Unde-ti si moj uzor.  

 

SM < = =text/>

Kultura i život | Panorama

Datum objave 23.01.2007 19:12 Zadnja izmjena 23.01.2007 19:12

Pošalji na mail

Ispiši

Komentiraj

---

CIA: Nitko nije tako surov i mudar kao Tito Piše: doc. dr. sc. Tvrtko Jakovina Foto: Tito i kipar Augustinčić U noći sa 11. na 12. siječanj 1980. maršal Jugoslavije Josip Broz Tito prvi je put operiran u Ljubljani. Pripreme za dan X, koji je došao 4. svibnja, počele su. Neobično duga borba s bolešću dala je dovoljno vremena da se zemlja pripremi za tranziciju. Konačno su smislene postale i sve analize stranih predstavništava u Beogradu i obavijesnih službi u svijetu koje su doslovno desetljećima predviđale što će se s Jugoslavijom dogoditi kada nestane vođe države kojoj je on, nakon Drugog svjetskog rata, udahnuo novi život. Smrt Josipa Broza svakako je predstavljala dramatičan događaj za zemlju, poglavito u svjetlu kasnijih događaja. Došla je u trenutku kada su se odnosi Istoka i Zapada zaoštravali na svim područjima, što je u zemlji koja je naglašeno ovisila o odnosima suprotstavljenih Blokova i imala ambicioznu vanjsku politiku, samo pojačavalo neizvjesnost. Osnovni je jugoslavenski problem, procjenjivali su jedva tri godine nakon Titove smrti američki analitičari, bila upravo slabost saveznog vodstva koje je naslijedilo dugogodišnjeg vođu. “Zarobljeni u političkom sustavu koji traži nejasni konsenzus oko svih važnih odluka, vođe u Beogradu sve su više taoci sukobljenih republičkih interesa”, napisano je početkom 1983. Upravo će zato zemlja prolaziti kroz dugotrajnu međurepubličku krizu i gospodarsku nestabilnost, koja bi mogla postati ozbiljna. Dok je Broz bio živ, sustav je uspješno djelovao zbog njegova “osobnog autoriteta i intervencija u kritičnim situacijama kako bi nametnuo korektivne mjere. (…) Nakon Titove smrti savezni režim izgubio je prestiž koji je izvirao iz njegova neupitna autoriteta, nedvojbene reputacije i nepristranosti u etničkom smislu. Niti jedan od njegovih nasljednika nema ni približno usporediv ugled”. Brozov je cilj bio stvoriti kolektivno vodstvo koje bi isključilo borbu za vlast i pojavu jednog vođe. Liderstvo je neprestano napadano, a na politčkom se horizontu nije nazirala osoba koja je mogla uskočiti u njegove cipele. Slovenac Edvard Kardelj umro je prije Tita. Među onima koji su imali potencijal nametnuti se isticani su Vladimir Bakarić, Miloš Minić, Nikola Ljubičić i Stane Dolanc. Niti jedno od rješenja nije se ostvarilo. Mlađi i tehnokrati u republikama jačaju, ali, naveli su američki analitičari: “…iduća generacija ostaje amorfna potencijalna snaga bez političkog programa ili vođe koji bi bio općeprihvatljiv”. Doduše, Titov put, samoupravljanje i nesvrstavanje, nisu bili upitni. Pravi su problemi izvirali iz nesavršenosti sustava za čiju promjenu nije bilo snage. Više nije bilo osobe koja će intervenirati dekretom. “Iako se čini da je vodstvo nakon Tita shvatilo prirodu poteškoća, način na koji su se s njome do sada nosili navodi nas vjerovati da možda neće biti u mogućnosti suočiti se s njima na vrijeme i na pravi način kako bi spriječili ulazak zemlje u duboku krizu.” Nesposobnost civilnih političara otvarala je mogućnost uplitanja vojske. JNA bi možda mogla kratkoročno uspostaviti red, ali ne i vladati, mislili su u Washingtonu. Zemlja zato zbog brojnih poteškoća u gospodarstvu i međunacionalnim odnosima, napose s Albancima, “klizi prema labavoj konfederaciji osam republičkih i pokrajinskih središta moći”, jasno su 26. siječnja 1983. napisali američki analitičari. Njihove su procjene, usporede li se, primjerice, s dnevničkim zapisima Dušana Bilandžića i promišljanjima koja je on