kalabiceva izdaja draze: 

...U to vrijeme OZNA je kovala planove za hvatanje Draže Mihailovića. Potpuno neočekivano, kao ključna ličnost u tim kombinacijama u prvi plan je uskočio Nikola Kalabić. Evo kako se sve odigralo.
U jesen 1945. jedan oficir OZNE za Srbiju, predstavljajući se kao delegat «beogradske četničke organizacije» stupio je u kontakt sa četničkim komandantom valjevskog okruga Milićem Boškovićem. Nakon nekoliko sastanaka s njim, «delegat» je od boškovića tržio da ga poveže sa četničkim potporučnikom Dragišom Blagojevićem za kojeg je OZNA znala da je bio Mihailovićev pratilac i da se sada krije u oblasti Valjeva. Plan je bio da se pokuša od Blagojevića doznati sadašnje mjesto Mihailovićevog boravka. Nakon dužeg ubjeđivanja, «delegat» je najzad nagovorio Boškovića i ovaj ga je 6. novembra 1945. odveo u jednu šumu u blizini Struganika, gdje se sastao sa Dragišom Blagojevićem. Blagojević je ispričao «delegatu» da se Mihailović, koji je u septembru 1945. uspio preći Drinu, ponovo vratio u Bosnu, najvjerovatnije u višegradski kraj pod okrilje majora Dragiše Vasiljevića, bivšeg komandanta Višegradske četničke brigade. Blagojević je još napomenuo da on ima mogućnost da se preko jedne udovice iz Veljeg Luga kod Višegrada poveže sa Vasiljevićem. Na rastanku su se «delegat» i Blagojević dogovorili da se nađu ponovo 12. novembra kraj puta Mionica-Brežđe. Na ovaj drugi sastanak «delegat» je četnicima donio neke stvari kao poklon «beogradske četničke komande» a sa sobom je nazad u Beograd poveo jednog četničkog radio-telegrafistu. Na rastanku je Blagojević diskretno saopštio «delegatu» da je Nikola Kalabić izrazio želju da se sastane sa njim.
Zadovoljan smještajem u Beogradu, radio telegrafista je uputio preko jataka četnicima pismo puno hvale na račun «beogradske četničke komande». Ovo pismo dospjelo je u ruke Kalabiću i učvrstilo ga u namjeri da se sastane sa «delegatom». Na slijedeći sastanak, 22. novembra, «delegat» je poveo jednog bivšeg Kalabićevog četnika koji je sada radio za OZNU. «Delegat» je sa sobom ponio i dva pisma «beogradske četničke komande» upućena Kalabiću i Mihailoviću. Četnici su njega i njegovog pratioca odveli do jedne usamljene kuće blizu sela Paštrići, gdje se najzad sastao sa bivšim komandantom sada nepostojeće Gorske garde Nikolom Kalabićem. Nakon dužeg razgovora Kalabić je oduševljeno prihvatio prijedlog «delegata» da ga snabdije lažnim ispravama i prebaci u Beograd. Kalabić je potom uputio «delegata» i Blagojevića da odu u Velji Lug i odnesu onoj udovici pismo «beogradske komande» za Mihailovića, kojem je Kalabić priložio i svoje pismo. Nakon što su ovo obavili i nakon nekoliko dana se vratili u Velji Lug, «delegat» i Blagojević su obaviješteni od udovice da je Dragiša Vasiljević nepovjerljiv u pogledu izvora pisama. Ostavivši udovici još jedno pismo za Vasiljevića, njih dvojica su se vratili u Beograd. Dva dana kasnije Kalabić je poslao «delegatu» kurira sa porukom da na već dogovoreni sastanak 29. novembra povede sa sobom i jednog američkog oficira iz američke ambasade. Za ovu ličnost izabran je jedan agent OZNE koji je znao engleski i on i «delegat» su 29. novembra stigli na ugovoreno mjesto, ali se Kalabić nije pojavio. Već sutradan poslao je «delegatu» pouku da želi ponovni sastanak sa njim. 5. decembra 1945. «delegat», «Amerikanac» i Kalabićev kurir izašli su iz džipa u blizini Valjeva i pješke se zaputili kroz snijeg do jedne usamljene kuće u brdima, gdje ih je čekao Nikola Kalabić sa oko 30 svojih četnika. Nakon razgovora sa «Amerikancem» Kalabić je saopštio svima prisutnima da još iste noći odlazi sa «delegatom» i «Amerikancem» u Beograd, u «beogradsku četničku komandu» a odatle, uz pomoć «Amerikanca», u inostranstvo. Ovo je izazvalo buru negodovanja među četnicima, koji su sumnjali da je u pitanju klopka. Nastala je teška i žučna rasparava i izgledalo je da će čitav plan OZNE pasti u vodu. Ipak, Kalabić je ostao nepokolebljiv. Nešto prije ponoći ukrcao se u džip sa «delegatom» i «Amerikancem» kao i svojim stalnim pratiocem, Dragoslavom Milosavljevićem-«Čerčilom» i kola su krenula prema Beogradu. Džip se zaustavio ispred jedne kuće u ulici Bože Jankovića na Voždovcu, u kojoj su već čekali predstavnici «četničke vrhovne komande», naravno, oficiri OZNE.
