Aaaaa Vejn zajebao si se... Ja sam ti Gabriel! A kako ide prva uputa Lucifera!? Ide "kad ih ubijedim da ne postojim, pobijedio sam" zato je Josip Broz moj IDOL!!!

Brozova hajka na Branka (1)

Pedesetih godina prošlog vijeka popularni Branko Ćopić bio je omiljen i rado viđen u društvu. Zabavljao je ljude uvijek spreman da ispriča najsvježije viceve i šale. Nemali broj njih naslađivao se čitajući njegovu "Jeretičku priču" u "Ježu" i diveći mu se na smjelosti da javno na humorističko-satiričan način slika ružne pojave u tadašnjoj stvarnosti. Najbliži prijatelji ni u najgorem snu nisu mogli sanjati da će ta priča pokrenuti lavinu osuda s najvišeg vrha partije i vlasti

Piščeve nevolje zbog satire, kako su tu riječ pod navodnicima izgovarali njegovi "kritičari" - čuvari režima, počele su pedesetih godina prošlog vijeka. Od tada je Branko Ćopić "postao žrtva Brozove nemarne i hedonističke mrzovolje", reći će Brana Crnčević u svojoj "Knjizi zadušnica", posvećenoj preminulim prijateljima - književnicima, glumcima i rijetkim političarima. Broz će izigravati kritičara literarnog djela još jednom, petnaest godina kasnije u Zrenjaninu, kad je govorio poslije premijere "Kad su cvetale tikve", Dragoslava Mihailovića.

Branku Ćopiću priprijetio je u Zagrebu, na kongresu AFŽ (Antifašističkog fronta žena) nakon pojave njegove "Jeretičke priče" u beogradskom humorističkom listu "Jež". Od tada počinje organizovana hajka na pisca, koji, iako uznemiren i zabrinut, nastavlja da objavljuje satirične tekstove u "Ježu" septembra 1950. Naslovi "Sudija s tuđom glavom", "Ptičje cvrkutanje", "Ko s đavolom priče piše" produžavaju kontinuitet njegove satire tog vremena, koji se nastavlja "Pričom o Teofilu bojažljivom", objavljenoj u "Književnim novinama" oktobra iste godine.

Bijedno sluganstvo

Ćopićeve nevolje bivaju sve veće, umnožavajući se od trenutka kada su u njegovim satiričnim pričama pronašli sebe prijatelji ovog pisca, tražeći da se opet uvede cenzura. Branko ne miruje, osjeća potrebu da kaže kako shvata društvenu ulogu satire i o tome piše u "Književnim novinama". Između ostalog, u svojoj analizi kaže:

"Valja otvoreno priznati, ropski tragovi pokorenosti i služinskog mentaliteta, kako veli Cankar, vuku se kod nas još iz vremena osmanlijskih, pa preko žandarske stare Jugoslavije sve do današnjih dana, kad je to bijedno sluganstvo kukavički progovorilo glasom informbirovskim, ili već na koji drugi, manje učtiv način.

Književnik mora da gleda dublje od običnog dobronamjernog agitatora, pa će vidjeti da kroz našu stvarnost, pored smjelih i plemenitih revolucionara, idu još uvijek abdulhamidovski lažisahani, crnožute felbabe, prefarbani sreski načelnici, stojadinovićevske šićardžije i spretni laktaši... Čitav aparat državni, partijski i društveni uopšte usmjereni su na to da savladaju te žive ostatke preživjelih vremena i sistema, a na tome poslu ni književnik ne smije posljednji ostati. Prevaspitavanje ljudi najteži je posao i što se dublje u nj ulazi, sve je očiglednije kakva je to krvava i mučna rabota. Lakše je sagraditi "Jablanicu" i Autoput, nego seljaka s Vranduka uvjeriti da je njegova žena, zamotana u feredžu, danas ravnopravna s njim".

Mnogi, koje obavezuje društvena uloga, bilo političari ili literarni teoretičari, oglušili su se na ove riječi i druge Ćopićeve priloge prezentovane javnosti putem štampe. Na "potezanje meča iz korica zbog riječi" nije se nijednog trenutka čekalo kad se oglasio Broz. Pljuštale su kritike, pisane i usmene, partijskih (jednako) državnih rukovodilaca. O tome svjedoče dokumenti i sjećanja savremenika, od kojih su neki sabrani u drugom dijelu knjige "Sudanije Branku Ćopiću" autora Ratka Pekovića, u izdanju "Književnog ateljea", Beograd - Banja Luka.

Priča Dušana Kostića

S obzirom na to da je Ćopićeva "Jeretička priča" povukla lavinu osuda, podsjećamo starije čitaoce novina kako je i gdje je nastala i ko joj je bio "kum", a mlađim, koje to interesuje, pružamo mogućnost da saznaju koliki teret ljudske gluposti je morao da nosi Branko. Priča o tome zabilježena je u knjizi "Svedok epohe", Velizara Boškovića, prema kazivanju Dušana Kostića, koji je drugovao s Ćopićem.

Evo te priče:

...I Branko Ćopić je u jednom intervjuu govorio kako je lijepo imati tako vjernog, tako odanog prijatelja kakav je Dušan Kostić.

- Jeste. O drugarstvu smo zaista isto mislili.

E, sad nešto što se ni u jednom razgovoru o Branku Ćopiću ne može zaobići: Jeretička priča.

