Mirko Tepavac bio je jedan od još nekolicine živućih visokih jugoslavenskih funkcionara koji su izravno surađivali i s Titom i izravni svjedok tadašnjeg vremena, osoba i zbivanja, kada sam s njime razgovarao 2008. godine za moju knjigu “Tito – tajne vladara”, koja je izašla godinu dana kasnije. Štoviše, bio je jedan od rijetkih koji se kritički i, koliko je to moguće, objektivno osvrće na jugoslavensko razdoblje i svojega komunističkog vođu. Bio je jedan od vodećih vojvođanskih političara i komunista, član Predsjedništva SKJ, a najviša mu je državna funkcija bila savezni sekretar za vanjske poslove. Na to ga je mjesto postavio Tito u travnju 1969. godine. No nije dugo ostao na njemu. Nakon samo tri i pol godine osobno je od Tita tražio umirovljenje jer se nije mogao složiti s Titovim obračunom sa srpskim liberalima nakon sloma Hrvatskog proljeća.

Svoja sjećanja opširno je iznio u razgovorima s beogradskim novinarom Aleksandrom Nenadovićem, koje je ovaj objavio u knjizi “Mirko Tepavac – sećanja i komentari” 1998. godine. Tepavac je pristao da za moju knjigu o Titu iskoristimo njegova sjećanja koja je iznio i u spomenutoj knjizi, inače posve nepoznatoj hrvatskoj javnosti. Za ovu ih je priliku neznatno doradio i objasnio. Njegova su zapažanja i zaključci iznimno važni u doba kad se konačno pokušava što objektivnije valorizirati jugoslavensko razdoblje i Titova biografija, pa cijeli intervju iz moje knjige sada prenosim i ovdje na blogu, da ga pročitaju oni koji još nisu.

Je li točno uvriježeno mišljenje da je Tito držao vanjsku politiku u svojim rukama te da su ministri bili samo puki izvršitelji njegovih zamisli?

– Nije bilo baš tako. Koča Popović, Marko Nikezić i više drugih istaknutih djelatnika u našoj vanjskoj politici i diplomaciji bili su stvarni poznavatelji svijeta i odnosa koji vladaju u njemu. Koča na prvom mjestu. On je proveo dvanaest godina na čelu resora vanjske politike i nastavio je po želji i potrebi svojih nasljednika na nju utjecati i kad je otišao u Predsjedništvo države. Tito e, razumije se, konačno odlučivao o svemu važnijem. Ali do njega su dolazili gotovi, zreli projekti i programi na kojima su radili iskusni diplomati – kreativci. Tito je dobro prepoznavao što mu se nudi i rijetko je odbacivao prijedloge koji mu se podnose. Zbog toga je komuniciranje s njime bilo jednostavno i ugodno. Jedino kad je bila riječ o odnosu prema Rusima znao je zahtijevati promjenu prijedloga, katkad i ljuteći se na suradnike.

Zašto je bio takav baš u odnosu prema Rusima?

– Obično su prijedlozi Saveznog sekretarijata za vanjske poslove bili „tvrđi“ prema Rusima, što on baš nije želio. Smatrao je da ih poznaje bolje od drugih, ali i zato što je bio ideološki opterećen kad su oni u pitanju. Samo je u rijetkim slučajevima bio prema Rusima oštriji od svojih diplomatskih suradnika, primjerice u vrijeme sukoba s Informbiroom ili poslije ruske okupacije Čehoslovačke. Tada mu je sovjetski ambasador donio obrazloženje ruskog poteza, a Tito mu nije ponudio ni da sjedne, nego je oštro osudio postupak Moskve. Ali je već ruskom ministru vanjskih poslova Andreju Gromiku godinu dana poslije rekao da je Čehoslovačka za nas prošlost i da „sada treba gledati naprijed“. Tito nije toliko robovao ruskom pritisku koliko vlastitom ideološkom odgoju. Isti taj ideološki razlog bio je, zacijelo, odlučujući u još dva slučaja: u donošenju odluke o prekidu diplomatskih odnosa s Izraelom 1967. i u priznanju tadašnje Istočne Njemačke pod cijenu skupo plaćene svađe sa Zapadnom Njemačkom.

Kakav je Tito bio prema vama kao pretpostavljeni? Kako je bilo s njime surađivati?