Kako bi ga mogli iskoristiti u operaciji hvatanja Mihailovića, Kalabić je morao biti savladan bez upotrebe vatrenog oružja i pretjerane upotrebe sile, jer bi eventualnim ranjavanjem ili čak pogibijom Kalabića, sve kombinacije sa njim pale u vodu. Kada je Kalabić prilično nepovjerljivo ušao u kuću i sjeo za sto držeći u jednoj ruci odšarafljenu bombu a u drugoj pištolj, dok je Čerčil držao repetiranu mašinku, operativcima OZNE se činilo da je pred njima nemoguća misija. Da bi razbili napetu atmosferu ponudili su Kalabića i Čerčila kafom i rakijom i počeli im pričati o raznim operacijama koje oni, «beogradska četnička organizacija», izvode po čitavom Beogradu. Najzad je stigla i večera uz koju su na sto iznesene velike količine žestokih pića. Oficiri OZNE morali su i sami da piju, da ne bi izazvali sumnju, i bili su gotovo već pijani, dok je Kalabić, sada potpuno raskravljen uvjerenjem da se nalazi na sigurnom, salijevao čašu za čašom. Naviknut na alkohol, nije pokazivao znake pijanstva pa se činilo da su stvari ponovo krenule u neželjenom pravcu. Ipak, u neko doba noći je zadrijemao, opružio se na kauč u sobi u kojoj su jeli i zaspao. Operativci OZNE najprije su se riješili Čerčila, a razoružali zaspalog Kalabića, ali kad su pokušali da mu stave lisice na ruke, on se probudio i počeo da se bori ludački, kao uhvaćena zvijer. Operativcima OZNE ipak je uspjelo da ga savladaju ne ozlijedivši ga pritom. Komandant Gorske garde najzad je bio u rukama svojih najljućih neprijatelja. Time je završen tek prvi dio operacije hvatanja Draže Mihailovića. Drugi, ništa manje težak dio, tek je počinjao.
Kalabić je istog jutra suočen sa mozgovima cijele operacije, komandantom OZNE Slobodanom Penezićem-Krcunom i ministrom unutrašnjih poslova Aleksandrom Rankovićem. Oni su sada trebali da slome Kalabića i privole ga na saradnju bez upotrebe fizičke sile. Zato su mu odmah podastrli sve dokaze njegovih zločina i saradnje sa okupatorom i dali mu do znanja kakva ga sudbina čeka. Nakon nekoliko dana razmišljanja, Kalabić je pokušao da ucjenjuje Krcuna i Rankovića, tražeći da mu se u zamjenu za njegovu kooperativnost omogući da ode u inostranstvo. Komunistički funkcioneri su to odbili ali su mu po svemu sudeći ponudili sličan aranžman u granicama Jugoslavije. Kalabić je nakon ovoga pristao i moglo se pristupiti pripremama za hvatanje Draže Mihailovića. Za akciju je izabrano desetak najboljih operativaca OZNE, koji su za tu priliku pustili duge kose i brade i završili svojevrstan kurs, na kome ih je Nikola Kalabić upoznao sa četničkim ponašanjem, pozdravima, načinu izražavanja i običajima. Nakon toga ova ekipa se, predvođena Kalabićem, ukrcala u dva automobila i 19. januara 1946. krenula u pravcu Višegrada, u potragu za četničkim vođom.
