Jugoslavija

123
...
125126127
...
232233234
U profil
U profil
Potencijal za velika djela
Pristupio: 10.04.2011.
Poruka: 1.950
12. svibnja 2016. u 20:48
Alija Sirotanovic je umro 16 svibnja.

Iz sela Trtorici pored rudarskog gradica Breze u sredisnjoj Bosni, junak socijalistickog rada ujedno i zrtva tog bolesnog sustava.

Od njega su komunisti napravili mit, a onda ga sutnuli u stranu. Ostaje za sva vremena snimka dolaska tada vec umirovljenog Sirotanovica na velebnu terasu crnogorske vile komunistickog funkcionera Svetozara Vukmanovica Tempa, tadasnjeg celnika sindikata. Sirotanovic prica o pravima radnika, a Tempo drsko odgovara "neka strakuju ako im se ne svidja".


00
Obrisan korisnik
Obrisan korisnik
Pristupio: 12.10.2012.
Poruka: 4.641
17. svibnja 2016. u 07:47
Njegov je dan udaran a njegov san hiljadu tona za jedan dan
00
javasluk
javasluk
Mali dioničar
Pristupio: 27.05.2010.
Poruka: 8.709
12. srpnja 2016. u 23:10
Od 1987. do 1991. godine u čin generala i admirala promaknuto je ukupno 168 oficira JNA. 16 Hrvata i 99 Srba. 
Prvi Hrvat koji je dobio generalski čin (1. svibnja 1943. - čin general-majora) bio je bivši domobranski pukovnik Josip Škorpik (bio je djelatni časnik Austro-Ugarske vojske i Vojske Kraljevine Jugoslavije, a u NDH zapovjednik 13. pješačke pukovnije). Umirovljen je u lipnju 1942., a u studenome iste godine prelazi partizanima i obavlja dužnost načelnika štaba Četvrte operativne zone. Posljednji Hrvat koji je promaknut u čin general-majora JNA bio je Ante Karanušić (22. prosinca 1991.).
General JNA s najduljim radnim stažom provedenim u činu generala bio je Hrvat, general armije Ivan Rukavina, s ukupno 12.297 dana (od 1. svibnja 1943. do 2. srpnja 1977., ili više od 34 godine). To je samo jedna od brojnih zanimljivosti vezanih uz Hrvate - generale JNA. Hrvati su gotovo tri desetljeća do smrti Broza - Hrvata s maršalskim epoletama, obnašali značajne zapovjedne funkcije u komandama, jedinicama i ustanovama JNA. Bili su godinama zapovjednici ratnog zrakoplovstva, ratne mornarice, raznih rodova i službi JNA. Također, od šest generala i admirala koji su dostigli najviši generalski rang – čin generala armije, bila su tri Hrvata: Ivan Gošnjak, Ivan Rukavina i Kosta Nađ. Ostala tri odnose se na Srbe: Nikolu Ljubičića, Branka Mamulu i Veljka Kadijevića, od kojih su posljednja dvojica rođena u Hrvatskoj.
Ipak, Hrvati nisu svojim ukupnim brojem u generalsko-admiralskom (g/a) koru JNA prelazili nacionalnu zastupljenost hrvatskog naroda u ukupnom broju stanovnika bivše države (ista se kretala od 24%  1948. do 19,7% prema  popisu stanovništva iz 1991.). Štoviše, generali hrvatske narodnosti, za razliku od generala srpske narodnosti, postupno su godinama postajali sve manje zastupljeni u g/a koru JNA. Prijelomni trenutak dogodio se s smrću Broza kada funkciju Vrhovnog zapovjednika OS SFRJ preuzima kolektivno Predsjedništvo SFRJ. U prvoj postavi Predsjedništva SFRJ, u razdoblju od svibnja 1980. do svibnja 1984. godine, sjedili su sljedeći članovi Predsjedništva: Cvijetin Mijatović, rezervni general-major; Vidoje Žarković, rezervni kontraadmiral;Vladimir Bakarić, rezervni general-potpukovnik; Mika Špiljak,rezervni pukovnik; Lazar Koliševski, rezervni general-major; Sergej Krajger, rezervni potpukovnik; Petar Stambolić, rezervni general-major; Fadilj Hodža, rezervni general-major, te Stevan Doronjski, rezervni pukovnik. Samo jedan od njih, Vidoje Žarković, bio je jedan dio svoje karijere - profesionalni vojnik. Svi ostali bili su profesionalni političari, a činove su dobili kao aktivni sudionici NOR-a.
Razdoblje 45-80. su brojčano i držanjem ključnih pozicija u zapovjednoj hijerarhiji  dominirali Crnogorci te Srbi “prečani” (rođeni na Kordunu, Baniji i Lici te u Bosanskoj krajini). Oni su praktično bili nadzastupljeni kroz cijelu kadrovsku piramidu JNA. Međutim, ne može se tvrditi da je ona u tom razdoblju bila velikosrpski orijentirana. Većih afera nije bilo osim generala Milojevića. Jedno “stabilno” stanje održalo se i za mandata prvog kolektivnog Predsjedništva SFRJ. Međutim, situacija se počela drastično mijenjati tijekom drugog mandata Predsjedništva SFRJ. Taj mandat poklapa se s jačanjem velikosrpske ideje, ponajprije u Srbiji, a poslije “izvozom antibirokratske revolucije” i u druge dijelovime SFRJ. To je razdoblje dolaska Slobodana Miloševića na vlast. Ubrzo JNA postaje zahvaćena velikosrpskim valom. Takvim negativnim društvenim pojavama i kretanjima pokušao se suprotstaviti dio do tada umirovljenog g/a kora JNA prije svega iz redova Srba “prečana”, te manji broj djelatnih g/a JNA. Većina djelatnih g/a srpsko-crnogorskog porijekla uglavnom je šutjela i čekala “svojih pet minuta”. U takvim okolnostima tekao je drugi mandat Predsjedništva SFRJ, ujedno kolektivnog zapovjednika OS SFRJ. U drugom sastavu bili su: Branko Mikulić, Veselin Đuranović, Josip Vrhovec, rezervni pukovnik Stane Dolanc, Lazar Mojsov, general armije u mirovini Nikola Ljubičić, Hasan Sinani te Radovan Vlajković. Evidentno je da je u dominantnu ulogu imaa general armije Nikola Ljubičić (prije toga predsjednik Predsjedništva SR Srbije, narodni heroj i junak socijalističkog rada). Za razliku od prvog Predsjedništva SFRJ, u kojem su sjedila šestorica generala, dva pukovnika i jedan potpukovnik, u drugom sastavu pored generala armije Ljubičića sjedio je samo jedan pukovnik u rezervi (Dolanc) ali kojeg je više zanimala savezna Služba državne sigurnost i unutarpolitički obračuni u državi, nego JNA. Slično mišljenje imali su i ostali članovi Predsjedništva SFRJ, redom profesionalni političari, a ne vojnici. Ovo je omogućilo umirovljenom generalu armije Ljubičiću da u dijelu nadležnosti Predsjedništva SFRJ za kadrovska pitanja prema zapovjednom vrhu JN, vodi glavnu riječ. Pretpostavlja se da je njegovo djelovanje u Predsjedništvu SFRJ postupno omogućilo rehabilitaciju politike za koju se, u studenome 1965. zalagao general-pukovnik Miloje Milojević koji je izrazio nezadovoljstvo na broj generala Srba rođenih u Srbiji kojih je bilo znatno manje od nacionalne zastupljenosti stanovništva Srbije u stanovništvu SFRJ. Ukupan broj generala srpske nacionalnosti bio je znatno veći u odnosu na zastupljenost stanovništva srpske nacionalnosti u ukupnom broju stanovnika SFRJ. Od 77 ratnih generala bilo je 27 generala Srba (ili 35%). Međutim, samo devet od 27 generala Srba rođeno je u užoj Srbiji, a ostalih 18 rođeno je pretežno u Hrvatskoj te u Bosanskoj krajini. Ti omjeri između Srba iz Srbije i Srba “prečana” ostali su prisutni dulje od tri desetljeća.