– Bio je poslovan, određen i učinkovit. Istinski ga je zanimala vanjska politika, za razliku recimo od ekonomske. Jedino ga je još vojska toliko zanimala. Na neposredna ili pismena pitanja odgovarao je brzo. Na svaki zahtjev za prijam odmah je nalazio vremena. Prijedloge je lako usvajao, bez cjepidlačenja, osim kad mu se nešto baš nije sviđalo, ali i tada bez ljutnje i prigovaranja. Znao je također bez nervoze slušati i ono što mu se ne sviđa. Nisam nikad morao strahovati od susreta s njime, ni onda kad sam znao da neće biti lako.

Jeste li ga upoznali i privatno? Kakav je bio izvan obveza?

– Imao sam dojam da nije volio biti sam, pa čak ni sa svojom suprugom. Kad sam bio kod njega, prije ručka ili večere, često me, također i mnoge druge, zadržavao da ostanem. Nije pokazivao ni žurbu ni otezanje. Nije požurivao sugovornike niti sam imao dojam da ne prati što mu se govori. Na putovanjima u slobodno vrijeme bio je posebno komunikativan i dobro raspoložen. Vrlo rado prepričavao je svoje uspomene, posebno one od prije Drugoga svjetskog rata. Volio je šale i anegdote. Volio je oko sebe savršen red, ali i pompu i luksuz. Uživao je u putovanjima, masovnim dočecima, ispraćajima, himnama, počasnim četama i paradama. Bio je aktivan i na prijamima, sjednicama i konferencijama i onda kad su mu bile dosadne. Nije pokazivao znakove zamora i odsutnosti. Nikad nije zijevnuo niti zadrijemao, što je prava rijetkost za čovjeka potkraj osmog desetljeća života. Uvijek svjestan da je promatran, ali pod punom samokontrolom, trudio se ostaviti nezaboravan dojam.

Napustili ste službu u vrijeme sječe srpskih liberala pod vodstvom Marka Nikezića 1972. godine. Zašto je Tito to učinio?

– Njegov reformistički pokret bio je možda i posljednja prilika da se promijeni, ako ne i preokrene tijek događaja u „Titovoj“ Jugoslaviji kad ona više nije morala ostati takva kakva je tada bila. Titova kadrovska struktura ništa više nije bila kadra kreativno pokrenuti. Istodobno, Tito je mogao sve spriječiti jer je za retrogradne poteze sve lakše nalazio suradnike i za to dobivao najširu partijsku podršku. Dovoljno za produljenje trajanja sustava, a potpuno nedovoljno za stvarne reforme. Pravo na promjene monopolizirao je vladajući sloj, a on je već bio protiv korjenitih promjena jer je osjećao, znao da ih ne bi nadživio.

Tito je tada bio već prilično star. Je li ga se moglo uvjeriti da taj pokret ima široku podršku?

– Da, i on se ne bi mogao suprotstavljati nečemu što bi steklo širu podršku. Nije bilo sasvim iluzorno mišljenje da se mnogo toga moglo unaprijediti, a da se ne naruši njegova prevelika vlast, na što je on bio vrlo osjetljiv. Neki su, štoviše, mislili da se mnogo može postići i uz njegov pristanak. Ali okolina je već postajala jača od njega i uspješnije ga je „usmjeravala“ laskanjima nego kritikama. Služili su se njime, katkad i bolje nego on njima. „Tito – to smo svi mi“ pretvaralo se u ojačalim nacionalnim oligarhijama u „Svi smo mi – Tito“! Tito ne bi dugo trpio liberalizam u Srbiji. To su uvjerljivo pokazali brojni znaci nezadovoljstva, najvidljivije očitovani u zahtjevima da se po Srbiji energično kontrolira, zabranjuje, pa i uhićuje. Titu je samo dobro došlo što je za obračun sa srpskim liberalima već imao ponude za obračun spremnih srpskih konzervativaca kojima je zapravo smetalo isto što i Titu. Pobjednička struja s Dragoslavom Markovićem i Petrom Stambolićem na čelu, oslonjena na Titovu podršku, uz „tijesnu i osobnu vezu“ s njime, bila je, dugoročno gledajući, također politički mrtva. Kazna je, premda mnogo kasnije, došla u liku Slobodana Miloševića, što nije bila samo njihova „kadrovska pogreška“ nego prije svega krajnja posljedica „sloma liberala“ 1972. godine.

Koliko je Tito osobno kriv za takve retrogradne poteze?

