BEOGRAD - Legenda hrvatskoga i ex-jugoslavenskog nogometa Stjepan Štef Bobek, Zagrepčanin po rođenju i Beograđanin “po opredjeljenju”, danas 82-godišnjak, dane provodi u miru svoga doma u Beogradu. Sam kaže da broji posljednje dane jer već 25 godina ima deset premosnica i pacemaker. Neki su ga Hrvati zbog odlaska u Beograd još davne 1945. posljednjih (posebno ratnih 90-ih) godina proglašavali izdajnikom, a u Beogradu su ga neki kao Hrvata tretirali “ustašom”. Prava je istina ipak potpuno drukčija:

- Oduvijek sam bio ‘partizan’ i od svih političkih opcija, uvijek sam bio za onu Titovu, iako nikad nisam bio član Partije, niti me je politika ikad posebno zanimala. Moj je život nogomet otkad znam za sebe. Upoznao sam osobno Josipa Broza, Franju Tuđmana, Slobodana Miloševića... Samo je Tito na mene ostavio pozitivan dojam. Bio je pravi čovjek, komunist, a ipak bonvivan i čovjek koji je znao živjeti i drugima je to omogućio. On mi je pružio sve. Znam da će to nekima zasmetati, ali od toga ne mogu pobjeći.

‘Partizan’ ste i partizanovac...

- Dakako, Partizan je klub koji mi je dao sve u životu. I danas kad više nema supruge Olge (preminula prije šest godina, op. a.), a kćerke su u SAD-u, Partizan mi plaća obroke u hotelu Metropol. Trenutačno sam jako bolestan i ne mogu se kretati te se hranim kod kuće, no gesta kluba je više nego lijepa. Mislim da sam je zaslužio zbog vjernosti klubu.

Proglašeni ste najboljim igračem Partizana u povijesti.

- To je velika čast jer su za crno-bijele igrali veliki igrači. Ta mi je titula najdraža u karijeri i čini me sretnim. Tako su drugi glasali, ja to za sebe nikad sam ne bih mogao reći.

Tko je za vas najbolji igrač svih vremena s prostora bivše države?

- Jednom sam prilikom to rekao za Dragana Džajića zato što sam u Beogradu cijeli svoj život. Da me to netko u Zagrebu pita, diplomatski bih odgovorio možda Bernard Vukas. Jednoga i najboljeg nema jer je bilo mnogo vrhunskih igrača, među koje se bez lažne skromnosti i sam ubrajam. Tko je najbolji, nitko ne može reći.

Vratimo se za trenutak na neizbježne ‘političke’ teme. Je li vas netko ikad maltretirao kao Hrvata u Beogradu?

- Apsolutno nikad. Valjda je uvijek postojala neka zahvalnost za sve što sam ovdje postigao u nogometu. Ni u najgore ratno vrijeme nitko me nije ni na najmanji mogući način povrijedio.

Iako ste navodno tijekom Drugog svjetskog rata radili za UNS (Ustaška nadzorna služba)?

- U to sam vrijeme radio u Zagrebu, u zatvoru u Savskoj u daktiloskopiji, no politika me nije zanimala i nikad nisam ogriješio dušu. Dapače, mnogima sam tada pomagao, skrivajući i doturajući poštu i poklone. Također sam skoro na nagovor Kacijana otišao u partizane. Ipak, spasio sam se od rata i ubijanja zahvaljujući nogometu i treneru Bukoviju koji me je doveo u Građanski. Najvažnije je da nisam morao u crnu ustašku uniformu u koju sam skoro ‘uskočio’ 1944. godine.

U Hrvatskoj kolaju glasine da ste u Beograd otišli zbog ucjene: bilo je ili u smrt, ili u Beograd.

- To nema veze s istinom. Tada sam služio vojsku i otišao sam u Partizan, gdje su me odlično prihvatili i zbog toga sam ostao u Srbiji. Nikad ne znaš što život nosi.

Jeste li ikad razmišljali o povratku u Zagreb?

- U Zagreb ću uskoro, kad umrem. Pokopat će me u mom Zagrebu na Mirogoju, uz roditelje i braću koji su još živi. Kremirat će me u Beogradu, prošvercati u ‘tegli’ u Zagreb. To je vrlo praktično. Što se tiče životnog puta, vratio bih se svojevremeno doma u Zagreb i Dinamo da su me u Hrvatskoj ikad stvarno željeli.