- Bili smo na ljetovanju u Dubrovniku, na Lapadu, u ljetovalištu CK omladine Jugoslavije. Branko je tada bio urednik Pionira i nije mu bilo teško da izdejstvuje da i ja tu dođem. Mali hotel, nešto kao pansion, ali dobro je - on sobu, ja sobu.

Tokom ljetovanja, stalno smo i na kupanju i u šetnji bili zajedno: kao Pat i Patašon, Don Kihot i Sančo Pansa ili Stanlio i Olio.

Poznato kupalište Sumartin na Lapadu, okrenuto prema pučini. Plaža nevelika, ali lijepa. S druge strane, u sklonjenoj uvalici, ekskluzivno odmaralište Splendid, za "drugove", za izdvojeni krug, za visoke rukovodioce i njihove familije. Sve izdvojeno: plaža, more i druge uživancije.

Branko je tamo neke poznavao, ponekad su ga i zvali, to je bilo vrijeme njegove velike popularnosti, lijepo je bilo čuti od njega najsvježije viceve i šale. Povremeno je, ali rijetko, odlazio k njima u taj zabran. Ja ne. Nijesu me ni zvali.

Razlike bodu oči

Iz prikrajka režali smo na njih, naročito ljudi koji su prošli rat. Počele su da bodu oči razlike.

Jedne večeri, dok je sunce bilo na smiraju, sjedjeli smo na klupi, nadomak ograđenog kupališta, ali, razumije se, van ograde. No, tu su, pred okom. Branko će meni: "Pročitajder, kume, ovu priču".

Bješe napisana rukom, grafitnom olovkom, kako je Branko uvijek radio. Čitam odmah. Naslov; "Izdvojen krug", a ispod toga, u zagradi, Jeretička priča.

Pročitao sam je začas, sa zadovoljstvom. Uzgred sam pogledavao na ono odmaralište, uživao, bio sam prvi čitač priče koja će označiti početak satire u našoj književnosti poslije rata. U tom trenutku nijesam mogao ni pretpostaviti da bi priča mogla nekoga da naljuti, pogotovo ne da bi mogla da proizvede onoliko halabuke. Jeste, a imala je bodlji, ali nije bila toliko bodljikava da bi nekoga mogla da uznemiri ili povrijedi. Tako sam mislio i tada, tako mislim pogotovo danas.

Brozova hajka na Branka (2)

Tada je "bilo velike gungule", reći će Branko Ćopić poslije objavljivanja "Jeretičke priče" u "Književnim novinama", avgusta 1950. Sve se okrenulo protiv njega: štampa, radio. Uslijedila su zabranjivanja, šikaniranja, direktive partijskih i svih mogućih komiteta. U zvaničnom listu "Borba" pojavili su se redakcijski članci političara, za koje se znalo da su ih napisali Milovan Đilas i Moša Pijade.

Trebalo je sve to izdržati

Dušan Kostić, nerazdvojni drug Branka Ćopića, s kojim je na Lapadu kod Dubrovnika provodio odmor ljeta 1950. godine, čitajući Brankovu priču napisanu tu, nadomak ljetovališta "Splendid", namijenjenog samo izdvojenom društvu, oduševljen odmah se prihvatio uredničkog posla:

- Uzeo sam olovku, precrtao naslov, uklonio zagrade, tako da sam ja, u neku ruku, bio kum ne samo Branku već i njegovoj Jeretičkoj priči.

Velizar Bošković: To potvrđuje i Branko Ćopić, rekavši na jednom mjestu da ste Vi krstili njegovu Jeretičku priču, dodajući da je tada "bilo velike gungule", jer je po njemu počela da tuče "teška artiljerija". Vi ponajbolje znate da su zaista ovim događajem počele mnoge glavobolje i nevolje za Branka Ćopića. Kako se sjećate svega toga?

- Rekoh već kako smo priču naslovili. Sutradan, pošto sam priču još jednom pročitao, otputovao sam u Beograd i objavio je u prvom narednom broju Književnih novina (22. avgusta 1950).

Uslijedili su hitri napadi sa svih strana. Ma koliko prvih godina bio mezimac i naroda i Partije, poslije Jeretičke priče sve se okrenulo protiv njega: štampa, radio, zabranjivanja, šikaniranja, besprigovorne direktive raznih komiteta i šta sve ne! I dobro kaže Branko: bila je to prava teška artiljerija. Može se zamisliti šta je značilo kad se, kao redakcijski članci Borbe, pojave oni za koje se znalo da su ih potpisali Đilas i Moša Pijade! Trebalo je to izdržati.

Napad Skendera najbolniji

Bošković: Među mnogobrojnim tobdžijama teške artiljerije, koji su kao po komandi osuli po Branku Ćopiću, bilo je nekoliko značajnih pisaca onoga vremena. Čini se, ipak da je Ćopića najteže pogodilo to što se među napadačima našao i njegov ratni drug i prijatelj Skender Kulenović, čovjek koga je Ćopić veoma poštovao i volio. Kako je to Ćopić doživljavao?