Primjerice: 1970. godine, s teritorija uže Srbije dolazilo je samo 10,8 % generala, ili oko 70% manje nego s teritorija Crne Gore, a gotovo tri puta (300%) manje nego s teritorija Hrvatske.  
Kada se promatra cjelokupno razdoblje dodjele g/a činova u JNA od 1943. do 1992. godine, od ukupno 1224 g/a JNA,Srba je bilo malo manje od 600, ali je na teritoriju uže Srbije rođeno samo njih oko 200. Dakle, gotovo 400 g/a odnosi se na Srbe “prečane”.U Hrvatskoj je rođeno daleko najviše g/a JNA, njih gotovo 350, ili gotovo dvostruko više nego na teritoriju uže Srbije. Od oko 350 g/a rođenih na teritoriju Hrvatske na Srbe odnosi se njih gotovo 50%. Kada se tome pridodaju krajiški Srbi iz BiH, tada brojka Srba “prečana” postaje doista impresivna. Krivnja generala Milojevića bila je u tome što je javno progovorio o “podcjenjivanju i potiskivanju srpskih kadrova” iz uže Srbije. General armije Ivan Gošnjak, tom je prilikom izjavio: “Milojevićevi kriterij personalne službe značili bi vraćanje na ono što je bilo u staroj Jugoslaviji; to upravo znači politiku Pere Živkovića i kralja Aleksandra; to upravo znači neravnopravnost nacionalnosti Jugoslavije”. Gošnjak je vrlo dobro znao što govori. Kao ratni zapovjednik Glavnog štaba NOV-a i POJ-a na teritoriju Hrvatske, znao je sljedeće tri povijesne činjenice:
prvo, dok je on zapovijedao korpusima NOV-a i POJ-a na teritoriju Hrvatske, u Srbiji nisu postojale niti partizanske brigade. Dakle, temeljem zasluga iz NOR-aprednost u promicanju u generalske činove imali su kadrovi iz Hrvatske, BiH i Crne Gore, a ne kadrovi iz uže Srbije, gdje pravi ustanak za oslobođenje zemlje počinje tek 1944. godine. Tek tada se formiraju prve divizije NOV i POJ koje nose srpske nazive i brojeve “21., 22., 23., 24., i 25. srpska divizija”; drugo, povijesna je činjenica da je nacionalna struktura oficirskog i generalskog kadra u Kraljevini Jugoslaviji bila izrazito prosrpska te da su prevladavali kadrovi porijeklom iz uže Srbije.
Nakon 1945. Srba nije manjkalo u najvišem zapovjednom vrhu JA/JNA (načelni raspon kretao se od 40 do 60%), ali više nisu bili u velikoj većini Srbi iz uže Srbije, nego Srbi izvan Srbije, odnosno Srbi “prečani”, te treće, Srbi “prečani” - Krajišnici izražavali su rezervu spram vojničkih vrlina i zasluga Srba iz uže Srbije, kao i prema njihovom opredjeljenju.
Izravnu potvrdu ovih teza/povijesnih činjenica izrekao je umirovljeni admiral flote Branko Mamula (jedan od 33 generala koji su “presudili” generalu Milojeviću) kako ocjenjuje utjecaj brojnih generala JNA, Srba porijeklom iz Hrvatske, Kordunaša, Ličana i Banijaca, kao najjače skupine u generalskom koru JNA, na vođenje poslijeratne kadrovske politike u JNA... admiral flote Mamula je odgovorio: “To je rezultat oružane borbe iz Drugog svjetskog rata, Srbi u Hrvatskoj se nisu zamarali što je političko vodstvo partizanske borbe bilo sastavljeno od Hrvata. Srbi su dali podršku tom rukovodstvu i pomogli mu da vodi borbu protiv fašista. (...) S druge strane, Srbi iz Srbije su sve do 1944. bili izvan oslobodilačke borbe”. A da su “... Srbi iz Srbije sve do 1944. godine bili izvan oslobodilačke borbe” svjedoči i izjava umirovljenoga generala Slavka Popovića koju je dao prilikom rasprave s Aleksandrom Čotrićem, predsjednikom “Republičke asocijacije za negovanje tekovina Ravnogorskog pokreta” (legitimna četnička organizacija u Srbiji), koja je potraživala borački status i pravo na redovitu mirovinu za oko 3000 četnika okupljenih u ovoj organizaciji te pravo na “dodeljivanje Ravnogorske spomenice 1941.”. General Popović je izjavio da SUBNOR Srbije neće promijeniti svoje negativano stajalište prema zahtjevima članova Ravnogorskog pokreta: “Nemamo šta da popuštamo, jer njih nema. Ima njihovih potomaka, koji se predstavljaju kao četnici. Kakvi, četnici? Njih 90 % je 1944. stupilo u Narodnooslobodilačku vojsku, učestvovali su na sremskom frontu i ostvarili su boračka prava po drugom osnovu, kao učesnici NOR-a. Trebalo je da ostvare to pravo do 9. maja 1945. godine. Ma, neće dobiti ništa! Paradoksalno je da su znatno prije njega krajiški partizanski generali reagirali na zahtjev generala Milojevića. Milojevićeva žalba nije imala nikakvih izgleda upravo zbog nacionalnog sastava i republičkog porijekla generala. Od 33 generala i admirala Srba je bilo uvjerljivo najviše - 16, i to: iz Hrvatske - šest ( Borojević, Jovanić, Mamula, Maoduš, Oreščanin, Šašić); iz BiH - šest ( Hamović, Kosorić, Lukić, Marin, Todorović, Zekić); iz uže Srbije - tri ( Joksović, Ljubičić, Sofijanić) te iz Vojvodine - jedan ( Matić).
Tu je najvažnije što se dogodilo je da su Srbe iz uže Srbije koji su pucali na visoka zapovjedna mjesta “disciplinirali” Srbi “prečani” a ne Hrvati ili Slovenci. Kad se raspala Partija, a u "Krajinama" krenuli oružani sukobi, Srbi iz uže Srbije ponovo su došli u poziciju da se,vraćaju “... na ono što je bilo u staroj Jugoslaviji, (...) na politiku Pere Živkovića i kralja Aleksandra, na neravnopravnost nacionalnosti Jugoslavije”. Osoba koja je mogla spriječiti to vraćanje bio je Nikola Ljubičić. Očito je da je Ljubičić dočekao, poslije Brozove smrti, promjenu političke klime u Srbiji dao doprinos razvoju velikosrpske politike Slobodana Miloševića. To se jasno vidi iz postupne promjene personalne politike kadroviranja najvišeg zapovjednog kadra JNA, a koja se očituje kroz ubrzano “sklanjanje” svih ratnih generala, potom svih projugoslavenski orijentiranih, prije svega “prečana”, te značajno usporavanje promicanja u prvi g/a čin oficira hrvatskog i slovenačkog porijekla.
