj djelatnosti navlas isti kao i odnos prema seriji “Tito”.

U više od pedeset reagiranja – u obliku izjava, autorskih napisa, intervjua... – nisam našao doslovce niti jedan podatak koji bi nijekao neki podatak iz televizijske serije! Jedini je na visini povijesne istine bio glumački velikan Vili Matula koji je o seriji rekao: “Što je više kleveta i laži, Tito mi je miliji i draži!” Na isti se način u Hrvatskoj brani antifašizam i druge “tekovine” pobjednika u Drugom svjetskom ratu – nešto se proglasi svetinjom, a za obranu svetinje nisu potrebni argumenti i činjenice nego je dovoljno pozvati se na svetinju.

Također, netko se proglasi protivnikom svetinje, a za nijekanje protivnika svetinje, kao što je Antun Vrdoljak, također nisu potrebni argumenti i činjenice nego je dovoljno da je netko takvim obilježen. A Vrdoljak je takvim obilježen unatoč tome što u svojim filmovima ni u tragovima nema onu vrstu krvoločnog pamfletizma karakterističnog za mnoge i lijeve i desne autore i polemičare koji ne kreiraju, ne pišu i ne govore nego – reže.

Umjesto toga režanja, on uvijek ima zanimljivu priču ili potpuno provjerenu činjenicu. Osim jala i zavisti zbog uspjeha, i ta presudna osobina utječe na negativan odnos prema Vrdoljaku u mlađih redatelja, koji se filmskim krivotvorinama o Domovinskom ratu dodvoravaju ukusu selektora malog milijuna svjetskih festivala.

Mnogo je teže i riskantnije u filmu se u Hrvatskoj dodvoravati stvarnosti i istini iz posljednjih 60 i posljednjih 20 godina, jer toliki još stražare nad nedodirljivim slikama i mitovima o njoj i njezinim protagonistima. Ali tim stražarima unatoč, poslije Vrdoljakove serije “Tito” ništa više neće biti isto: kroz svaki premaz preko vremena koje je u njoj prikazano izbijat će izvorna boja toga vremena do koje ga je serija uvjerljivim dokumentima oljuštila.