- Skender Kulenović je bio Brankov saborac, dugogodišnji jaran, kum, čovjek u svemu mu blizak, jedan od najbližih i nadražih. I on se oglasio sa dva članka u Književnim novinama, u stvari sa dva žestoka napada. Branka je to najteže pogodilo. Nije očekivao da bi i Skender mogao tako. Videći šta je uradio i kako je to delovalo na Branka, Skender se pravdao kako je tim člancima htio da ublaži oštrinu kritike i napada političara, da preduhitri eventualne napade drugih za umjetničke domete priče. Neuvjerljivo, naravno, jer Skender je, sva je prilika, svojim člancima izvršavao nalog političara. Znao je to Skender, umio je on to tako, iako je, prividno, drukčije izgledao i nastojao da tako izgleda.

Nezlobiv, Branko je prihvatio Skenderovu odstupnicu i, ma koliko ne vjerovao Skenderovim objašnjenjima, oprostio mu. Njihovo prijateljstvo, iako ovim ranjeno, ostalo je postojano. Podatak koji, na različite načine, govori i o Branku i o Skenderu. Branko je volio Skendera i plakao je kao dijete kad je Skender umro.

Bošković: Biste li izdvojili još koga iz te falange hajkača?

- O Branku je tada dosta oštro pisao i Velibor Gligorić, a onda, još oštrije, Dušan Popović, bivši politički rukovodilac u Vojvodini i jedan od istaknutih potonjih vojvođanskih autonomaša.

Nastalo je teško vrijeme za Branka. Ljudi, dojučerašnji prijatelji i drugovi, čak i saborci, klonili su ga se, prestali da mu se javljaju, da ga pozdravljaju. Samo nas nekolicina nijesmo mu okrenuli leđa. Demonstrativno smo sjedili s njim u društvu, u Klubu književnika i drugdje.

Palo mi je u oko i ovo: Brankov zemljak, mlad čovjek iz Banje Luke, tada na dužnosti u CK omladine Jugoslavije, tražio je od Branka pare na zajam. Naiđe on slučajno u Klub kad smo sjedili s Brankom. E, to bi sve moglo da bude nezgodno za nj, da ga neko vidi s Brankom, i pobježe glavom bez obzira.

Branko tužno zavrtje glavom.

"E, šta ćeš! A ponio sam pare da mu ih dam na zajam kad se vidimo!"

Bešković: "Vi ste, kako vidjesmo, bili urednik Književnih novina kad ste objavili Jeretičku priču. Logično bi bilo očekivati, bar kad su naše prilike i naši odnosi u pitanju, da i Vi povučete određene konsekvence. Jeste li?

Bio sam žrtveni jarac

- Sjećam se, vrativši se s nekakva puta po Kosovu i Metohiji, kupim Borbu na Željezničkoj stanici. Kad, imam što vidjeti: krupan, dominirajući naslov članka s potpisom Dušana Popovića i ispod njega veliki članak, ovaj bez potpisa, što je u ovo vrijeme značilo osudu bez priziva.

Pomislim, ni meni se ne piše dobro. Mora već neko da bude žrtveni jarac, a ko će ako ne urednik?! Tako se i nad moju glavu nadvio Damoklov mač.

Odmah odjurim u kancelariju redakcije. Jutro je. Nađem tamo Mladena Oljaču i Dragoslava Ziru Adamovića.

"Evo i našeg Zoščenka" - kliknem s vrata, s novinama u rukama, aludirajući na poznatu aferu u Rusiji.

Šta se to dogodilo sa Zoščenkom!

- Zoščenko je bio izuzetno darovit ruski pisac, satiričar, humorista. Bješe objavio priču koja je ujela rukovodeće ljude. Kao ovo naš Branko, i još žešće. A šta je, u stvari? Sa nešto žaoka, kritički je govorio o nekim društvenim pojavama. Ustremili su se na nj na najbrutalniji način. Da bi se razumjelo, treba reći da je to vrijeme Ždanova. Opalili su po njemu iz svih oruđa. Kolege su mu okrenule leđa. Potisnut iz života i stvaralaštva, doveden je na rub egzistencije, na ivicu gladi. Tužno i nepojmljivo. A puna nam usta slobode, socijalizma, demokratije. Eto, tako je bilo sa Zoščenkom. Otuda i moja pomisao na nj kad su zagrmjeli na Branka.

Brozova hajka na Branka (3)

Urednik "Književnih novina" Dušan Kostić pozvan je u CK Srbije na razgovor. Jedan od sekretara koji je bio zadužen da se bavi "slučajem" Aca Nikolić ispituje ga: "Šta si htio time da kažeš kad si rekao da je Ćopić naš Zoščenko?" Drugi poziv u CK odnosio se na obojicu - Ćopića i Kostića. Prestravili su se kad su saznali da ih zove Đilas. "E, sad smo gotovi!", pomislili su. Tamo, pred Đilasom čitava gomila optužujućeg materijala

Govoreći o nevoljama Ćopića, Dušan Kostić podsjeća da je to bilo vrijeme Ždanova (Alekseja Aleksandroviča). Taj sovjetski javni radnik i teoretičar, član Politbiroa Partije, oštro je napadao književne časopise i mnoge pisce, koji su, po njegovom mišljenju, "vukli sovjetsku literaturu u blato bezidejnosti, besprincipijelnosti, formalizma, metanisanja pred trulom, dekadentnom buržoaskom kulturom".

Žrtva takve ideologije bio je i ruski pisac, satiričar i humorista Zoščenko. Zbog satire uperene protiv rukovodilaca brutalno je kritikovan i bačen u bijedu. Brankova sudbina bila je slična. "Eto našeg "Zoščenka", rekao je Kostić, došavši u redakciju "Književnih novina", gdje su bili Mladen Oljača i Dragoslav Zira Adamović.