Za ostvarivanje “projekta Velike Srbije” trebala je i pouzdana oružana sila, odnosno kadar rođen na teritoriju Srbije. Tvorci tog projekta nisu se mogli pouzdati na generale odrasle uz kordunaške doskočice tipa: “Vojnić, Glina - to je kraljevina, a Perjasica - mala državica. Vrginmoste dođi joj u goste”! Jer oni su si već stvorili svoju veliku srbiju, a to je bila cijela Jugoslavija u kojoj su držali pod kontrolom cjelokupni njezin represivni aparat. Redefiniranje  mnogima nije odgovaralo. Rijetki su, poput general-pukovnika Dušana Pekića otvoreno “mitingašili”, ili poput general-pukovnika Đoke Jovanića zazivali ponovno formiranje “6. ličke divizije”, koja je trebala uvesti reda u Hrvatsku. Tu su morali stvoriti vlastiti, provjereni kadar, ne više “srpski”, nego “srbijanski”.  U drugoj polovici ‘80-ih počinje ubrzana “srbijanizacija” JNA. Tvorci projekta “velike srbije” iskoristili su nezadovoljstvo srpskih kadrova brzinom vlastitog napredovanja u aktivnoj vojnoj službi, a što se može i matematički precizno izraziti, odnosno potkrijepiti. Kadrovska piramida JNA imala je u svojoj širokoj osnovi znatno više djelatnih vojnih osoba srpske i crnogorske nacionalnosti nego što su Srbi i Crnogorci bili zastupljeni u ukupnoj jugoslavenskoj populaciji. S druge strane, zastupljenost djelatnih vojnih osoba hrvatske i slovenske nacionalnosti bila je znatno ispod njihove zastupljenosti u ukupnoj jugoslavenskoj populaciji.Ustavna odredba o poštivanju nacionalne zastupljenosti “svih naroda i narodnosti” u vojsci jedva da se poštivala u najvišem zapovjednom vrhu JNA, a njeno poštivanje u dnu zapovjedne piramide bilo je gotovo neprovedivo. Pritisak srpsko-crnogorskih kadrova prema vrhu bio toliki da je doista izazivao frustrirajuće nezadovoljstvo kod nižepozicioniranog srpsko-crnogorskog kadra koji se želio izdići bez unaprijed “kadrovskim ključem” zajamčene karijerne prosječnosti. Nakon dolaska Miloševića na vlast dio vojnih osoba srpske nacionalnosti, nižih rangova vidio je u tome izlaz iz vlastite karijerne besperspektivnosti. Želja za ubrzanim i nesmetanim napredovanjem u vojnoj hijerarhiji poklopila se s  projektom ostvarenja “velike srbije”. Vojnom kadru su trebali političari da im legalno podijele nove i veće “činove, stanove i ordene”, političarima su trebali vojnici da ih  instaliraju na nove i veće političke položaje. Bez aktivnog utjecaja JNA u političke procese na prostoru bivše države, odnosno bez sprege više prosrpskog dna, negoli više projugoslavenskog vrha piramide JNA s jedne strane, i nositelja velikosrpske politike s druge strane, velikosrpska politika nikada ne bi dobila potrebne “zube” za realizaciju vlastitih ciljeva.
U najvišem zapovjednom vrhu JNA u razdoblju od 1987. do 1991. U prvi g/a čin promaknuto je ukupno 168 generala i admirala JNA. Od tog broja, samo 16 pukovnika i kapetana bojnih brodova hrvatske narodnosti dobilo je prvi generalski, odnosno admiralski čin. To iznosi skromnih 9,5%, iako su Hrvati u istom razdoblju bili zastupljeni sa 19,7% u strukturi stanovništva SFRJ. S druge strane, u prvi g/a čin promaknuto je čak 99 Srba, odnosno 58,9% za cjelokupno promatrano razdoblje, iako je u strukturi stanovništva SFRJ bilo 36,2% Srba.  Podaci su još frapantniji ako se promatraju po godinama.  Vidljiv je očiti trend povećanja broja Srba u g/a koru JNA. 
1987. godine u prvi g/a čin promaknuto je 44,2% Srba; 
1988. god. promaknuto je 60% Srba; 
1989. god. promaknuto je 62,1% Srba; 
1990. god. promaknuto je 67,9% Srba, te 
1991. god. promaknuto je čak 72,4% Srba. 
Zanimljivo je da nikada nitko u Sloveniji i Hrvatskoj nije reagirao na ovaj tako očiti trend “srbijanizacije” najvišeg zapovjednog vrha JNA.
Broj Crnogoraca  u promatranom razdoblju u prvi g/a čin kojih je u strukturi stanovništva bivše države bilo samo 2,3%,  njihova zastupljenost prilikom promicanjapo godinama: 
1987. - 17,3%;
1988. - 10,0%; 
1989. - 13,8%; 
1990. - 3,6% 
1991. - 17,2%. 
Srbi i Crnogorci imala su zajedno zastupljenost od 38,5%. Istovremeno, u promatranom razdoblju, u prvi g/a čin zajedno je promaknut 121 Srbin i Crnogorac, ili 72,0% svih g/a promaknuća. To je 1990. zajednički iznosilo čak 89,6%!!!  Ne postoji jasniji dokaz koji je, eto, i matematički moguće izraziti o najvišem zapovjednom vrhu JNA.Analitičko sagledavanje vođenja kadrovske politike u JNA 1990. nacionalna struktura koji je kadroviran izrazito je nadzastupljena kod Srba i Crnogoraca, nešto manje izrazito zastupljena kod Makedonaca i Slovenaca, dok je izrazito podzastupljena kod Bošnjaka (tada muslimana), Hrvata.  Vidljivo je kad se analizom obuhvate i postavljenja na zapovjedna mjesta, tada postaju evidentne   pripreme srpsko-crnogorskog vrha, za sukobe koje je Slobodan Milošević najavio 1987. u 17. mjesnoj zajednici na Kosovu Polju. 
Došlo je i do znatnije zastupljenosti kadra rođenog u Srbiji. Prvo je provedena “srbizacija” kadra na “račun drugih naroda i narodnosti”, a potom se nastavilo sa “srbijanizacijom”, odnosno, umirovljenjima generala izvan Srbije i promicanjima generala rođenih u Srbiji. Relativno je lako utvrditi njihov profesionalni put: promicanja, školovanja, specijalizacije i slično. No, za stvaranje točne slike o njima potrebno je imati još dodatnih informacija, koje je nemoguće pribaviti korištenjem javnih izvora, osim ako netko od starih generala ne progovori javno, poput umirovljenog general-pukovnika Antona Lukežića, do 1989. godine komandanta 1. vojne oblasti. 1997. javno je progovorio o aktivnoj sprezi između brojnog prosrpskog oficirskog kadra s “dna kadrovske piramide JNA” te nositelja i provoditelja velikosrpske politike u najvišem državnom vrhu Srbije i Jugoslavije. 
“Čišćenje starješina na nacionalnoj i političkoj osnovi znatno se intenzivirano 1990. godine - od vojnika do generala. Ostali su samo srpske nacionalnosti ali da provode prljavu fašističku politiku. Predsjedništvo sa Brankom Kostićem istjerali je sve koje nije zahvatio val srpskog nacionalizma. Današnji generali su bili ‘sitna boranija’ i nikad ne bi dobili taj čin da nisu pokazali slijepo izvršavanje (velikosrpske) politike.