samo nešto ranije izmijenio s novinarom Franom Barbijerijem, zapravo jednake. Jedan od najpoznatijih hrvatskih novinara 1980. je zaključivao kako Jugoslavija treba pronaći put od monarhije (Tita) do republike, pretvoriti savezne organe od krunskog savjeta bez punih ovlasti u odgovornu vladu. Analitičari u Washingtonu u ogromnom su broju ovisili o podacima koji su dolazili iz otvorenih izvora i suvremenicima ne bi bili osobito iznenađujući. Važnost procjenama dijelom daje autorstvo, pa i činjenica da su bile pisane za one koji su u političkom vrhu SAD-a mogli odlučivati o politici njihove zemlje prema europskom jugoistoku. Kratko pred konačnu agoniju Josipa Broza, krajem rujna 1979., američki su analitičari procjenjivali su da je “lojalnost Titu i povinovanje njegovim željama, zapravo, jedina nepromijenjena karakteristika koja povezuje današnjih 1,77 milijuna komunista”. Sve ostalo je visoko eksperimentalno, pragmatično i podložno interpretacijama. Brozova uloga za sudbinu zemlje mogla bi se zbog opće fluidnosti sustava zato pokazati nezamjenjivom, smatrali su analitičari različitih američkih obavještajnih službi. U odnosu na ranije izvješće, a ono je nastalo 1973. godine, vjera u opstanak države više nije bila osobito čvrsta. Osnovne varijable koje će određivati sudbinu SFRJ uključivale su sovjetski pritisak, zapadnu pomoć i, ponajviše, sposobnost Titovih nasljednika. Posve je jasno da su u Washingtonu vrlo ozbiljno doživjeli odlazak državnika kojeg su dugo analizirali, pratili i držali ključnim za opstanak zemlje u koju su uložili puno, ali je nikada nisu i posve nadzirali. Štoviše, još u ljeto 1956. Sjedinjene su Države jasno zaključile kako njihova sposobnost utjecaja na jugoslavensku politiku nikada nije bila odlučujuća. Amerikanci su bili važni, napose kada je njihova materijalna pomoć Jugoslaviju održavala na životu, ali poslije normalizacije odnosa s Moskvom, utjecaj im je slabio. To nije značilo da se Hruščov, pa onda Brežnjev i nasljednici, mogao nadati povratku Beograda u istočnoeuropski Lager. “Vjerujemo da će glavna briga jugoslavenskog režima, barem tako dugo dok je Tito živ, biti osiguranje vlastitog preživljavanja bez strane dominacije i širenje vlastitog utjecaja i ugleda na svjetskoj sceni.” Odnosno: “Vjerujemo da će uz postojeće prilike u svijetu, Titov režim nastaviti smatrati da svoje interese najbolje može iskoristiti iz fleksibilnog položaja u kojem Jugoslavija može postizati koristi od oba bloka uz minimum obveza prema ijednom”, pisalo je u analizi iz 1955. Američki su analitičari još 1983. ponavljali ono što je već desetljećima, a najkasnije od 1948., vrijedilo za Moskvu. Ne postoji skupina jugoslavenskih vođa koji su bili spremni dokraja slijediti sovjetsku politiku, Moskva nema potporu u stanovništvu, sovjetska su nastojanja da penetriraju tajne službe propala. Kako je to krizu i njezino rješavanje vraćalo kući, jasno je da je Titov odlazak mogao značiti puno više od odlaska jednog čovjeka. Zemlja u kojoj je većina stanovništva u osnovi bila antikomunistička, iza režima se svrstala zbog još veće antipatije prema Sovjetima, kao i jasnog, upornog pomicanja prema Zapadu, držali su u Washingtonu. U listopadu 1948. američkim je analitičarima jasno bilo da: “Potpuni odlazak Jugoslavije iz sovjetske orbite ne bi imao veće gospodarsko značenje za SSSR ili Zapadne sile; svejedno, Titova uspješna pobuna bila bi značajna (u svjetlu) sovjetskih planova širenja svjetskog komunizma”. Krajem 1950., godine u kojoj se stanje u FNRJ procjenjivalo tri puta, što se ponovno dogodilo tek 1955. i 1972. godine, navedeno je kako je najveći utjecaj titoizam mogao imati izvan Europe. “Tako dugo