Na pitanje Velizara Boškovića šta se dalje zbivalo, Dušan Kostić priča:

- Ne bi dugo, zovu me u CK Srbije. Mnome se bavio jedan od sekretara CK Aca Nikolić. Sad je u penziji.

"Ti si rekao ono o Zoščenku, to da je Branko Ćopić naš Zoščenko? Šta si htio time?", pita me.

"Tako, dakle!", pomislim. "Oljača ili Zira, trećega nema".

Ne znam šta sam odgovorio i ko zna koliko je to moglo biti suvislo. Na tome se nekako i završilo, vjerovatno i zato što ni sam Nikolić nije bio neki nastran, tvrdokoran čovjek. Prosto, dao se razlogu. Čak mi je otkrio kako je do njega došla informacija o pomenutom ispadu. Negdje su Oljača i Zira ustali u odbranu Ćopića, pa kad su ih pritisli s tim u vezi, dosjetili su se, u nevolji, i rekli: "Kad može Dušan Kostić da izjavi kako je Branko Ćopić naš Zoščenko, što ne bismo mogli i mi! Tako, znači, omaklo im se.

Poziv kod Đilasa

Kad, drugi put, opet poziv u CK, sad od Đilasa. Zove i mene i Branka. Bješe poslije podne, oko pet.

"E, sad smo gotovi!", mislimo obojica. Pošteno govoreći, ni jednom ni drugom nije bilo svejedno. Vjerovatno se sve moglo vidjeti na našim licima.

U jednom nedavnom intervju i Đilas se sjeća tog susreta, tog razgovora, pa kaže kako je još neko bio s njim. E, taj neko bio sam ja.

Pred Đilasom, na stolu, čitava hrpa optužujućeg materijala. Pokazuje i kaže: "Preuranjeno, preuranjeno!" Ali to ne zvuči kao optužba, ne djeluje neprijatno. I sve vrijeme. U razgovoru, ponavlja kako je to preuranjeno.

Ono što se kasnije desilo sa Đilasom pokazalo nam je da je Đilas već tada imao u svojoj glavi ono što će saopštiti, što je morao saopštiti u svojim člancima. Kritika mnogo čega postojećeg očito se već bila začela u njegovoj glavi. U razgovoru, Đilas se često obraćao Branku, a Branko mu je stalno povlađivao, u pozi nekog Davida Štrpca: "Da, da Đido; tako je, Đido", dok sam ja uglavnom ćutao, kao prisutni građanin, koji je tu tek da se nađe.

Đilas kritikuje, upozorava, neću da kažem, ali čini to meko, nenapadno, ne strogo i narogušeno, više drugarski. Objašnjavao je da je Ćopićeva greška u tome što je jeftino povlađivao čaršiji i sitnoj buržoaziji.

"Saznao si, veli, da Partija priprema akciju protiv privilegija, pa si, da ispadneš hrabar, prvi opalio. Kao onaj borac u ratu koji, ne čekajući komandu, ispaljuje prvi i tako otkriva položaj".

I sve u tom smislu. Pri kraju razgovora, Đilas je otvorio veliku kasu, uze onaj silni materijal i strpa ga unutra.

"E, sad smatraj da je sa ovim sve svršeno!", reče Branku.

Izašli smo ošamućeni. U hodniku se zagledasmo.

"Šta ovo bi?"

"Jeftino smo prošli!"

- Ipak se na tome nije sve završilo - primećujem.

- Naravno, nije. Oglasio se i Tito na kongresu AFŽ u Zagrebu, čini mi se. "Nećemo dozvoliti da nam neki poput Branka Ćopića zamagljuju vidike, udaraju...", grmio je Tito, ali sa naglašenom "velikodušnošću", u tom smislu, ako se dobro sjećam, da "mi nećemo hapsiti Branka Ćopića, ali..."

Branko, dozlaboga uplašen, za svaki slučaj izrezao, je to iz novina i zakočio na vratima spolja, a ispod toga potpis: Tito!

To je Branka odveć zaboljelo. Mislio je: što baš teškom artiljerijom na vrapca!

Raspisi komitetima

Uslijedili su raspisi komitetima o Brankovoj nepoćudnosti, dok su u Bosni, i ne samo tamo, počeli da ga uzimaju iz školske lektire. Kao i da ga u stopu prate. Oko Branka se sve više širio prazan prostor. Čak su počeli da ga izbjegavaju i dojučerašnji njegovi najbolji drugovi, čuvajući sopstvenu kožu, za svaki slučaj.

Kakav gadluk! - mislio sam posmatrajući sve to.

Ja, međutim, nijesam imao većih neprilika, mada sam mogao očekivati da i ja snosim odgovornost kao odgovorni urednik novina, onako kako se to često kod nas dešavalo. Zašto su me mimoišli, ne bih znao da objasnim.

Kasnije, u dugom nizu godina, bio sam svjedok mnogih tegobnih Brankovih preživljavanja, njegovih depresija i unutrašnje pustoši koja je bila plod velike ljudske zluradosti i gluposti.

 (Nastaviće se)

Novinski isječak

Joža Horvat svjedoči o tome kako je napadnuti pisac reagovao na govor Tita na Trećem kongresu AFŽ u Zagrebu.