Primjer generala Milana Gvere: “Na mjesta odbačenih došli su novi, najčešće prosječnih i ispodprosječnih sposobnosti, niske kulture i lošeg morala. Dok je JNA bila višenacionalna Gvero nikad nije mogao proći za generala, jer je u njegovom dosjeu stajalo da potiče iz četničke obitelji. Mnogi od novopečenih generala i visokih oficira to nikada ne bi bili da zlodjelima ni ‘zaslužili’ svoje unapređenje.” 
Iznesen je i jedan vrlo zanimljiv detalj: rehabilitaciju četništva i prodor na najviše zapovjedne dužnosti potomaka nekadašnjih pripadnika četničkog pokreta.  Gvero je prvi general koji je skinuo zvijezdu i stavio kokardu. Što je bio signal da se “po dubini” učini isto. Oficirima s dna piramide četničko porijeklo više nije predstavljalo problem za dostizanje najviših činova. Tako je “paradom” Srpske vojske Krajine, koja je održana na Slunju neposredno pred “Oluju” zapovijedao pukovnik Borovčanin Đorđe. Za njega je “bezbednjak” 32. korpusa (varaždinskog) 17. srpnja 1980. godine napisao: “potiče iz porodice koja je za vreme NOR-a bila na strani četnika.  Otac pomagao četnike, a majka mu je bila četnički jatak zbog čega je suđena na tri godine zatvora. Porodica Đorđeve majke je učestvovala u četničkim formacijama”. 
Tada je takva JNA poslužila kaovojna snaga u zauzimanju teritorija RH i ostvarenju projekta “svi Srbi u jednoj državi”. Takva, tadašnja JNA je odgovorna za raspad bivše države, materijalna razaranja i ljudska stradavanja.
 
 
[uredio javasluk - 12. srpnja 2016. u 23:12]
Samo Cibalia!
00
ian wright
ian wright
Moderator
Pristupio: 19.05.2005.
Poruka: 61.015
12. srpnja 2016. u 23:23
kao dopunu, evo popisa generala JNA rodjenih u Hrvatskoj:



1. AJDUKOVIĆ Dane, Dušana (Mutilić, Udbina, Gospić, Hrvatska, 25.10.1933.) general major financijske službe JNA, general potpukovnik financijske službe Vojske Jugoslavije, doktor ekonomskih znanosti, Srbin. PAVS u JNA 20.05.1992. Nastavak AVS u Vojsci Jugoslavije? ('Zapovjedni vrh JNA; siječanj 1990. – svibanj 1992.', str. 283.)
2. BABIĆ Mile, Nikole (Mazin, Gračac, Hrvatska 20.12.1935.) general major JNA, Srbin. Načelnik odjela bezbjednosti 1. VO (1991.), pomoćnik komandanta 1. VO do 25.2.1992. PAVS u JNA 25.2.1992. (str. 285).
3. BANJANIN Vladimir, Đure (Ponori, Otočac, Hrvatska, 4.3.1934.) general potpukovnik JNA, Srbin. U jesen 1991. bio na dužnosti komandanta OG JNA. PAVS u JNA 20.5.1992. Nastavak AVS u Vojsci Jugoslavije?(str. 286).
4. BIONDIĆ Tomislav, Josipa (Prizren, Kosovo, 28.7.1932. – 15.3.2001., Rijeka), general major JNA, general bojnik OS RH, Hrvat. Komandant 13. operativne grupe Rijeka V. armije, pomoćnik komandanta III. armije za politički rad i pravne poslove, načelnik KŠSC. PAVS u JNA 24.9.1990. U OS RH obnašao dužnosti: savjetnik i pomoćnik ministra obrane OS RH. (str. 286).
5. BIUKOVIĆ Nikola, Damjana (Slabinja, Hrvatska Dubica, Hrvatska, 15.9.1929.), general major pravne službe JNA, doktor pravnih znanosti, Srbin. Direktor Zavoda za osiguranje vojnih osiguranika. PAVS u JNA 20.5.1992. Nastavak u službi Vojske Jugoslavije? (str. 286-287.).
6. BORIĆ Ilija, Jove (Medak, Gospić, Hrvatska, 7.7.1930.) general potpukovnik JNA, Srbin. Komandant RŠTO SRH, pomoćnik načelnika GŠ OS za TO, zamjenik načelnika za TO (1991.). PAVS u JNA 8.5.1991.(str. 288).
7. BRDAR Vladimir, Nikole (Orljavac, Slavonska Požega, Hrvatska, 1.3.1932.) general major, Srbin. Načelnik uprave GŠ JNA. PAVS u JNA 20.5.1992. Nastavak u službi Vojske Jugoslavije? (str. 289).
8. BUDIMIR Dušan, Mihajla (Radovanci, Slavonska Požega, Hrvatska, 2.2.1934.), general major avijacije, Srbin. U JNA od 1.11.1953. Načelnik, ujedno i zamjenik pomoćnika komandanta za pozadinu u Organu za pozadinu Komande RV i PVO. PAVS u JNA 6.5.1991. (str. 289).
9. BUNČIĆ Simeon, Despota (Čatrnja, Karlovac, Hrvatska, 20.10.1927.) general pukovnik JNA, Srbin. Komesar bataljuna, načelnik odsjeka za moralno-politički odgoj, instruktor u Komitetu Organizacije SKJ u JNA, pomoćnik sekretara NO za političko-pravne poslove, sekretar Predsjedništva SKJ u JNA i predsjednik Komisije CK SKJ za ONO i DSZ. PAVS u JNA 6.5.1991. (str. 289).
10. CRMARIĆ Jerko, Duje (Solin, Split, Hrvatska, 23.9.1935.), general major JNA, Hrvat. Načelnik Odjeljenja bezbjednosti u Komandi I. armije, pomoćnik komandanta armije za politički rad i pravne poslove, pomoćnik komandanta 1. VO. PAVS u JNA 25.2.1992. (str. 289.-290).
11. ČUBRA Nikola, Ilije (Gornji Dobretin, Dvor na Uni, Hrvatska, 8.12.1933.) general pukovnik financijske službe JNA., Srbin, doktor ekonomskih znanosti. Zamjenik načelnika uprave GŠ JNA i načelnik uprave SSNO, pomoćnik saveznog sekretara za narodnu obranu za planiranje razvoja i financije (do 8.5.1992.). PAVS u JNA 8.5.1992. (str. 290).
12. ČULIĆ Vjekoslav, Konstantina (Podgorica, Crna Gora, 26.20.1934.) viceadmiral JNA, Hrvat. Komandant VPS-a, zamjenik načelnika GŠ OS SFRJ za RM (1990.-1992.) PAVS u JNA 20.05.1992. Nastavak AVS u Vojsci Jugoslavije? (str. 290).
13. ĆOPIĆ Nedeljko, Petra (Gornja Suvaja, Srb, Donji Lapac, Hrvatska, 10.12.1938. – 1999.), general-major JNA, general potpukovnik Vojske Jugoslavije, Srbin. Zamjenik načelnika 3. uprave GŠ (1991.), pomoćnik načelnika GŠ Vojske Jugoslavije za operativno štabne poslove (prosinac 1994. – veljača 1995.). PVS u Vojsci Jugoslavije 31.10.1998. (str. 291).
14. ČUŠIĆ Milan – Mićo, Luke (Debelo Brdo, Korenica, Hrvatska, 27.10.1928. – 4.5.2007.), general pukovnik JNA, Srbin, doktor političkih znanosti. Predsjednik SSNO-a za međuarmijsku suradnju, član Saveznog savjeta i Komisije za međunarodne odnose SIV-a, zastupa SSNO i SIV-u i Skupštini SFRJ. PAVS u JNA 8.5.1991. (str. 297).