– Ne mislim da njegove privatne karakteristike – otvorenost, neposrednost i osobni šarm – mogu prekriti odgovornost koju on s malo kime može podijeliti: za pobjedničko, samozadovoljno, brutalno sasijecanje građanske opozicije neposredno nakon rata, za voluntarizam i represiju kakvi su bili nasilna kolektivizacija i pogromaški „otkup“ neposredno nakon rata, za okrutni izgon cjelokupnoga njemačkog stanovništva, a iznad svega za sadističko zlostavljanje dogmatiziranih suboraca na Golom otoku poslije 1948. godine. Tito je želio i uspio odlučivati o svemu i tu treba tražiti i mjeru njegovih krivnji i zasluga. U suglasju naravi njegove vlasti i ličnosti, on je u krajnjoj liniji sam odlučivao i o mjeri svoje nepopustljivosti ili tolerantnosti. Nije istina, međutim, da mu se nije moglo reći i ono što ne voli čuti, iako se mali broj ljudi oko njega na to odlučivao. Oni koji se izgovaraju njegovom apsolutističkom odbojnošću često su skrivali vlastiti oportunizam, pa i poltronstvo. Doduše, uvijek je postojala jedna granica, kad mu se lice smrači i kad je postajalo jasno da više ništa ne želi slušati.

Je li točno da nije ohrabrivao demokratske reforme?

– To su uzaludni prigovori. Jedino demokrat zbilja nikad nije bio. Autoritarna nedodirljivost bila je njegova prava narav. Nesumnjiva popularnost, zasluge u ratu, ugled u svijetu, pa i osobni šarm, zaklanjali su i uljepšavali autoritarnu prirodu sustava i njegova tvorca. Hrabri sužanj koji je nekad znao smjelo izjaviti pred kraljevskim državnim sudom „priznajem samo sud svoje partije“ postao je s vremenom jedini sudac svojoj partiji i državi. Od Rankovićeve smjene 1966. počelo se govoriti da je Tito antisrpski raspoložen, čak i da je srbomrzac.

Stoje li takve tvrdnje?

– Ništa tada nije upućivalo na zaključak da je rušenje Rankovića antisrpski potez. Ne isključujem da su već i tada neki nacionalno ostrašćeni aktivisti u drugim sredinama, poput Dobrice Ćosića, vidjeli u obaranju Rankovića i slabljenje Srbije, ali to tada sigurno nije bila presudna Titova motivacija. Upitajmo se, uostalom, je li Tito bio antislovenac kad je prije Rankovića, i zacijelo uz njegovu pomoć, poslao Kardelja u London da uči engleski. Ili godinama prosrbin dok je Rankoviću davao neprirodno veliku moć, nerazmjernu njegovim sposobnostima i zaslugama. Zašto su, prema Titovoj volji, gotovo trideset godina resorom vanjskih poslova rukovodili jedan za drugim Srbin: Koča Popović, Marko Nikezić, ja, Miloš Minić…, a resor obrane držao je Srbin Nikola Ljubičić posljednjih dvanaest godina Titova života? Taj famozni Četvrti plenum, kad je Ranković maknut, samo je ružan podatak o našoj okrutnosti u borbi za vlast i bijegu od demokratske rasprave o putovima razvoja društva i države, pa i o Titovoj okrutnoj samovolji u odlučivanju o ljudima.

Je li ga zabrinjavalo da bi ga Srbija mogla ugroziti?

– Kao realan političar, on je imao razloge za strahovanje da Srbija može više nego bilo koja druga republika ugroziti i njega i Jugoslaviju, što uostalom i nije bilo netočno. Osjećao je vulkanske potencijale srpskog nacionalizma i uvijek je pazio da ga ne izazove. Mislio je da na Hrvatsku može lakše i uspješnije utjecati zato što nju bolje poznaje i zato što će ga tamo kao Hrvata lakše poslušati. Vjerujem da je mislio kako mu podijeljenost među Srbima olakšava da bolje kontrolira situaciju i uspješnije održava jugoslavensku ravnotežu. Ali Tito je tako mislio i postupao i kad su drugi bili posrijedi. Ne mislim da je bio zaokupljen antisrpskim osjećajem, niti da je išta činio s isključivo takvom pobudom. Tito je bio Jugoslaven i u dobrom, pa čak i u unitarističkom značenju e riječi. Njemu je i cijela Jugoslavija bila tijesna. Vjerujem da nikad ne bi pristao svoju veliku ulogu kod kuće i u svijetu olako zamijeniti provincijalnim položajem „hrvatskog kralja“. On se doista nerado i tek u posljednjim godinama svoje vlasti izjašnjavao kao Hrvat. I to tek nakon što se unitarizam nudio kao jugoslavenstvo. Nije on bio sumnjičav prema Srbiji, nego prema liberalnim reformama za koje se Nikezićeva Srbija tada zalagala.

