Uoči
večerašnje, pretposljednje od 12 epizoda HTV-ove serije “Tito”, i prije
koje se već zna kakav je Josip Broz u režiji Antuna Vrdoljaka, evo
jednoga citata: “Što se Vrdoljaka tiče, moram reći da njegov serijal o
Titu nisam i neću gledati jer, kako čujem, Vrdoljak je Tita u seriji
sveo na ruganje i oskvrnjenje”.
Riječi su to bivšega admirala Jugoslavenske ratne mornarice Branka
Mamule iz nedavnog intervjua u “Slobodnoj Dalmaciji”. No nije toliko
važan taj očekivani Mamulin stav o seriji koliko njegovo, za neke
neočekivano opovrgnuće laži da se s Vrdoljakom dogovarao o dokumentarcu
o JRM-u, koji je bio spreman financirati.
Evo što bivši admiral o tome kaže: “Pisalo se prije 15-ak godina u
srpskom tisku da sam Vrdoljaku dao novce i da je on navodno trebao
snimiti film o ratnoj mornarici. Vrdoljaka nikada nisam vidio osim na
televiziji. Sjećam se da je kod mene dolazila jedna grupica iz Šibenika
predvođena izvjesnim Jurišićem, s prijedlogom da se organizira odbor za
snimanje toga filma ili serijala.
Ne sjećam se da su spominjali Vrdoljaka”. Ako su i sve druge objede
o Vrdoljaku, koje, na žalost, pronose i njegovi kolege, uvjerljive kao
ova koju je porekao Mamula, možemo zamisliti što njegove protivnike
zapravo boli. A koliko su uvjerljive, pokazali su “vodeći” filmski
kritičari koji su odrekli vrijednost njegovu filmu “Duga mračna noć”
koji je kao televizijska serija nadmašio sve rekorde gledanosti u
povijesti HTV-a!
Zatim, podmeće mu se da se odriče svojih filmova iz vremena
komunizma “Kad čuješ zvona” i “U gori raste zelen bor”. No on ne samo
da ih se ne odriče nego ih ističe gdje god može te spominje nagrade
koje su po svijetu pobrali i kakvima se ne može pohvaliti nijedan
hrvatski redatelj. Moglo bi se naći još podosta primjera iz kojih se
vidi da je odnos Vrdoljakovih “obožavatelja” prema njegovim filmovima i
političkoj djelatnosti navlas isti kao i odnos prema seriji “Tito”.
U više od pedeset reagiranja – u obliku izjava, autorskih napisa,
intervjua... – nisam našao doslovce niti jedan podatak koji bi nijekao
neki podatak iz televizijske serije! Jedini je na visini povijesne
istine bio glumački velikan Vili Matula koji je o seriji rekao: “Što je
više kleveta i laži, Tito mi je miliji i draži!” Na isti se način u
Hrvatskoj brani antifašizam i druge “tekovine” pobjednika u Drugom
svjetskom ratu – nešto se proglasi svetinjom, a za obranu svetinje nisu
potrebni argumenti i činjenice nego je dovoljno pozvati se na svetinju.
Također, netko se proglasi protivnikom svetinje, a za nijekanje
protivnika svetinje, kao što je Antun Vrdoljak, također nisu potrebni
argumenti i činjenice nego je dovoljno da je netko takvim obilježen. A
Vrdoljak je takvim obilježen unatoč tome što u svojim filmovima ni u
tragovima nema onu vrstu krvoločnog pamfletizma karakterističnog za
mnoge i lijeve i desne autore i polemičare koji ne kreiraju, ne pišu i
ne govore nego – reže.
Umjesto toga režanja, on uvijek ima
zanimljivu priču ili potpuno provjerenu činjenicu. Osim jala i zavisti
zbog uspjeha, i ta presudna osobina utječe na negativan odnos prema
Vrdoljaku u mlađih redatelja, koji se filmskim krivotvorinama o
Domovinskom ratu dodvoravaju ukusu selektora malog milijuna svjetskih
festivala.
Mnogo je teže i riskantnije u filmu se u Hrvatskoj
dodvoravati stvarnosti i istini iz posljednjih 60 i posljednjih 20
godina, jer toliki još stražare nad nedodirljivim slikama i mitovima o
njoj i njezinim protagonistima. Ali tim stražarima unatoč, poslije
Vrdoljakove serije “Tito” ništa više neće biti isto: kroz svaki premaz
preko vremena koje je u njoj prikazano izbijat će izvorna boja toga
vremena do koje ga je serija uvjerljivim dokumentima oljuštila.
[uredio Vilenjak - 04. lipnja 2010. u 15:48]