"Branko Ćopić ne bi bio Branko da i u toj mučnoj situaciji nije iskazao superiornost svog duha. Iz novina je izrezao ono: "Nećemo ga hapsiti... Tito!" - i taj isječak pričvrstio na ulazu svog stana, kako bi, ako naiđu neki drugovi, pokazao šta im poručuje Tito".

Brozova hajka na Branka (4)

(Prvi od dva nastavka Ćopićeve priče, koja je uzbunila partijski i državni vrh Jugoslavije pedesetih godina, izazivajući lavine žestokih osuda i šikaniranja pisca. Kolika je to bila piščeva "jeres" prosudite sami)

Oveća vila, sa svih strana ograđena zidom i otvorena samo prema moru, pribila se uz raspucao strm kamenjar. Jedva je vidim od borova i čempresa. Građena je za vrijeme stare, trule, nenarodne... itd. Jugoslavije.

Ispred vile je mala terasa natkrivena sjenicom od bršljana i oivičena mesinganom ogradom. Ispod nje, desetak stepenica niže, minijaturna plaža, bazen i plitka baza za čamce.

Udesno od vile, na nekih stotinak metara, počinje luk velike pješčane plaže. Tamo iza nje, kroz bujno zelenilo, proviruju krovovi i blistaju zidovi brojnih odmarališta.

Na hladovitoj terasi vile ćuti i dosađuje se omanje društvo: ministar Štef Jovanović, njegova svastika, pomoćnik ministra sa ženom, general Stevo Navala, neka krupna zvjerka iz krupne ustanove, još jedna neodređena zvjerka za koju niko posigurno ne zna čim se bavi (a koja samo mudro i važno ćuti), nekoliko baba i staraca i najzad jedan načelnik personalnog odjeljenja koji strogo i sumnjičavo posmatra čemprese, more, čamce i oblačak što se nadvija nad vazdušni prostor vile.

Ministrova svastika (studentkinja koji na fakultet odlazi automobilom) i pomoćnikova žena upravo su se vratile iz grada. One su se tamo dostojanstveno prošetale ukazujući počast starom gradu i suncu nad njim i vijoreći kosom doprašile su natrag autom, natjerujući u bijeg tamo neke koji su gmizali pješke.

Sad obje sjede u ćošku nedaleko od ministra i pretresaju svoje jutrošnje doživljaje.

- A koji ti bješe ono, onaj poružni debeljko, koji te je pozdravio kod česme? - interesuje se svastika, inače stari kandidat za udaju.

- Kakav debeljko? nadiže obrve pomoćnikovica. - Ta ono, pukovnik taj i taj; još je momak.

- Aa, fin drug, simpatičan - razvlači usta svastika i pita dalje:

- A onaj mladić, ljepotan? Sjećaš li se, mahao ti je s bedema?

- Taj? - kiselo mrmlja pomoćnikova žena. - Neki student, drug mog brata.

- Pih, baš je neki bezobraznik - mršti se svastika. - tako drsko gleda i tako se... Baš ima neučtivih ljudi. Mnogo ti oni slobode sebi daju.

- Mnogo, mnogo - slaže se pomoćnikovica.

Nedaleko buči, pljuska i vršiti velika plaža. General Navala ćutke silazi niz stepenice, tobož nemirno pliva iza zida, a onda baca oprezan pogled na vilu i pljuskajući vodom bježi prema velikoj plaži. Tamo ga prepoznaju još prije nego je izišao i obasipaju razdraganim uzvicima:

- Aa, evo ga, evo ga!

- Gdje si ti, bre? Ovamo.

Već poslije jednu minutu ovaj važni i mrzovoljni general s terase pretvara se u vedrog i razgovornog momka. Smije se od srca, žmirka na suncu i pita jednog  crnpurastog dječaka, svog bivšeg kurira:

- Čuješ, Milojica, bil se kod vas u odmaralištu našlo jedno mjesto? Ne sjedi mi se tamo prijeko.

- Bogami, biće. Sjutra odlaze neki iz našeg preduzeća.

Na terasi je i dalje tišina. Svaki razgovor brzo zamre i opet zavlada veličanstvena dosada.

- Jeste li svraćale do velike kavane? - pita pomoćnik ženu.

- A, vraga. Natrpalo se tamo neke svjetine, mjesta ne možeš dobiti.

- Eh, a tamo je divna terasa, pogled na more - uzdiše svastika.

 - Tamo bi trebalo dozvoliti ulaz samo sa specijalnim propusnicama kao u onom našem, sjećaš li se. Onda bi bar bilo mjesta, ne bi svak dolazio.

- Šta da mu radiš - sliježe pomoćnik ramenima.

Drug ministar zamišljeno ćuti. S jedne strane, srce ga vuče tamo na veliku plažu, među narod, a s druge strane, sve mu se čini da će nešto izgubiti od vlastite veličine ako se pomiješa među svjetinu. Ovako izdvojen od mase izgleda sam sebi mnogo važniji, vredniji i mudriji, izabran čovjek, ali mu je u duši ipak nešto prazno kao da ne sjedi na svom pravom mjestu.

Okretno i lagano, malo se ljuljajući u kukovima, prilazi ministru direktor jednog velikog hotela. On je od neki  dan tu u vili, pola kao gost, pola kao glavni snabdjevač i savjetnik. Poznaje skoro sve ministre, generale i druge "glavne ljude", kako kaže on sam.