Je li on ikad strahovao da ga netko može svrgnuti s vlasti?

– Ne vjerujem. Mogao ga je, doduše, netko korigirati ili malo ograničiti, ali njemu je već i to bilo dovoljno za povećan oprez. Apsolutnim vladarima očito apsolutno nikad dosta vlasti! A možda je i osjećao krhkost i neutemeljenost birokratskog jednopartijskog socijalizma i znao da jedino u takvim okvirima mogu nepobitno trajati i on takav i takav socijalizam. Težnja da se pod svaku cijenu očuva i produlji osobna vlast uvijek podrazumijeva i bezobzirnost. „Nježni“ autokrat lako se u otežanim prilikama pretvara u okrutnog egzekutora. Tito je, istina, više želio da ga vole nego da ga se boje. Ali bi, vjerujem, ipak radije izabrao da ga ne vole nego da mu se ne pokoravaju. S druge strane, velika opća podrška umanjivala je potrebu za osobnom arogancijom. Nije ju, međutim, isključivala, pa je i ona dolazila do izražaja bilo kao ideološka svetinja ili poslije sve više kao vladarska nepovredivost i osobni prestiž.

Oko njega se gradio nevjerojatan kult ličnosti. Je li on toga bio svjestan?

– Vjerujem da je bio svjestan pretjeranosti izljeva priznanja i pohvala, čak svjestan i da se to naziva kultom ličnosti, prije toliko osuđivanog kod drugih. Ali vjerujem da je također mislio kako se to i narodu sviđa, a njemu proširuje mogućnosti da korisno djeluje, u što nikad nije prestao vjerovati. Volio je atmosferu neograničenih ovlasti i svjesno je stvarao dojam u javnosti da bi sve bilo bolje kad bi se radilo samo onako kako on kaže. Sve je to, doduše, moglo manje koštati, a vrijediti mnogo više. Teško je objasniti zašto je jugoslavenski komunistički pokret i njegov prvi čovjek, uz uvjerljivu podršku šire javnosti koju je uistinu imao, vladao uvijek s većim stupnjem okrutnosti i „revolucionarne“ oštrine nego što je za vladanje bilo nužno. Do osvješćenja nije dolazilo ni kad je takva Titova vladavina postajala očigledno anakrona, pa i apsurdna. Kao da je zbilja vjerovao da će živjeti vječno, složio se s udvorničkom ponudom da se u savezni Ustav unese odredba po kojoj je „Josip Broz Tito doživotni predsjednik Jugoslavije“. Nije ga previše uznemirilo čak ni to što je profesor Beogradskog sveučilišta uhićen i osuđen samo zato što je u javnoj raspravi kritizirao taj prijedlog.

Je li se ipak osjećalo u nekim situacijama da je Tito tada već bio u poznim godinama?

– Uza svu vanjsku, mentalnu i fizičku vitalnost, s vremenom se dalo primijetiti da su njegove mogućnosti na silaznoj putanji. U posljednjem razdoblju Tito više nije bio na visini zamršenih dilema. Čekao je da vidi što je jače i što ima širu podršku, a prije svega što slabi, a što jača njegovu nedodirljivu arbitrarnost. Sve više ga je okupirala vanjska strana stvari, sve lakše se dao impresionirati odama i komplimentima. Sve je teže razlikovao podilaženje od iskrenog poštovanja. Ipak, više ga je degradirala preduga vlast nego pozno životno doba. Primjerice, tijekom putovanja po Africi 1969. primio je našeg ambasadora u jednoj od zemalja koju će posjetiti idućih dana. Ambasador je pod jakom tremom najprije objasnio događaje u zemlji u kojoj je službovao, a onda je opširno, do neukusa potanko opisivao kolike simpatije Titovo ime pobuđuje diljem te države. Kad je otišao, Tito me upitao: „Kakav ti je ovaj ambasador?“ Rekao sam da ga malo poznajem, da znam samo da je neposredno s političke funkcije došao u diplomaciju na inzistiranje rukovodstva svoje republike i da sam ga i ja prvi put vidio kad je došao ovamo na referiranje. Očekivao sam da će komentirati njegovo udvorničko ponašanje. Međutim, na moje iznenađenje, Tito je rekao: „Vidi se da je neiskusan, ali ima dobra zapažanja!“ Pomislio sam: nije sumnjivo njegovo iskustvo, nego tvoje zapažanje!