15. DELIĆ Mićo, Save (Babin Potok, Gospić, Hrvatska, 28.5.1936.), general major JNA, Srbin. Komandant 31. korpusa (Maribor – 1991. do povlačenja iz Slovenije, komandant 1.pgmd Beograd (od listopada 1991., komandant mehaniziranog korpusa (1992.). PAVS u JNA 20.05.1992. AVS u Vojsci Jugoslavije? (str.292).
16. ĐUJIĆ Ilija, Krste (Kovačić, Knin, Hrvatska, 6.3.1926.), general pukovnik JNA, Srbin. Umirovljen 1985. a ponovno reaktiviran od strane Vlade SAO Krajine na dužnost komandanta Teritorijalne obrane SAO Krajine. (od 30.9. do 28.11.1991.) (str. 294.).
17. ELEMIROV Jovan, Đoke (Virovitica, Hrvatska, 29.10.1936.) general major saobraćajne službe Vojske Jugoslavije, Srbin. Načelnik Saobraćajne uprave SSNO-a, načelnik Saobraćajne uprave Vojske Jugoslavije. PAVS u Vojsci Jugoslavije 31.12.1993. (str. 296.).
18. ERCEG Josip, Mate (Vrgorac, Makarska, Hrvatska, 13.11.1936.) kontraadmiral JNA, pričuvni kontraadmiral OS RH, Hrvat. Načelnik Mornaričkog školskog centra «Maršal Tito», načelnik KŠA RM, načelnik Odjeljenja za ONP, ujedno zamjenik načelnika štaba komande VPO, komandant flote JRM. Do kraja AVS u OS RH obnašao dužnosti: zapovjednik Zapovjedništva za Istru i kvarnerske otoke, koordinirao pregovore oko napuštanja garnizona Pula od strane JNA, a potom postavljen na funkciju zapovjednika Operativne grupe Istra. (str. 296.).
19. EREMIJA Radomir, Milka (Mali Obljaj, Glina, Hrvatska, 12.9.1935.), general potpukovnik JNA, Srbin. U vojsci JNA od 1.10.1957. Komandant 2. korpusa (jesen 1991.) , načelnik štaba komande armije. PAVS u Vojsci Jugoslavije 27.11.1993. (str. 296.).
20. GREGORIĆ Josip, Josipa (Veliki Brgud, Opatija, Hrvatska, 31.8.1928. – 1996., Beograd) general-pukovnik JNA, Hrvat. Pomoćnik komandanta armije, načelnik štaba, ujedno zamjenik komandanta Komande V. armije, predsjednik Vojnog savjeta pozadine, načelnik Operativne uprave pozadine, pomoćnik saveznog sekretara za NO za pozadinu. PAVS u JNA 13.6.1990. Dužnost predao 30.9.1990. AVS razriješen 31.12.1991.(str. 297.).
21. GRUBIŠIĆ Božidar, Stipe (Šibenik, Hrvatska, 5.12.1932.), admiral, Hrvat, Komandant flote JRM, komandant VPO (1988), podsekretar u SSNO-u (1991.). Bio je delegat na 11. kongresu SKJ, a na 13. kongresu izabran je za člana CK SKJ. Član Izvršnog odbora SK – Pokreta za Jugoslaviju. Nastavak AVS u Hrvatskoj vojsci (od 1.11.1991.). Do kraja AVS u OS RH obnašao dužnosti: savjetnik zamjenika ministra obrane za opremanje HRM, zamjenik glavnog inspektora obrane. PAVS u OS RH 1.4.1996. (str. 297).
22. GRUJIĆ Milan, Jaćima (Kusonje, Pakrac, Hrvatska, 4.6.1932. – 10.3.2002.), general potpukovnik JNA, Srbin. Načelnik Uprave artiljerije GŠ JNA, komandant KOGB (do 25.2.1992.). PAVS u JNA 8.5.1992. (str. 297.).
23. IGNAC Josip, Antuna (Osijek, Hrvatska, 17.3.1939.), general major JNA, general zbora OS RH, Hrvat. Načelnik Katedre taktike inženjerije u IŠC 'Bogdan Oreščanin' u Karlovcu, zamjenik i načelnik IŠC. PAVS u JNA 14.9.1991. Nastavak AVS u Hrvatskoj vojsci od 17.9.1991. Tijekom službe u OS RH obnašao dužnosti: pomoćnik načelnika GS HV-a za strategiju istraživanja i nastavu, pomoćnik načelnika GS HV-a za obuku i školstvo, član Vojnog savjeta ministra obrane, pomoćnik glavnog inspektora za vojni sektor u Inspektoratu obrane MORH-a, zamjenik glavnog inspektora i glavni inspektor OS RH. PAVS u OS RH 30.12.2002. (str. 298.).
24. JURJEVIĆ Zvonko, Bože (Brodski Varoš, Slavonski Brod, Hrvatska, 1.3.1934.), general pukovnik avijacije-pilot JNA, Hrvat, U JNA od 1.11.1954. Zamjenik načelnika GŠ OS SFRJ za RV i PVO (1990.), komandant RV i PVO (od 14.6.1991. do 25.2.1992.). PAVS u JNA 25.2.1992. (str. 300.)
25. KADIJEVIĆ Veljko, Dušana (Glavina Donja, Imotski, Hrvatska, 17.4.1940.), general armije JNA, Srbin. Zamjenik saveznog sekretara za NO (od 10.7.1985. do 14.5.1988.) i savezni sekretar za NO (od 15.5.1988. do 25.2.1992.). Bio je član Komiteta Organizacije SKJ u JNA, PAVS u JNA 25.2.1992. Nastavak u Vojsci Jugoslavije. PAVS u Vojsci Jugoslavije 31.8.1992. (po potrebi službe). Ukazom predsjednika Rusije Dmitrija Medvedeva br. 1219. od 13.8.2008. godine dobio rusko državljanstvo. (str. 300.)
26. KARANUŠIĆ Ante, Šime (Plano, Trogir, Hrvatska, 15.6.1936.), general major JNA, Hrvat. Načelnik operativnog centra RŠTO BiH, načelnik štaba 4. korpusa (Sarajevo – ostao do polovice 1991.), načelnik štaba 4. VO (Titograd – do 8.5.1992.). U rujnu 1994. postaje član Državne komisije BiH za utvrđivanje vojne imovine. PAVS u JNA 8.5.1992. (str. 300.-301.).
27. KRAŠ Božidar, Mate (Zagreb, Hrvatska, 3.7.1927.), general major građevinske službe JNA, dipl. ing građevinarstva, Hrvat. Načelnik građevinskog odjeljenja Komande V. armije, načelnik Uprave vojnog građevinarstva u sektoru pozadine SSNO-a. PAVS u JNA 12.6.1990.
28. KUČINIĆ Mile, Pavla (Ponor, Slunj, Hrvatska, 24.3.1935.), general major zrakoplovno-tehničke službe JNA, Hrvat. U JNA od 31.7.1958. Tijekom službe u JNA obnašao dužnosti: pomoćnik komandanta za VTS i TS RV i PVO, načelnik VTVA i pomoćnik komandanta za RV i PVO za zrakoplovnu tehniku (do 25.2.1992.). PAVS u JNA 25.2.1992. (str. 303.)