- Druže ministre, u jednom odmaralištu ima krasan bilijar, a vi, koliko znam, volite... - počinje on tihim i diskretnim šapatom.

- Valjda vole i oni drugovi iz toga odmarališta - i nehotice se otme ministru i on, kao da rasterećuje rođenu savjest, odlučno kaže:

- Ne, ne treba.

- Ne treba! - kao odjek, povlađujući, ponavlja direktor, pa pipkajući čime bi odobrovoljio ministra, opet mu se prigne uvu i medi mu:

- Ali što vi plivate - cmok! - i tu direktor poljubi vrhove svoja tri sastavljena prsta.

- Aha, jesi li vidio - sav bljesnu i ožive ministar - a  nema ni nedjelju dana kako sam naučio.

- Vi ste prilično i omršavili - skoro i nemate stomaka - nastavi direktor.

Jovanović neuvjerljivo mjeri svoju pokrupnu figuru, a kad mu direktor još jednom potvrdi to isto, njemu se i samom čini da već nema stomaka.

- Pa, mršavi se, mršavi.

Direktor, veoma zadovoljan, plovi natrag u pravcu kuhinje, dok se ministar samodopadljivo ogleda i smješka.

Raspričana svastika za trenutak zaustavlja jezik, isteže dug vrat i, kao da se iznenada probudila, vrti tamo-amo malom vjeveričjom glavom.

- A gdje je general, gdje su?

- Valjda su tamo, prijeko - krivi usne debeljušna pomoćnikovica i palcem, preko ramena, pokazuje gdje je, po prilici, to "prijeko" koje odvlači, "guta" i nepopravljivo kvari do juče fine ljude. - E, jesu našli društvo! Pazi, čak se i rzanje otud čuje!

- Vrlo važno - žučljivo uspija djevojka i mrmlja ironično, više za sebe:

- Možda je na ljetovanju moderno udvarati se udarnicima.

- Pa vjerovatno. A glumice i balerine ostavljene su za zimsku sezonu - zlobno dodaje pomoćnikovica, ciljajući bog zna na koga iz njihovog društva.

Brozova hajka na Branka (5)

(Drugi dio priče događa se na terasi vile "izdvojenog društva", čiju dosadu razbija iznenadni dolazak nepoželjnog gosta i susret ministra s "nekim umjetnikom" koji "mlati" honorare)

Ispod male plaže čuje se pljuskanje vode i nečije snažno, varvarsko frktanje. Jedna mokra njuška svijetlih i drskih očiju, doperjala sigurno s velike plaže, radoznalo izviruje na osamljeno društvo, penje se na terasu i, pljeskajući se po jevtinim gaćicama, isteže šiju put malog bifea pod balkonom.

Društvo nelagodno ćuti i pravi se kao da ne vidi uljeza. Najzad ustaje načelnik i prilazi nepoznatom.

- Šta vi, druže, tražite?

- Imaš li ti ovdje nešto ladno za popiti? - dobrodušno pita pridošlica i zvecka sitnišom po promočenom džepu, misleći od načelnika da je to gostoljubivi domaćin kuće.

- Ovdje je zabranjeno... - uozbiljeno počinje načelnik, ali snalažljiva njuška, i ne čujući ga, već šljapa prema bifeu i veselo dovikuje kelneru:

- Deder za burazera jedan špricer, onako pojači.

Ministru odjednom nešto bljesne u sjećanju i on brzo izviri na nepoznatog posjetioca koji se već vraća, neljubazno uslužen kod bifea.

- Jest, ovo je.

Prepoznao je čuvenog udarnika i novatora kome je on, proljetos, lično predao nagradu i orden, pa kao da je zatečen u rđavom društvu, pocrvenje i sagnu glavu da ga udarnik ne bi prepoznao.

- Do đavola, šta li će samo čovjek reći, ako li je i mene vidio.

Njegova svastika, dotle u samrtnoj, dosadi, okreće glavu na stolici-ljuljašci i pita:

- Zašto ne premjeste ovamo kod nas onu muziku iz nekog hotela u gradu? Meni se ponekad uveče tako igra.

Ministra obuzima ljutnja.

- Ali, molim te, pa tamo svake večeri dolaze stotine ljudi. Kako ćeš im oteti muziku i zatvoriti je ovdje u ovu... ovu...

Svastika začuđeno nadiže obrve.

- Bože moj, pa ovdje su odgovorni drugovi.

- Odgovorni drugovi. Pa šta onda? - jedi se Štef Jovanović, ali se ni svastika ne da, već mu upade u riječ:

- Jest baš ste im osigurali odmor. Svakt ti može upasti ovdje kad god mu se prohtje. A sjećaš li se, kad smo prvi put ovdje bili?

- Pa jest, sjećam se... Bilo je to prije dvije godine, za vrijeme baćuškina kursa.

Svastika se ujede za jezik i zlovoljno se okreće svojoj prijateljici, koja joj šapatom povlađuje:

- Baš nije sve zlo ni u toj baćuškinoj liniji. Valjda mi je bolje ovo: danas te na konferenciji svaka baba može izribati zbog ministarskog magacina.

- Pa da, socijalistička demokratija - ironično zvoca studentkinja. - Dođeš u autu na fakultet i već svi pucaju od zavisti: najbolje je, veli, danas biti ministrova svastika.