Pa, bili ste Dinamov trener šest mjeseci.

- To je bila pogreška. Došao sam kad je trener bio Dražan Jerković. On i neki igrači, predvođeni Ramljakom, sabotirali su me i shvatio sam da mi u Dinamu nema kruha te sam dao ostavku.

Što mislite o šansama Hrvatske i SCG na SP-u u Njemačkoj?

- Ne cijenim današnji nogomet od raspada bivše države, iako je Hrvatska mnogo toga napravila, posebno u Francuskoj 1998. godine. Pravog klupskog nogometa nema, nema zvijezda i ‘vedeta’ koje bi ljude dovodile na stadione. Stoga, ne vjerujem da će nešto veliko napraviti u Njemačkoj.

Zašto više nema novih Vukasa, Zebeca, Bobeka ili Beara?

- Nogomet se promijenio i sve je postalo veliki biznis. Nekad smo igrali za raju, a ne za novac, i stadioni su bili puni ljudi koji su dolazili gledati bravure velikih igrača. Sada ih nema, zato vlada pustoš na našim stadionima. Ja sam igrao za plaću i dnevnicu od dva dolara i ipak sam bio zadovoljan. Sada je sve otišlo u ku...

Nekog nogometaša danas ipak poštujete?

- Kod nas nikoga posebno, a Ronaldinha obožavam. Da mi ga je bilo gledati u liniji s Vukasom i Šekularcem. To bi bilo uživanje.

Znači, nije sve tako crno u nogometu?

- Nije baš sve, makar, ne volim ga kao u svoje vrijeme jer je sve postalo trka za novcem i rezultatom. Daš gol, povučeš se i čekaš. Nitko više ne umire u ljepoti, a to je primarni cilj te igre koja je prestala biti igrom.

Koja je generacija jugoreprezentacija bila najbolja i koji klub?

- Ona moja reprezentacija s Bearom, Stankovićem, Crnkovićem, Čajkovskim, Mitićem, Vukasom, Zebecom, koja je osvojila dva olimpijska srebra. Iako, ni generacije sa SP-a 1974., EP-a 1976. i SP-a 1990. nisu bile loše. Od klubova, opet moj Građanski s Glaserom, Cimermančićem, Brozovićem, Jazbinšekom, Antolkovićem, Lešnikom, Kokotovićem, Wölflom...

STJEPAN BOBEK

Rođen u Zagrebu 1923., u Beogradu od 1945.

Klubovi: Derby, Ličanin, Građanski, Partizan

471 utakmica i 417 pogodaka za Partizan

Trener u Partizanu, Legiji, Panathinaikosu, Dinamu

Rekorder sa 63 nastupa i 38 pogodaka za reprezentaciju Jugoslavije

Tuđman je tvorac crno-bijelih

Kao i Tita i Miloševića, dobro sam poznavao pokojnoga hrvatskog predsjednika Tuđmana. Nije baš bio komunikativan i svisoka je gledao na ljude oko sebe, onako iz generalske perspektive. Takav je, uostalom, bio i cijeli život. Upravo u vrijeme njegova predsjednikovanja u Partizanu postali smo crno-bijeli. Promjenu boje dresa koji se uvijek prljao ja sam osobno predložio, a Tuđman je odlučio da budu ovakvi kakvi su i danas.

Nakon osamostaljenja Hrvatske on me zvao u Zagreb, nudio mi i stan, no ostao sam u Beogradu koji mi je dom posljednjih 60 godina. Ni u Zagrebu više nemam nikoga, osim braće. Sve sam svoje vršnjake ‘pospremio’ dva metra ispod - i u Zagrebu i u Beogradu.

Tito najveći u 20. stoljeću

Najgori trenuci u inače lijepom i zadovoljavajućem životu su vezani uz smrt dragih ljudi. Naravno, tu je prvo moja supruga Olga, a zatim i Josip Broz. Tada sam, 1980., operirao srce i nisam to mogao gledati, niti ići na pogreb. Nisam ni TV mogao gledati od tuge. Tito je bio najveći čovjek 20. stoljeća jer je objedinio cijeli svijet nakon što je odigrao veliku ulogu u antifašističkoj borbi. Osjećao sam tada kao da mi je umro drugi otac.