29. KULIĆ Marko, Ante (Dugobabe, Lećevica, Split, Hrvatska, 3.5.1933.), general potpukovnik avijacije-pilot JNA, Hrvat. Načelnik GŠ za RV i PVO, načelnik štaba zrakoplovnog korpusa (Niš). Smijenjen 16.9.1991. nakon čega odlazi u komandu RV i PVO (Zemun), komandant 3. korpusa RV i PVO (do 25.2.1995.). U Hrvatsku se vratio 1998. godine (Split). PAVS u JNA 25.2.1992. (str.303.)
30. LAPČIĆ Rajko, Obrada (Smrdelji, Šibenik, Hrvatska, 24.2.1934. – 23.11.2002.), general major JNA, Srbin. Komandant 12. motorizirane divizije, načelnik štaba 17. korpusa, zastupao zamjenika načelnika GŠ OS za KoV (travanj 1992. do 8.5.1992.). PAVS 8.5.1992. (str. 303.)
31. LJUBIČIĆ Marijan, Marijana, (Runovići, Imotski, Hrvatska, 9.1.1932.), general potpukovnik JNA, Hrvat. Komandant divzije, pomoćnik komandanta za KoV u VPO. PAVS u JNA 8.5.1991. (str. 304.).
32. MATOŠEVIĆ Martin, Antona (Rajki, Pula, Hrvatska, 16.4.1933.), kontraadmiral JNA, Hrvat. Komandant VPS-a , pomoćnik komandanta VPO za pozadinu. PAVS u JNA 12.6.1990. (str. 304.)
33. MLADENIĆ Nikola, Franje, (Kukuljanovo, Rijeka, Hrvatska, 6.12.1934.), general major JNA, Hrvat. Pomoćnik komandanta VPO za KoV, načelnik štaba korpusa (Banja Luka), zamjenik komandanta VPO za civilne poslove (30.5.1991.), predsjednik Komisije za kontrolu primirja i prekid vatre (od 8.9 do 2.12.1991.). PAVS u JNA 20.5.1992. Nastavak AVS u Vojsci Jugoslavije. PAVS u Vojsci Jugoslavije u lipnju 1992. (str.306.)
34. MORETTI Fridrih, Aleksandra (Sarajevo, BiH, 5.1.1932.) viceadmiral JNA, Hrvat. Komandant 88. divizijska podmornica, komandant 82. pomorskog centra VPO, komandant 8. VPS-a, načelnik štaba, ujedno zamjenik komandanta Flote VPO, načelnik štaba VPO i komandant Flote. PAVS u JNA 1.9.1991. (str. 306.-307.)
35. MRKŠIĆ Mile, Dragan (Kozarac, Vrginmost, Hrvatska, 1.5.1947.), general major JNA, general-potpukovnik Vojske Jugoslavije, Srbin. Komandant 8. OG JNA u RH, komandant Korpusa specijalnih jedinica Vojske Jugoslavije, pomoćnik načelnika Generalštaba VJ, komandant Srpske vojske Krajine (od svibnja 1995.). PAVS u Vojsci Jugoslavije 31.12.1994. (str. 307.)
36. NOVOSELIĆ Zdravko, Marijana, (Habjanovci, Vlapovo, Hrvatska, 11.2.1933.), general potpukovnik JNA, Hrvat. Načelnik inžinjerije u Komandi V. armije, načelnik IŠC Karlovac, načelnik uprave GŠ JNA, komandant RŠTO SRH (do 9.9.1991.) . Početkom rujna 1991. odlukom predsjednika RH razriješen dužnosti komandanta TO RH. PAVS u JNA 12.9.1991. (str. 307.)
37. PAVIČIĆ Mihajlo, Antuna (Kostajnica, Hrvatska, Hrvatska, 29.9.1932. – 1999., Beograd), general major JNA, Hrvat. Operativac u Odjeljenju Uprave bezbjednosti, referent u Odjeljenju bezbjednosti SSNO-a, pomoćnik načelnika Odjeljenja u Upravi bezbjednosti SSNO-a, načelnik I. odjeljenja Uprave bezbjednosti SSNO-a. PAVS u JNA 13.11.1991.
38. PEHAR Mato, Franje (Veliki Građenik, Mostar, BiH, 23.1.1938.) general major JNA, Hrvat. Načelnik štaba 1. gardijskog puka (Voždovac), komandant 41. pješadijske divizije (Bitola, do 30.7.1987.), zamjenik načelnika VA Kov (od 1.8.1987. do 12.7.1991.), načelnik KŠA KoV (od 15.7. do 8.5.1992.). PAVS u JNA 8.5.1992. Umirovljen 31.8,1992.(str. 309.)
39. POJER Đuro, Josipa (Cerovac, Osijek, Hrvatska, 13.4.1935.), kontraadmiral JNA, Hrvat. Načelnik Operativno-planskog odsjeka Komande VPO, načelnik, ujedno zamjenik načelnika štaba Odjeljenja za ONP komande VPO, komandant broda za hidrografska istraživanja 'Andrija Mohorovičić', komandant VPS-a u Šibeniku. PAVS u JNA 20.5.1992. Nastavak AVS u Vojsci Jugoslavije? (str. 310.)
40. POPOVIĆ Dane, Novaka (Vrebac, Gospić, Hrvatska, 10.10.1935.) general potpukovnik JNA. Srbin. Komandant 14. korpusa Ljubljana (do 27.6.1991), načelnik 2. odjeljenja 1. uprave GŠ JNA. PAVS u JNA 6.5.1992. (str. 311.)
41. RADANOVIĆ Ivan, Pavla (Gibarac, Šid, Srbija, 15.6.1931.), general pukovnik JNA, Hrvat. Komandant divizije, načelnik štaba armije, načelnik CVVŠ OS 'Maršal Tito' (1990.), predsjednik savjeta časopisa 'Vojno delo'. PAVS u JNA 8.5.1991. (str. 312.)
42. RAŠETA Andrija, Dušana (Donji Lapac, Hrvatska, 9.12.1934.), general pukovnik JNA, Srbin. Komandant divizije, načelnik štaba Komande 5. VO, (srpanj 1990.), zamjenik načelnika GŠ OS SFRJ (od 30.12. 1991. do 8.5.1992.). PAVS u JNA 8.5.1992. (str. 313.)
43. SILIĆ Andrija, Nikole (Račište, Korčula, Hrvatska, 18.7.1937.), general potpukovnik JNA, Hrvat. Nastavnik na Katedri opće praktike VVA KoV, načelnik klase i kurseva KŠA KoV CVVŠ JNA, komandant puka, načelnik štaba, ujedno zamjenik komandanta 1. proleterske gardijske pješadijske divizije 1. armije, načelnik VA KoV, komandant 52. korpusa Priština (1988. – 1991.), načelnik štaba 1. VO (1991.), glavni inspektor OS (do 25.2.1992.). PAVS u JNA 25.2.1992. (str. 314.)
44. STIPETIĆ Petar, Ivana (Salopek, Ogulin, Hrvatska, 24.10.1937.), general major JNA (22.10.1991. čin oduzet presudom Vojno disciplinskog suda u Beogradu), stožerni general OS RH, Hrvat. Komandant inženjerijskog puka, načelnik Katedre taktike u IŠC, nastavnik u Nastavno-kadrovskom centru RŠPO SRH, načelnik inženjerije u Komandi V. armije, pomoćnik načelnika Odjeljenja za ONP V. armije, komandant obrane Grada Zagreba, načelnik Odjeljenja za ONP 5. VO. PAVS u JNA 21.9.1991. Nastavak AVS u Hrvatskoj vojsci od 21.9.1991. Do kraja AVS u OS RH obnašao dužnosti: zamjenik načelnika GS HV-a, zapovjednik sektora zapadno-slavonskog bojišta u Đakovu, zapovjednik Zbornog područja Zagreb, pomoćnik načelnika GS HV-a za borbeni sektor, načelnik GS OS RS. PAVS u OS RH 30.12.2002. Od 1.2.2003. do ožujka 2005. savjetnik predsjednika RH za obranu i vojna pitanja. (str. 316.)