- Eto ti, vidiš.

Iznad betonske ivice plaže pomalja se iz vode nečije podrugljivo šeretsko lice. Pridošlica viče za jednu nijansu i suviše glasno, iznad uobičajenog pristojnog tona ove terase:

- Ehej, ovamo de, ministre, da te brat vidi kako plivaš.

Ministar skače na noge, obradovan što će pred nekim imati prilike da pokaže svoju vještinu. Svastika upitno gleda pomoćnikovicu.

- Koji je sad ovo?

- A šta ga znam, jednom smo se negdje upoznali. To ti je neki umjetnik: vajar ili književnik, ne sjećam se... Šta je onaj? - obraća se pomoćnikovica mužu.

- Eh, šta je. Mlati honorare, eto ti šta je! - jednim višim i mrzovoljnim prezirom reže ga pomoćnik.

- A kako ga cijene naši drugovi? - interesuje se svastika i još uvijek ne skida pogleda s gosta. A taj pogled, ispitivački i neodređen, sve kao da govori:

- Pričekajte časak dok vidim ko ste, možda ću vam se i nasmiješiti.

Štef bućnu u vodu i već maše rukama. Njegov prijatelj se kezi.

- Loše, brate, plivaš - penzionerski.

Ministar se mršti pomalo uvrijeđen:

- Uvijek si bio zakeralo. Drugi mi baš vele da dobro plivam.

- Lažu, bogami, ništa im ne vjeruj, udebljao si se, brate, previše, ne valja ti to.

- Eto ti ga sad! - čudi se ministar, ali je lice njegovog druga tako otvoreno i vedro da se i sam mora nasmijati.

Plivaju tako neko vrijeme sve uz obalu, dok ministar najzad iskreno ne počne da se žali;

- Dodijalo mi, druškane, u ovoj gore usidjeličkoj sredini. Nema druge nego da svaki dan idem na opštu plažu, tamo kod vas ili da se preselim u neko sindikalno odmaralište.

- A ne bojiš se, možda, za svoj autoritet? - lukavo i šeretski ispipava ga umjetnik.

Štef nailazi na plićak, ispravlja se i, s gestom čovjeka koji od sebe konačno otresa još neodomaćena uvjerenja o svojoj višoj vrijednosti, srdito se udara u grudi:

- E, vala, nikad nisam zazirao od otvorene narodne kritike, pa neću ni sad! Eto, neki mi ljudi gledaju u oči, onako izbliza, s korak razmaka.

Dok se njih dvojica gube u bučnoj gužvi velike plaže, tamo na maloj terasi vile pomoćnik s blagonaklonim izrazom na licu sluša neko objašnjenje direktora hotela, koji mu se sad obraća kao momentalno najstarijem na čitavoj terasi:

- Znate, svi su se razišli, a vi ste sad ovdje najstariji, pa kako vi naredite...

- Dobro, dobro, u redu.

Najstariji! Pomoćnik se ogleda po skoro pustoj terasi, dublje se zavali u pletenu fotelju i utonu u krupne sanje.

Najprije mašta kako mu je umrla žena, a on se oženio ministrovom svastikom, pa je i sam postao ministar, pa predsjednik vlade, pa...

U slične maštarije, izgleda, zapali su, svaki za se, i ona dvojica pored njega, samo s tom razlikom što je u njihovim sanjama pomoćnik odavno propao i otišao negdje u privredu, a oni se, preko njegovog mjesta, kao prve stepenice, penju dalje.

Pomalo sanja i ljepuškasta svastika, samo, kao za pakost, nikako ne može da se skrasi i odluči ko će joj biti muž. Izbor je tako veliki i primamljiv, a ona, na žalost, samo jedna jedina.

A dotle velika plaža neobuzdano buči, kliče, pjeva i, remeteći njihove grandomanske planove, burno izražava zadovoljstva i želje svakom pristupačne.

(Kraj "Jeretičke priče")

Brozova hajka na Branka (6)

Optužbe da Ćopić svojim pisanjem blati i ugrožava čitav sistem socijalističke izgradnje idu linijom potpunog obezvređivanja pisca, koji je primjer "zabrinjavajućih pojava" u savremenoj domaćoj književnosti socijalističkog realizma. U svom shvatanju satire on će reći da ne postoji socijalistički realizam, kao što ne postoji "socijalistički ručak", ni satira "koja nije socijalistička"

U književnom stvaralaštvu te pedesete godine prilog vijeka bila je na "zlu glasu" Ćopićeva "Jeretička priča". Njena pojava snažno je odjeknula, ne toliko oštrinom bodlji, koje i nisu bile toliko otrovne, koliko halabukom n sa najvišeg državnog vrha, čiji signali su podigli ideološku budnost na nivo s kojeg su počele da lete najubojitije strijele na Branka.

Prvi se oglasio Skender Kulenović, njegov ratni drug, u koga je bezgranično vjerovao. Bio je tada jedan od urednika "Književnih novina", koje su objavile Brankovu "Jeretičku priču". Drugi urednik Dušan Kostić ju je priredio i pustio u javnost, uvjeren da je njome označen početak satire "u našoj poslijeratnoj književnosti". Skender će preuzeti palicu, ali u drugom smislu, pokušavajući da u svom kritičkom tekstu dokaže da se ponašanje Ćopićevih junaka ne zasniva na "životno istinitom materijalu".

