Drži to sve vodu, samo mi to nekako izgleda previše "ramboidno" ako razumiješ šta mislim. Skloniji sam mišljenju da ni sam Staljin nije dobro znao Tita, nego je u njemu vidio najbolju marionetu za upravljanje Partijom na BalkanuBaš iz te Staljinove reakcije, koji je poskidao glave skoro svakom sposobnom boljševiku tih godina, meni se čini da je upravo Titova bezopasnost bila tada njegovo glavno oružje, a da je tek nakon što je dobio vjetar u leđa od strane Velikog vođe krenio njegov proboj. Čak kad razmišljam mi pada na pamet ideja da je Tito ustvari trebao partiju voditi dok se ne pronađe neko drugo riješenje nakon Čižinskog/Gorkića.

Ili to ili je Tito, sto je meni verovatnije, igrao na duze staze i mimikrijom se pritajio i glumio bezopasnost. Verujem da to nikada necemo saznati. Kako bilo, Staljin se debelo zezn'o u proceni. To je kulminiralo 1948. ali i zapadni i istocni istoricari beleze da su prvi problemi nastali vec krajem 1944. Jedan Staljinov biograf belezi kako Sovjeti na celu sa Kobom nisu ni u snu ocekivali nimalo snishodljiv stav Djilasa i ekipe u Moskvi prilikom prvog sastanka nakon ulaska Crvene Armije u Jugoslaviju - jedna od tema su bila i masovna silovanja po Beogradu na sta je Staljin rekao "ukoliko je sovjetski vojnik isao i ratovao od Moskve do Beograda ne trebada cudi sto bi hteo da se zabavi sa nekom zenom". Svedoci su pricali da je jugoslovenska delegacija jedina umela da i bukvalno "skrese u brk" :-) za razliku od cehoslovacke, madjarske, poljske i dr.

Tito je imao muda prema Staljinu, no čini mi se da je to rezultat njegovog šurovanja sa Zapadnjacima, jer si je osigurao zaleđe, a unutar vlastite Partije se okružio dobrim dijelom vlastitim pristalicama. Englezi su ga, iako su kod kuće imali jugoslavenskog kralja, vidjeli kao budućeg vođu Jugoslavije, to je sigurno, a i zapadu je bilo važno da zabiju klin u buduću željeznu zavjesu. Rizik im se isplatio.Dobili su tampon-zonu i manju liniju fronte u slučaju izbijanja rata s SSSR-om jer je jugoistok bio prepušten Titu da se nosi s Bugarima i Rumunjima, pa čak i s Mađarima.

o nekom knjizevnom djelu uglavnom sve govori njegov sadrzaj

• Udri za krst, za obraz junački,

ko gođ paše svijetlo oružje,

ko gođ čuje srce u prsima!

Hulitelje imena Hristova

da krstimo vodom ali krvlju!

Trijebimo gubu iz torine!

Nek propoje pjesna od užasa,

oltar pravi na kamen krvavi!

• Kad blizu njih sjedim u skupštinu,

ja nos držim svagda u rukama;

da ne držim, ja bih se izbljuvao.

Pa sam s toga na kraj i uteka,

e blizu njih ne bih osvanuo.

Evo vidiš kako smo daleko,

i opeta ona teška vonja

od nekrsti ovde zaudara.

Kako smrde ove poturice!

I što ću ti duljiti pričanje?

Koliko je ravnoga Cetinja,

ne uteče oka ni svjedoka,

ni da kaže kako im je bilo,

te pod sablju svoju ne metnusmo

koji ni se ne kće pokrstiti;

Koji li se pokloni Božiću,

prekrsti se krstom hristijanskijem,

uzesmo ga za svojega brata.

Kuće turske ognjem izgorijesmo,

da se ne zna ni stana ni traga

od nevjerna domaćega vraga.

Iz Cetinja u Đeklić pođosmo.

Ćeklićki se razbježaše Turci

malo koga od njih posjekosmo

ma njihove kuće popalismo;

od mečeta i turske džamije

napravismo prokletu gomilu,

neka stoji za uklin narodu.

Ko ne misli na Koran pljunuti neka bježi glavom bez obzira!

e sad... da je ovo napisao Ante Starcevic, sule davic bi ga proglasio sovinistom i idiotom jer samo idioti generaliziraju cijele narode... ovako, vjerujem da ce naci nako opravdanje za ove divne stihove

I vec 1956. je preveslao i Zapad. U vreme dok je Jugoslavija bila na ivici otvorenog pristupanja NATO-u on u tajnu posetu prima na Brionima ni manje ni vise nego Hruscova i ubedjuje ga da nece pomagati Madjarima u slucaju intervencije 1956. Da ne pominjemo detalj da je Imre Nadj isporucen Sovjetima direktno iz jugoslovenske ambasade u Budimpesti.

Bez obzira na sve događaje oko NATO-a, mislim da i Tito nije ozbiljno želio pristupiti NATO-u. Činjenice koje tome govore u prilog su da je nakon Staljinove smrti počelo približavanje Juge SSSR-u (ponovo) iako su pregovori s SAD-om trajali od 1951. (znači, nakon 2 odnosno 5 godina pomoći i pregovora s SAD-om). Znao je što mu je matica, ali je igrao na sigurno. Dobio je od zapada moderno naoružanje (bar dio) po sporazumu iz 1951. (koji je bio na 30 godina mislim), ali ga je odmah raskinuo kako bi se vratio Rusima. A tko zna i kakva je bila klima unutar same Partije što se tiče tog deala s NATO-om. Ono što je htio to je i dobio, zadržati vlast pod svaku cijenu.

Ma naravno, isao je na sigurno, drzao je sve opcije otvorenim sto je duze mogao i nikada se nije "zafarbao u uglu". Da je ovo sa NATO paktom bilo ozbiljno, bilo je prilicno. Citao sam neke analize koje kazu da u slucaju da je Staljin poziveo jos nekoliko godina, da bi Tito na to bio prosto prinudjen. A i ovako je dobro prosao. Em Staljin nije smeo da predje granicu, em je dobio ozbiljno naoruzanje.

@ dimnjacar, jako je lepo sto si se potrudio da nesto procitas. Savet je da se posvetis kompletnom delu. Mozda ces jednom shvatiti da knjizevno delo ne moze biti krunski dokaz nekih "civilizacijskih razlika" . I nema "sule davic" nameru da bilo koga opravdava, ukljucujuci i vekovima stare stihove; ostaje pri onome sto je rekao milion puta do sada - svako ko je u stanju da mrzi celokupne zemlje i narode je iskompleksirani bednik, kako god da se zvao i odakle god da dolazi.