dok Jugoslavija nastavi nuditi alternativu dominaciji Kremlja, nastojanje Moskve za ideološkom supremacijom može biti dovođeno u pitanje. Primamljivost neovisnog komunizma vjerojatno će nastaviti rasti kako se sve veći broj ljudi uvjeri u iluzije koje imaju prema namjerama Moskve. (…) Izgleda da se Jugoslaveni nadaju da će nacionalističke tendencije unutar kineske i drugih azijskih komunističkih partija doći u sukob sa sovjetskim nastojanjima da zadominiraju, pa pokušavaju ohrabriti raskole koji bi završili jugoslavensku izolaciju u komunističkom svijetu.” Za ovakve ciljeve, bilo je potrebno da Broz, ili netko sličan njemu, naprosto izdrži, baš kao i zemlja koju vodi. Tito, koji vlada zahvaljujući čvrstom nadzoru organa represije, pisali su američki analitičari, zapravo nije imao osobito širok manevarski prostor. U ožujku 1951. analiza je navela kako: “Svako značajnije izvlačenje Tita iz komunističke teorije i prakse i svaka jasna veza sa zapadnim silama dat će potvrdu optužbama Kremlja da je Tito izdajica komunizma. U isto vrijeme, takvo bi povlačenje moglo Tita stajati saveza s nekim od zadrtijih Marksista koji su nezamjenjivi dužnosnici njegova totalitarnog režima. S druge strane, prihvati li suviše odano komunističku dogmu, mogao bi se udaljiti od Zapadnih sila i nekomunističkih elemenata unutar Jugoslavije čija je potpora nužna ako se želi sačuvati nacionalna neovisnost”. U analizi iz 1952., najprije kao izdvojeno, a onoj iz 1953. kao opće mišljenje, dodan je važan odlomak koji je točno pogađao jugoslavenski problem sve do kraja postojanja države. “Ne postoji jasni nasljednik Tita koji je pokazao išta slično njegovoj kombinaciji sposobnosti da bude čvrst i surov zajedno s mudrošću da bude pomirljiv kada to okolnosti traže. I dalje, nema nikoga u zemlji tko uživa makar dio jednakog prestiža i ugleda kao on, ma kako čudno to bilo. Jugoslavija je umjetno ujedinjena zemlja. Ispod površine uvijek postoji opasnost od raspadanja u stara smrtna neprijateljstva Hrvata protiv Srba itd. Najvažniji je Titov doprinos što je pomirio ove disidentske elemente u najbolji zajednički pothvat u njihovoj povijesti. Kako ne postoji jasni nasljednik istoga kalibra da bi ga naslijedio, njegova smrt može osloboditi sektaška nezadovoljstva čiji je konačni ishod nepredvidljiv.” Prolazak vremena nije mijenjao te osnovne postavke. Režim je prema američkim analitičarima i dalje bio nepopularan. Zemljom je dominirala mala skupina oslonjena na vladu, partiju, vojsku, tajnu policiju i masovne organizacije. Baš zbog toga Brozov je položaj u analizama postajao sve jači. Krajem veljače 1955. napisano je kako je: “Titov režim, po vlastitom priznanju, još uvijek suočen s osnovnim neprijateljstvom većine ljudi prema komunizmu, iako izgleda da je sam Tito zadobio široko poštovanje za svoje čvrsto vodstvo i obranu jugoslavenskih nacionalnih interesa. (…) …nitko od mogućih Titovih nasljednika nema njegov osobni magnetizam i prestiž i nije sigurno bi li bilo koji uspješni nasljednik mogao razviti usporediv stupanj nadzora nad partijskim ustrojem i vladom”. Čak i u svjetlu raskola u vrhu Partije i Države ostrašćivanjem Milovana Đilasa i Vladimira Dedijera, “Tito će nastaviti dominirati prilikama u Jugoslaviji i ne vidimo ozbiljniju prijetnju jugoslavenskoj unutarnjoj stabilnosti tako dugo dok je on živ. On je voljen, poštovan, ali ga se i boje čak i takvi ekstremni nezadovoljnici kao Đilas. Malo je moguće da bi mu se bilo koji članovi hijerarhije otvoreno suprotstavili, a još manje da bi u tome bili uspješni”. Ma što da se promijeni u načinu raspravljanja o političkim potezima, posljednja će uvijek biti njegova. Jugoslavenska je