Istina iz "bablje perspektive"

Kulenović kaže da je zloupotrijebljena sloboda stvaralaštva. Po njemu, "smisao slobode umjetnikove" je u tome da je "neograničeni izbor lika i tema tek jedan spoljni znak te slobode". A smisao slobode umjetničkog stvaranja ja vidim, veli Kulenović, u neograničenom otkrivanju istine. Sloboda koja ne oslobađa istinu čini samu sebe jalovom i izlišnom". Ćopić je ugrozio istinu, jer stvari nije sagledao iz šire nego iz "babje perspektive".

Iako mu je teško pala optužba ratnog druga, Ćopića ne napušta želja da piše i objavljuje satire u "Ježu" i drugim novinama. Nastoji, takođe, da izrazi svoje viđenje satire, za koju smatra da ima prosvjetiteljsku zadaću u socijalističkoj izgradnji društva. Ne nailazi na razumijevanje. Zbog "Jeretičke priče" na njega se ustremio vojvođanski partijski ideolog Dušan Popović, tekstom "Klevetnička satira", štampanim u "Književnim novinama".

Popović se ne bavi estetskom i književnom analizom, već prije svega problemom odnosa umjetnosti i stvarnosti. Po njemu, Ćopić je primjer "zabrinjavajućih" pojava u savremenoj domaćoj književnosti.

Analizirajući kritiku Ćopićevog pisanja u svojoj studiji "Sudanije Branku Ćopiću", Ratko Peković kaže:

"Ćopićevu šaljivu priču u "Ježu", u kojoj piše da ne postoji socijalistički realizam, kao što ne postoji 'socijalistički ručak' ovaj kritičar (misli na Popovića) shvata kao tumačenje po kome literatura uvek ostaje ista, uprkos svim društvenim pojavama i da je ona ravnodušna prema tekovinama marksističke nauke o društvu" (citira misao Popovića).

Ističući da je Partija povela borbu protiv nepravednih i prekomjernih povlastica ustanova ili pojedinaca, Popović zamjera Ćopiću da je stavio "pod udar baš one koji se bore protiv tih privilegija. Umesto da oštricu svoje satire uperi na one koji su tom merom najviše poraženi, a to su kominformovci i domaća reakcija, on je svoju 'satiru' upravio na one koji tu meru sprovode, podižući neiživljenu malograđansku stihiju kritizerstva protiv ljudi koji daju sve od sebe za socijalizam".

Ćopić "blati čitav sistem"

Ćopić je, prema Popovićevom viđenju, "malograđanski kritizer", otpadnik od Partije i klevetnik razvitka socijalističkog društva, a uz to i loš pisac satiričnih priča. Nekoliko dana kasnije u "Borbi", listu velikog formata, koji je tada izlazio na samo šest strana, u dva nastavka na po dvije trećine strane osvanuo je tekst bez potpisa pod naslovom "Junaštvo Branka Ćopića". Ta člančina slovila je kao redakcijska, za koju se znalo da ju je napisao Moša Pijade. To je potvrdio i Vladimir Dedijer, a Dušan Kostić je uvjerenja da je koautor bio i Milovan Đilas, koji će kasnije reći da je "samo dodao nešto što je uglavnom imalo humoristički prizvuk".

Napad na Ćopića bio je još žešći. Autor (i koautor) bavi se analizom Brankovih satiričnih priča, štampanih poslije njegove prve "jeresi", koja , razumije se, nije mimoiđena ni u "Borbi". "Sudija s tuđom glavom", "Priča o Teofilu Bojažljivom" i "Ko s đavolom priče piše" izraz su piščevog kontinuiteta u humorističko-satiričnom tretiranju stvarnosti, započetog "Jeretičkom pričom".

Optužbe pljušte u smislu da Ćopić "blati čitav sistem" i da on nije usamljena pojava". Tih pojava ima na sve strane i one su sastavni dio povampirivanja buržoaskih shvatanja i aspiracije reakcionarnih svrgnutih klasa". Kaže se da su Brankove satire maskirane tobožnjom borbom protiv birokratskih elemenata, a one su u stvari izraz buržoazije i njenih prirepaka. Kritičar Ćopićevih tekstova ističe da je on "napisao društvenu laž, ne društvenu istinu i misli da nema odgovornosti zato što je napisao u vidu satire". Ćopić "gazi sve dublje u svoje negativno, štetočinsko kritizerstvo, zahvatajući njime čitav naš današnji sistem, sav državni i partijski aparat..."

Direktiva piscima

Kraj dugačkog članka u zvaničnom listu nosi poruku, koja zvuči više kao direktiva, uputstvo piscima kako treba da rade da bi obavili svoju književnu zadaću. Između ostalog, naglašava se da "pisac naše socijalističke zemlje, čiji se realizam na bilo koji način ne bori za socijalizam, čija satira nije socijalistička, tj usmjerena na podršku novog, socijalističkog, a protiv starog, kapitalističkog, ne može ni pred svojom savešću, ni pred narodnim masama, ni pred istorijom svoje zemlje i istorijom naprednog pokreta reći da je obavio svoju dužnost kako valja i kako bi trebalo."

Napadom iz "svih oruđa na vrapca", kako je govorio Ćopić, dat je znak i drugima da se uključe u hajku na njega. Strijele nisu prestale da se odapinju, naročito sa Briona.