45. ŠIMIĆ Petar – Krsto, Petra (Bihać, BiH, 28.4.1932. – 11.4.1990. Beograd) admiral JNA, Hrvat. Službovao na školskome brodu 'Galeb» i «Jadran', načelnik štaba VPS, pomoćnik komandanta VPO, načelnik političke uprave SSNO-a, pomoćnik saveznog sekretara za narodnu obranu, predsjednik Komiteta Organizacije SKJ u JNA (do smrti), član predsjedništva CK SKJ. PAVS u JNA 11.4.1990. (umro). (str. 317.)
46. ŠTIMAC Ivan, Jakova (Letovanić, Sisak, Hrvatska, 28.7.1934.), general major JNA (čin oduzet presudom Vojno-disciplinskog suda u Beogradu), general-bojnik OS RH, Hrvat. Načelnik Odjeljenja za personalne poslove 5.armije, pomoćnik komandanta V. armije za politički rad, komandant obrane Grada Zagreba, načelnik štaba 10. korpusa. PAVS u JNA 26.9.1991. Nastavak AVS u Hrvatskoj vojsci. (od 26.9.1991.). Do kraja AVS u OS RH obnašao dužnosti: časnik u GS HV-a, načelnik Uprave za obrambene pripreme zemlje. PAVS u OS RH 9.1.1993. (str. 317.-318.)
47. TONKOVIĆ Zvonimir, Mije (Zagreb, Hrvatska, 22.8.1932.), general major tehničke službe KoV JNA, Hrvat. Nastavnik u TŠC, načelnik TVA KoV-TŠC, načelnik 1. odjeljenja, ujedno zamjenik načelnika TU SSNO-a, načelnik TŠC 'General armije Ivan Gošnjak'. PAVS u JNA 2.8.1991. (str. 319.)
48. TORBICA Milan, Mane (Gornji Srb, Donji Lapac, Hrvatska, 24.4.1938. –16.3.2008.), general pukovnik JNA, Srbin. Načelnik odjeljenja za obuku oružanih snaga, načelnik nastavne uprave GŠ JNA, komandant 37. korpusa Užice (do travnja 1992.). PAVS u JNA 20.5.1992. Nastavak AVS u Vojsci Jugoslavije. (str. 319.)
49. TRBOJEVIĆ Dmitar, Laze, (Velika Peratovica, Grubišno Polje, Hrvatska, 4.11.1933. – 21. 11.2003.), general potpukovnik avijacije JNA, Srbin. Načelnik Odjeljenja za ONP, ujedno zamjenik načelnika štaba Komande RV i PVO, komandant KŠŠ RV i PVO (do 25.2.1992.), zamjenik načelnika GŠ za RV i PVO (od 25.2.1992.). PAVS u JNA 20.5.1992. Nastavak AVS u Vojsci Jugoslavije? (str.320).
50. TUS Anton, Jurja (Bribir, Crikvenica, Hrvatska, 22.11.1931.) general pukovnik avijacije-pilot JNA (22.10.1991 čin oduzet presudom Vojno disciplinskog suda u Beogradu), pričuvni stožerni general OS RH, Hrvat. Komandant 204. lovačkog puka, načelnik štaba 15. divizije PVO, komandant 15. divizije PVO, komandant 5. korpusa RV i PVO, zamjenik načelnika GŠ za RV i PVO, komandant RV i PVO (od 16.8.1985. do svibnja 1991.). Bio je član Komiteta Organizacije SKJ u JNA. PAVS u JNA 1.5.1991. Nastavak AVS u Hrvatskoj vojsci (od 21.9.1991.). Do kraja AVS u OS RH obnašao dužnosti: načelnik GS HV-a (od 21.9.1991. do 22.11.1992.), glavni savjetnik predsjednika RH za obranu (do 1.12.1995.), pročelnik Ureda za međunarodnu vojnu suradnju (do 12.3.1996.), PAVS u OS RH 1.4.1996. Iz mirovine postavljen za šefa Misije RH pri NATO-u (od 12.2.2001. do 1.10.2005.) (str.320.-321.)
51. UZELAC Dušan, Sime (Dnopolje, Donji Lapac, Hrvatska, 15.9.1934.), general-pukovnik JNA, Srbin. Načelnik štaba korpusa, ujedno zamjenik komandanta 12. mehaniziranog korpusa i armije, pomoćnik komandanta za pozadinu u 12. mehaniziranom korpusu I. armije, komandant divizije i 10. korpusa (Zagrebačkog), načelnik štaba VO (do 8.5.1992.). PAVS u JNA 8.5.1992. (str. 321.)
52. UZELAC Nikola, (Brgud, Benkovac, Hrvatska, 19.10.1931.), general pukovnik JNA, Srbin. Načelnik uprave oklopnih jedinica GŠ JNA, komandant 3. VO (od 30.12.1991.), komandant III. armije (lipanj 1992.), načelnik CVŠ Vojske Jugoslavije (1992./1993.). PAVS u JNA 20.5.1992. Nastavak AVS u Vojsci Jugoslavije. (str. 321.)
53. VRAČAREVIĆ Teodor, Ljubomira (Kukunjevac, Pakrac, Hrvatska, 23.10.1934.), general major JNA, Srbin. Komandant puka, načelnik Odsjeka za ONP Odjeljenja za ONP KOGB, komandant Komande za razvoj pješadijske divizije, pomoćnik načelnika za ONP u RŠTO SR Srbije, načelnik RŠ TO SR Hrvatske. PAVS u JNA 12.9.1991. (str.322).
54. VUJIČIĆ Žarko, Milana (Rudanovac, Korenica, Hrvatska, 10.5.1934.), general major JNA, Srbin. Načelnik veze armije, pomoćnik načelnika za nastavu i NIR, ujedno zamjenik načelnika ŠCV-UV GŠ JNA, načelnik ŠCV. PAVS u JNA 12.6.1990. (str. 323.)


00
javasluk
javasluk
Mali dioničar
Pristupio: 27.05.2010.
Poruka: 8.709
13. srpnja 2016. u 11:35
Krajem 1945 godine u nacionalnoj strukturi starješinskog kadra JNA dominirali su Srbi kojih je bilo 50,97% (udio u ukupnom stanovništvu 42,27%), zatim Hrvati 22,72% (29,69%), Slovenci 9,71% (8,58%), Makedonci 3,58% (5,01%), Crnogorci 9,20% (2,0%), Muslimani 1,88% (11,45%) i ostali 1,94% (1%). Ta početna neravnomjernost bila je odraz „neravnomjernosti u razvoju NOB-a u raznim krajevima“, što bi značilo kako je najviše bilo onih koji su se i najviše angažirali a to su bili Srbi. Do 80-tih godina prošlog stoljeća postotak Hrvata se je smanjio te ih je u usporedbi s udjelom u stanovništvu nedostajalo za 1/3.