Iz svega se, dakle, može zaključiti da je zapravo naziv „Titova Jugoslavija“ s vremenom postao potpuno točan.

– Da, Tito je bio ne samo prva i nedodirljiva ličnost nego i jedina učinkovito djelujuća državna, politička i partijska institucija. Osnovne poluge vlasti držao je osobno i neposredno. Savezna vlada bila je odavno svedena na svojevrsni glavni odbor za privredu, kojom se Tito inače vrlo rijetko i nerado bavio. Ministri vojske, vanjskih i unutarnjih poslova bili su u stalnoj osobnoj vezi s Titom; viđali su ga kad god su htjeli. Predsjednici parlamenta i vlade katkad nisu mogli doći do njega ni poslije ponovljenih zahtjeva. S prvima je razmatrao i detalje iz njihovih ovlasti, a drugima je katkad slao upute preko šefa svoga kabineta. Republike koje su imale međusobne probleme radije su o tome razgovarale s Titom nego jedna s drugom. Događalo se da se njihovi predstavnici sretnu pošto su istog dana bili kod Tita. Pa jedni kažu: „Tito se potpuno složio s nama“. A drugi odgovaraju, i ne lažu: „I s nama!“ Kako je vrijeme odmicalo, Tito je sebe sve rjeđe vidio u očima „običnih građana“ i „radnih ljudi“ kojima se najčešće obraćao. Jednom je u užem krugu, prilikom razgovora o sve raširenijoj pojavi korištenja privilegija za gradnju ljetnikovaca, negodovao: „Zašto su, bogamu, naši ljudi tako neumjereni, volio bih i ja sebi sagraditi nešto privatno, ali treba misliti na to što će reći narod!“. Vidjelo se da mu ne pada na pamet da prisutni mogu usporediti privatno posjedovanje neke vikendice sa stvarnim posjedovanjem desetaka luksuznih ljetnikovaca i rezidencija s posadom uvijek spremnom da dočeka samo jednog korisnika. Za njega je demokracija bila isto što i dobra vladavina, a u valjanost svoje vladavine ne vjerujem da je ikad iskreno posumnjao. Nije bio samo cinik kad je kao dokaz da u Jugoslaviji nema demokracije rado navodio to što on sam najoštrije kritizira sve što u njoj nije dobro. Tito je, dakako, znao da demokracija znači još i nešto mnogo više od toga, ali je vjerovao da bi „nekontrolirana“ demokracija rasklimala učinkovitu vladavinu partije i dovela do rizika da se raspadne država koju je on smatrao svojim osobnim djelom.

Je li Tito bio vizionar, kako mu tepaju? Je li on bio toliko genijalan ili je bio najviše vješt u održanju na vlasti?

– Sve se vezivalo za njegovo ime i ubrajalo u njegove zasluge dok je živio, kao i u promašaje kad je umro. Ali kao što sve loše nije bilo njegovo djelo, još manje bi se moglo reći da je sve dobro potjecalo jedino od njega. Tito nije, pogotovo ne u poznim godinama, bio lucidni vizionar, niti jedini autor nosećih projekata, niti dalekovidni idejni inspirator. On je prije svega bio realni pragmatičar, arbitar ponuđenih projekata, a iznad svega vješt kadrovski selektor. Niti teorija i strategija gerilskog ratovanja, niti prevođenje Partije iz „rukovodeće“ u „vodeću“ ulogu, niti proklamiranje „borbe mišljenja u Partiji“, niti radničko samoupravljanje, niti poznati Program SKJ, pa niti nesvrstanost nisu bili isključivo njegova inicijativa, nego njegov voljan, katkad čak i nevoljan pristanak. No i za dobru selekciju treba mudrosti. Nepogrešivo je znao procijeniti što bi od onoga što bi koristilo državi moglo još bolje poslužiti jačanju njegove osobne, arbitrarne vlasti i osobnom ugledu. Više sam puta u različitim prilikama čuo njegovu omiljenu primjedbu: „Ne volim da me se zaobilazi!“ Njegova osobna vlast postajala je sve veća, a najveća kad je već bila posve suvišna. S vremenom je više volio provjerene formule nego smjele pothvate i radije je birao poslušne nego sposobne. Rado zaslužan za sve, nerado je prihvaćao odgovornost za bilo što neuspjelo. Počesto je s govornica izjavljivao da u svojoj okolini ima onih koji ga ne slušaju i dodavao: „Ja ću već, kad dođe vrijeme, reći koji su ti…“, ostavljajući publici, ali i bližim suradnicima, da se pitaju na koga se to odnosi.