federacija bila u isto vrijeme dovoljno važna da se oko nje ne razvije sukob i dovoljno periferna i složena da glavnu riječ o njezinu ustroju, razvoju i sudbini vode unutrašnje snage. Dok je jedan čovjek bio izvorište svega, analitičarima je posao bio jednostavniji. Potencijalni Brozovi nasljednici pojavljivali su se i nestajali. Kako je vrijeme odmicalo, tako su pojačavane i kategorične ocjene Titove snage i uloge. Vjerojatno se najdalje otišlo 17. studenoga 1972. godine, nakon rušenja liberala u Srbiji i završetka etape koju se na jednom mjestu zove “vremenom federalnog optimizma”. Mada bi se očekivalo kako će se rušenje vodstva u Hrvatskoj i Srbiji, pa i ostalih liberalnih političara, barem ponegdje protumačiti kao gubitak za Zapad u ratu koji se vodi za “duše i srca” stanovništva, nije se dogodilo ništa slično. Mada su neki, a napose Chris Cviic, čiji je članak za britanski Economist i bio povod ovoj analizi, u Titovim potezima vidjeli znak za uzbunu, čak ih uspoređivali sa staljinizmom, američki su analitičari bili daleko blagonakloniji. “Njegova je namjera u načelu čista. Čak i tamo gdje se i on ponaša kao da podržava demokraciju zapadnog tipa, što naravno ne čini, Tito bi podsjetio svoje kritičare da dozvoliti nacionalistima u Hrvatskoj i Srbiji da vladaju bez zapreka iz središta, jednostvno bi sigurno značilo da na kraju ne bi bilo Jugoslavije u kojoj bi se demokratski procesi mogli odvijati.” Prema toj je analizi u zemlji koja ima sve više gospodarskih problema, nacionalizam drugi mogući izvor snage. Titova inačica socijalizma: pragmatična, nesigurna, blijeda, bez fanatiziranih sljedbenika, ugrožena je i od liberala i od nacionalista. Unatoč jasnom isticanju svih negativnih čimbenika, svejedno je, posljednji put, zaključeno da: “Uzimajući sve u obzir, napose uz pretpostavku da Tito dobije vrijeme, još jednu godinu ili više, naše se prethodne pretpostavke mogu održati: Jugoslavija, kao ujedinjena država, može nadživjeti Tita. Mnogi od strahova, ideja i snaga koji su pomogli da se zemlja ujedini pod Titom nastavit će postojati i kad njega ne bude”. Zajednički je strah od vanjskih sila, postoji tridesetogodišnja zajednička povijesna baština i, konačno, “zabrinutost da male pojedinačne zemlje slijednice jugoslavenske federacije ne mogu same biti prosperitetne ili sigurne nastavit će uvjeravati mnoge Jugoslavene da ujedinjena država u ovoj ili onoj formi mora biti očuvana”. Od svih analiza ona iz 1972. bila je tonom i zaključcima najmanje hladna i izbalansirana, a najviše je stala na Brozovu stranu čak i kada su kritike njegove politike bile brojne. Osim što je pokazala da je Titova vlast neupitna, pokazala je i da u SAD-u postoji veliki broj onih koji misle da je Titov put jedini ispravan (ili moguć), pa i onda kada to znači odricanje onih koji su po svjetonazoru morali biti bliži zapadnom svijetu. U hladnom ratu Sjedinjene su Države trebale osigurati da Sovjeti ne dođu na Jadran. Bitno je bilo da zemlja kojom se teško vladalo opstane i ostane “američki komunistički saveznik”. Tito je osiguravao oboje. Tita su zato, očito je, u Washingtonu voljeli upravo onoliko koliko su mrzili njegovu ideologiju.

 

 

 

Jako dobar tekst

Čujem da se Titina škola u Kumrovcu prodaje Turcima.  

Evo samo za Unda... Slikano danas oko 14h!

 aa sirotinja mu je bila najvise zahvalna.. jesi ga to ti slikao shabani?

Ne vidim sliku  

 

Ma da....danas ispred zgrade... Reko: "stani da te slikam!"

Kaze on: "Nemoj ako je za televiziju..."

Ja reko: "Ma jok bre, za mene..."

Kaze lik: "Imam ja telefon od Dejana...sa B92...hteo da me vodi na televiziju, ali ja nisam hteo, sta ima da me slika, ko mu je.be mater!!"