Savo Zlatić: 

Titov pregovarački genij spasio Istru

Onda su vas poslali kod Peke Dapčevića?
- Krajem 1944. planirano je da Zagreb osvoje jedinice Peke Dapčevića pa su me poslali u njegov štab s obzirom da sam znao situaciju u ovom dijelu Hrvatske. Bio sam zadnji koji se provukao kroz linije Sremskog fronta koji se tada uobličavao. Zajedno sa štabom Druge armije išao sam u Zagreb. No, desilo se da su u Zagreb preko sačuvanog mosta na Savi prve ušle jedinice Prve armije Koče Popovića, dok su se jedinice Druge armije probijale s istoka. Odmah nakon kraja rata pomažem zagrebačkoj partijskoj organizaciji, a zatim me šalju u Istru gdje je bila komisija četvorice pobjednika koja je trebala riješiti pitanje razgraničenja.

I kako vam je bilo kao Istrijanu kad se odlučivalo gdje će prolaziti granice?
- Svaka od četiri sile imala je svoje viđenje. Amerikanci su htjeli čak i Labin ostaviti Italiji, Britanci su se zalagali za podjelu Istre na pola po osi sjever-jug, Francuzi su Talijanima mislili ostaviti Bujštinu, a Rusi su smatrali da bi i Furlanija trebala biti priključena Jugoslaviji. Ni tada, a ni na konferenciji u Parizu gdje sam bio u komisiji na čijem je čelu bio Edvard Kardelj, ništa nije riješeno, pa su ostale zona A i zona B. Tek Osimskim sporazumima razgraničene su Jugoslavija i Italija i tu se vidi Titov genij, jer je pitanje kako bi se Italija danas postavila da sporazuma nije bilo. Tito ima zasluge i za razgraničenje Hrvatske i Srbije, jer je odredio da granica bude Dunav tako da je Baranja pripala Hrvatskoj i u nju su doseljavani kolonisti iz hrvatskih krajeva kako bi popunili prazninu nastalu odlaskom Mađara i Nijemaca. Srpski kolonisti doseljavani su u Bačku i druge dijelove Vojvodine.

Poštujem Tita iako sam završio na Golom

Poslani ste i u Albaniju?
- Kako sam na robiji prije rata proučavao knjige iz ekonomije, jer mi je to partija odredila, iako sam studirao medicinu, bio sam najbolji poznavalac ekonomije u politbirou CK KP, pa sam bio ministar industrije u vladi NR Hrvatske. Kako se u to vrijeme govorilo o balkanskoj federaciji Jugoslavije, Albanije i Bugarske, ja sam 1946. kao iskusan partijac i stručnjak poslan u Albaniju na zahtjev tamošnje KP. Sve dok na poziv Tita u vrijeme početka razlaza Jugoslavije i SFRJ nisam avionom vraćen u Beograd bio sam najviši predstavnik FNRJ, pa mi je bio potčinjen čak i ambasador. Onda sam imenovan za ministra lake industrije u Jugoslaviji, a kako sam smatrao da bi Tito trebao prihvatiti Staljinove zahtjeve i to mu više puta i rekao, smijenjen sam i poslan u Zagreb da radim u Gradskom arhivu. Jednog dana poslali su mi čovjeka s porukom da sam isključen iz KPJ, na što sam rekao da se ja i dalje osjećam kao član partije. Nije prošao ni sat, a mene su uhapsili i nakon nekog vremena poslali na Goli otok, u takozvanu rupu «104» određenu za dotad najpoznatije i najviše rangirane funkcionere. Tu sam proveo dvije godine u mukama kao i ostali, pa sam potpisao izjavu da se kajem i da sam revidirao stav. Vraćen sam u Zagreb i nakon nekog vremena rečeno mi je da sam opet član KPJ, što sam odbio. Zbog tog odbijanja nisam imao nikakvih posljedica; jednom prilikom me Aleksandar Ranković tražio informacije o Albaniji i u razgovoru mi rekao da osuđuje što odbijam članstvo, ali da mi se ništa neće desiti. I nije. Tito je u nekoliko navrata pitao za mene, a ja sam se sretao s Ivom Rukavinom i Vladom Bakarićem jer smo bili školski drugovi. Bakarić je jednom prilikom pomogao i mojoj ženi i uopće se korektno odnosio. Tako da od 1949. nisam član nijedne stranke, ali sam ostao uvjereni ljevičar. Iako me poslao na Goli otok, ja i dalje cijenim Tita i smatram ga najvećom ličnošću koju je imala Hrvatska i zato sam bio jedan od osnivača Društva «Josip Broz Tito». I moram reći da je Hrvatska priznata u svojim sadašnjim granicama zahvaljujući isključivo Titu koji je za nju napravio više od svih.

I onda ste se opet posvetili medicini.
- Nakon puštanja s Golog otoka 1951. radio sam u kemijskoj industriji, a već iste godine sam savjetnik u ministarstvu zdravlja Hrvatske gdje sam tokom godina uspio oformiti novu granu kliničke farmakologije, ali i poduzeća za proizvodnju lijekova i medicinske opreme i pomagala (Pliva, Ghetaldus, Instrumentaria) smjestiti u nove pogone i zgrade