On, dakle, nikad nije bio spreman suziti svoju apsolutnu vlast?

– Poslije svega što smo naknadno otkrivali i doživjeli, možemo s razlogom isključiti njegovu spremnost da svojevoljno suzi svoju vlast. Znao je da bi s pruženim prstom lako mogla otići i ruka. Samo demokratska vlast može se sužavati i dijeliti. Apsolutna vlast je baš onoliko nedjeljiva koliko je i apsolutna. Zato se Jugoslavija nakon Titove smrti bitno neizmijenjena tako lako rasadila u odvojenim nacionalnim državama. No svejedno. Nije ipak baš sve ovisilo jedino o Titu niti je on jedini krivac što je bivša jugoslavenska federacija doživjela slom.

Je li Jugoslavija uopće mogla opstati poslije njegove smrti?

– Redefinirana i reformirana mogla je opstati i poslije njega. Nepromijenjena ne bi ni s njime. Da je još poživio, da čak nije stario, Tito ne bi sačuvao Jugoslaviju kakvu je „Božjom voljom“ napustio 1980. godine. Napustila bi na kraju ona njega. Tito je tvorac druge Jugoslavije i za tadašnje prilike hvalevrijednog koncepta nacionalnih odnosa. Ali on je, također, tvorac i konzervator autoritarnoga društvenog i državnog uređenja koje nije moglo izdržati kriterije emancipirane, europske, civilizirane demokracije, pa otuda ni da unapređuje načela nacionalne ravnopravnosti.

Dok ste bili jugoslavenski ambasador u Mađarskoj, ondje ste upoznali i Titova brata Martina. Kakav su oni odnos imali?

– U Mađarskoj, u Sopronu, nadomak austrijskoj granici, živio je njegov brat. Održavao je s njim veze preko jugoslavenske ambasade u Mađarskoj. Tito me pozvao k sebi kad sam došao u Beograd na prvo referiranje poslije predaje akreditiva. Poslije raspitivanja o prilikama u Mađarskoj i o stanju međudržavnih odnosa, rekao mi je: „Ti sigurno znaš da imam brata u Mađarskoj. Volio bih da ga posjetiš i da mu odneseš nešto od mene“. Ustao je, zatim otišao do svoga pisaćeg stola i donio u omotnici snop novčanica: rubalja, zlota i valjda još nekih istočnoeuropskih valuta. „Ovo je od mojih dnevnica“, rekao je. „Vidi što se u mađarskoj banci za ovo može dobiti u forintama, pa odnesi to Martinu. Raspitaj se kako živi i treba li mu što… Zvao sam ga nakon rata da se vrati, našao sam mu i neku kuću. Izdržao je neko vrijeme, a zatim je došao i rekao: Pusti me da se vratim, proveo sam pola života u Mađarskoj, tamo sam ipak više kod kuće.“ Nekako smo zamijenili taj novac. Sjećam se da je iznos bio dosta skroman. Martin je izgledao mnogo stariji od brata, ali je upadljivo sličio Josipu, Joži, kako ga je ovaj zvao. Živio je u maloj, urednoj kući s vrtom, punoj uzgojenog cvijeća, sa ženom, gostoljubivom Mađaricom koja nije znala ni riječi našeg jezika. Martin je govorio o Joži sa simpatijama, ali bez osjećaja da mu je brat važna svjetska ličnost. Naprotiv, komentirao ga je pomalo i šaljivo: „Kad sam radio na željeznici u Wiener Neustadtu, Joža je katkad i stanovao kod mene. Uvijek se lijepo odijevao i kad se navečer spremio za izlazak, znao sam da je u pitanju ili tajni politički sastanak ili neka lijepa raspuštenica.“