Uz pomoć vodiča stigli su u selo Granje kod Višegrada, u kuću Budimira Gajića, lokalnog četničkog komandanta. Ništa ne sumnjajući, Gajićev otac se raspričao o svome sinu i ostalim četnicima koji su se krili u šumi, a sa kojima se pretpostavljalo da je i Draža Mihailović. Budimirov brat Marinko izjavio je da jedino njihov komšija Vitomir Ruso može da pronađe Budimira, pa je na Kalabićev zahtjev otišao po Rusa i doveo ga pred Kalabića i ostale. Kaalbić je dao Vitomiru pismo za Gajića u kome traži od njega da sa dovede u vezu sa Mihailovićem. Iste noći Vitomir je otišao do zemunice na Crnom vrhu gdje se krio Gajić. On je bio nepovjerljiv prema sadržaju pisma i dogovorio se sa Dragišom Vasiljevićem da ne obavještavaju Dražu o ovome, a Vitomiru Rusu rekao da sumnja da je to bio Kalabić i neka mu kaže da ga nije našao.
Kalabiću i prerušenim oficirima OZNE bilo je jasno da Ruso laže da nije našao Gajića, zato je Kalabić ostavio Gajićima svoju fotografiju i rekao da će se vratiti za sedam dana i da do tada obavezno pronađu Budimira.
Sedam dana kasnije Kalabić se, ovog puta sa samo dva prerušena oficira OZNE, vratio u selo Granje i dao Vitomiru Rusu još jedno pismo i svoju sliku da ih odnese Gajiću. Ovo je kod grupe četnika u zemunici na Crnom vrhu pobudilo još veću sumnju pa su, ponovo ne obavijestivši Mihailovića ni o čemu, naredili Rusu da se ne vraća kući jer je u pitanju klopka. Ruso je ipak svratio do jednog drugog Gajićevog jataka i rekao mu da ode do Kalabića i kaže mu da ponovo nije našao Gajića. Kad je ovo čuo Kalabić je ovom jataku dao još jedno pismo za Dražu u kome ga obavještava da se vraća u Srbiju i da će na proljeće ponovo navratiti u višegradski kraj. Izgledi za uspjeh akcije ponovo su svedeni na minimum.
Četnici su odmah po Rusovom odlasku napustili zemunicu na Crnom vrhu i uputili se u selo Repuševiće kod Mila Kneževića. Tu su u blizini Kneževićeve kuće iskopali dva skloništa, jedno za Dražu i Vasiljevića a drugo za ostale.
Grupa oficira OZNE na čelu sa Kalabićem krenula je ponovo 6. marta 1946. u višegradski kraj, bez velikih nada u uspjeh. Pješice su se zaputili po selima višegradskog kraja, od jednog do drugog jataka i sreća im se najzad osmjehnula. Uveče 11. marta najzad su se u selu Ravanci sastali sa Budimirom Gajićem i Blagojem Kovačem, kojeg je Draža poslao jer je Kovač lično poznavao Kalabića. Nakon srdačnog susreta sa Kalabićem i njegovim pratiocima, Gajić je poslao Mihailoviću u Repuševiće poruku da je to zaista Kalabić. Mihailović je najzad odlučio da se sastane sa Kalabićem i poručio Gajiću da dovede Kalabića i njegove pratioce u Repuševiće. U noći 12. marta Draža Mihailović se najzad sastao sa Nikolom Kalabićem u kući Mila Kneževića u Repuševićima. Mihailović, Kalabić, Vasiljević, Gajić i jedan od prerušenih oficira OZNE povukli su se u jednu sobu na dogovor. Ostali su čekali u drugom dijelu kuće. Pred kućom su stajala tri stražara, i to jedan četnik i dva Kalabićeva pratioca. Kalabić je uspio nagovoriti Dražu i ostale četnike da svi pođu zajedno u Srbiju i pridruže se njihovoj «braći» u «slobodnim srpskim planinama». Dogovoreno je da krenu još iste noći podijeljeni u dvije grupe: u jednoj su trebali da budu Draža, Kalabić, Vasiljević, još tri četnika i svi Kalabićevi pratioci. Druga grupa na čelu sa Budimirom Gajićem trebala je krenuti u drugom pravcu da bi zaveli eventualni potjeru, pa bi se obje grupe sastale ujutro u mjestu Brezovac i odatle nastavile zajedno za Srbiju. Nakon dogovora obje grupe su krenule u određenim pravcima.
Kada je grupa u kojoj su bili Mihailović i Kalabić stigla do jednog mjesta blizu ceste Dobrun-Priboj, gdje ih je trebala čekati zasjeda, Kalabić je dao znak za početak akcije. Prerušeni oficiri OZNE su, prije nego što je iko uspio da shvati o čemu se radi, ubili Vasiljevića i dva četnika. Treći četnik, koji je išao na čelu kao vodič, bio je samo ranjen i uspio je pobjeći. Draža Mihailović je bačen na zemlju i vezan a potom pod jakom oružanom pratnjom sproveden do džipa OZNE koji je čekao u blizini i kojim je Mihailović, bez zaustavljanja, još iste noći odvezen u Beograd, u Centralni zatvor. Istog tog jutra, 13. marta 1946., Aleksandar Ranković je poslao Titu, koji se tada nalazio u službenoj posjeti Poljskoj, trijumfalnu vijest da je njegov najljući protivnik uhvaćen. Ranković je takođe bio prvi koji je senzacionalnu vijest saopštio javnosti, na zasjedanju jugoslovenskog parlamenta 27. marta 1946. Sve pojedinosti o Mihailovićevom hapšenju puštene su u javnost tek 1962. godine.
Što se tiče Nikole Kalabića, njegova sudbina poslije Mihailovićevog hvatanja prilično je nejasna. Komunističke vlasti su godinama forsirale priču kako je Kalabić ubijen na ulicama Beograda u po bijela dana od strane čovjeka čija je porodica stradala od ruku Kalabićevih četnika. Tek 1974. Aleksandar Ranković je u jednom intervjuu priznao šta se zaista desilo sa Kalabićem. Prema Rankoviću, komunističke vlasti ispunile su obećanje dato Kalabiću da će mu oprostiti sve grijehe zbog uloge u hvatanju Mihailovića, pa mu je promijenjen identitet i poslan je da živi negdje u Bosnu, gdje ga niko nije poznavao. Međutim, nastavio je po starom, počeo je ponovo da pije i priča naokolo koješta i postojala je opasnost da otkrije svoj pravi identitet, pa su komunisti odlučili da ga zauvijek ućutkaju. Gdje i kako je ubijen Nikola Kalabić i šta je učinjeno sa njegovim posmrtnim ostacima ostalo je, vjerovatno zauvijek, obavijeno velom tajne.

............................................................ ..............................................

pavelic se izvukao  dobro: 

...Nakon puča maršala Badoglia i pada Mussolinija, napušta mjesto predsjednika vlade i 2. rujna 1943. na to mjesto imenuje N. Mandića, a nakon kapitulacije Italije, 10. rujna 1943. godine objavljuje Državnopravnu izjavu o razrješenju Rimskih ugovora. U listopadu iste godine prekida pregovore o stvaranju koalicijske vlade, koje su s njegovom suglasnošću N. Mandić i M. Lorković vodili s čelnicima HSS-a. Sudbinu NDH vezao je uz sudbinu nacističke Njemačke, te je potkraj listopada 1944. zasutavio akciju M. Lorkovića i A. Vokića za odvajanjem NDH od Njemačke. U travnju 1945. sudjelovao je u kombinacijama Draže Mihailovića i Lava Rupnika o stvaranju srpsko-hrvatsko-slovenskog antikomunističkog bloka. Zagreb je napustio 6. svibnja 1945. godine te preko Austrije i Italije otišao u Argentinu. Godine 1956. osnovao je Hrvatski Oslobodilački Pokret (HOP). Nakon atentata na njega 10. travnja 1957. godine u mjestu Lomas del Palomar kraj Buenos Airesa, gdje je živio pod lažnim imenom, prisiljen je napustiti Argentinu, te odlazi u Španjolsku u kojoj tada vlada franco. U Španjolskoj, točnije Madridu i umire 28. prosinca 1959. godine.

Za života je objavio više političkih i literarnih radova te dvije knjige: politički roman Lijepa plavojka (1935.) i političku raspravu Strahote zabluda (1938.). Njegova kćerka Višnja objavila je 1968. godine knjigu njegovih sjećanja Doživljaji.