Zahtjev za ravnomjernom zastupljenosti časničkog kadra ovisno o nacionalnoj strukturi stanovništva je kao obaveza uveden u Ustav 1974. Ipak, taj zahtjev nije ispunjen. Srbizacija JNA je uvijek postojala, ali nije sasvim sigurno kako je navedena srbizacija bila planska ili je nastala spletom mnogih okolnosti.
Srpska novačka baza je bila šira od hrvatske. U završnici rata u JNA su novačeni četnici, ali ne domobrani i ustaše. Spekulativno je pitanje da li je etiketa „unutarnjih neprijatelja“ koja se je lijepila na pojedine krajeve i obitelji utjecala na odziv kandidata, a također je jasno kako su razvijene sredine (Hrvatska i Slovenija) imale slabiji interes za vojno zvanje od nerazvijenih (dijelovi Srbije) gdje je vojni poziv kotirao visoko na listi tradicionalnih vrijednosti.
Nova vojišna organizacija nazvana je "Jedinstvo". Osmišljena od admirala Mamule.  
Najveći problem bilo je postojanje Teritorijalne obrane koju je JNA doživljavala kao neku vrst “republičke vojske” jer je zapovjedništvo TO bilo odvojeno od JNA.  JNA željela postići jedinstvo zapovijedanja i uporabe oružanih snaga na cijelom prostoru Jugoslavije. 1985.  se predlaže umjesto šest armija kopnene vojske uvedu tri vojišta, da se republički i pokrajinski štabovi TO podrede zapovjedništvima vojišta, a zonski štabovi TO zapovjedništvima korpusa JNA.”
Za takve promjene JNA je intenzivno lobirala kod saveznih i republičkih tijela, kao i u SKJ. Navedene promjene prikazane su kao modernizacija JNA koja ne dovodi u pitanje doktrinu i koncepciju sustava obrane.  06.02.1987. Predsjedništvo SFRJ je prihvatilo je Odluku o dogradnji organizacije oružanih snaga i sistema vođenja i zapovijedanja oružanim snagama SFRJ. čime su okrunjeni napori JNA. Po toj novoj organizaciji i zapovijedanju, teritorij Jugoslavije je podijeljen u vojišta. Postojale su 3 vojne oblasti (VO) i jedna vojnopomorska oblast (VPO). Svaka vojna oblast bila je podijeljena na korpuse brigadnog sastava koji su zamijenili divizije pukovskog sastava iako je korpus bio tek nešto jači od divizije, ojačan partizanskim postrojbama JNA i predviđen da se u ratu ojača manevarskim dijelom TO. Na vojišni sustav JNA je prešla u prosincu 1988. kad su novoosnovana zapovjedništva vojnih oblasti preuzela zapovijedanje postrojbama JNA od tadašnjih zapovjedništava armija i Titogradskoga korpusa kopnene vojske. Svi važniji segmenti obrambenog sustava bio je u rukama JNA osim novačenja kojeg su provodile republike. U posljednjim danima 1988 godine JNA je prešla na novi vojišni sustav, što je provedeno bez suglasnosti Slovenije koja je smatrala kako je ukidanje armijske oblasti u Ljubljani znak nepovjerenja JNA prema Sloveniji. 
1. VO imala je Komandu u Beogradu i bila je sastavljena (osim prištabnih postrojbi) od: Sarajevskog (4.), Banjalučkog (5.), Novosadskog (12.), Tuzlanskog (17.), Kragujevačkog (24.) i Užičkog korpusa (37.). U svom je sastavu još imala: Komandu obrane grada Beograda, Riječnu ratnu flotilu, 1. proletersku gardijsku mehaniziranu diviziju, 4. motoriziranu i 22. pješačku diviziju.
3. VO. Imala je Komandu u Skopju sastava: prištabne postrojbe, Titogradski (2.), Niški (21.), Bitolski (41.), Kumanovski (42.) i Prištinski (52.) korpus i 37. motorizirana divizija.
5. VO imala je Komandu u Zagrebu, a osim prištabnih postrojbi bila je sastavljena od: Riječkog (13.), Ljubljanskog (14.), Mariborskog (31.), Varaždinskog (32.) korpusa, Komande obrane grada Zagreba i 6. proleterske pješačke divizije.
Upotrebu JNA u izvanrednim okolnostima odobravalo je Predsjedništvo SFRJ, a sam način uporabe regulirala je JNA 1988. strogo povjerljivim priručnikom. U njemu je razrađeno zajendičko djelovanje s službom unutarnjih poslova, zatim pojačano i dubinsko osiguranje državne granice, pojačano osiguranje vojnih objekata kao i “demonstracija sile” kojom se je željelo ostaviti dojam na “unutarnje i vanjske neprijatelje” zemlje.
Demonstracija sile definirana je kao “organizovan pokret vojne kolone u jednom ili više pravaca (jedinica može da kruži i da dolazi uvijek iz drugog pravca)”. Najmanjom postrojbom za demonstraciju sile držan je oklopno – mehanizirani ili motorizirani bataljun. Preporučeno je uskladiti pokrete s “upotrebom aviona i helikoptera u niskom letu”. Planovi djelovanja u izvanrednim prilikama aktivirani su posebnim šiframa. Od veljače 1985. godine šifra je bila “Radan”.
Novi oblik uporabe JNA "provjeren" je u praksi u zimi i proljeću 1989. kad JNA obnavlja vojnu intervenciju na Kosovu početkom 1989. za vrijeme novih albanskih prosvijeda na Kosovu. Opet je bilo ubijenih civila. U svaku općinu dovedena je postrojba JNA jačine čete do bataljuna radi preventivnog djelovanja i po JNA to je bilo “jako efikasno” stoga je preporučeno da se navedena mjera koristi i u “narednom periodu”.
Planom "Jedinstvo" je dakle radikalno promijenjena shema zapovijedanja oružanim snagama. Vrhovna komanda OS-a SFRJ bila je najviša zapovjedna razina i sastojala se od Predsjedništva SFRJ i novoosnovanog Štaba Vrhovne Komande. Pripremanje i rukovođenje strategijskim operacijama na bojištu, a time i zapovijedanje snagama JNA i TO, Vrhovna Komanda je prenijela na zapovjedništva vojišta.  Štab Vrhovne komande je bila nova institucija, a u prijašnjim rješenjima načelnik Štaba bio je načelnik generalštaba JNA. Svrha Štaba Vrhovne komande bio je prijenos zapovijedanja s predsjednika Predsjedništva SFRJ na saveznog sekretara narodne obrane. Zapovjedništva vojišta bila su podređena Saveznom sekretaru narodne obrane, kojem je Predsjedništvo SFRJ moglo ustupiti dio svojih ovlasti i u ratu i u miru. Zapovjednici TO su odgovarali Predsjedništvu SFRJ, ali i Saveznom sekretaru kojeg je Predsjedništvo ovlastilo za to i od njega su primali zapovjedi.
Na primjeru Hrvatske može se vidjeti kako je novom mirnodopskom raspodjelom postrojbi brojno stanje JNA znatno smanjeno, što se u Srbiji kasnije tumačilo kao dokaz “izdaje”. Ali preustrojem je JNA dobila slobodne ruke za djelovanje u krizi, a isto tako je podređivanjem TO naznačeno kako JNA neće djelovati sama nego u suglasju s republikom; kasnije i viđeno djelovanje Kadijevića kao Saveznog sekretara s političkim vrhom Srbije.
Nakon stvaranja vojišta i razoružanja TO, počela je i posljednja faza plana "Jedinstvo". Trebala se  provesti do 1995 ali obzirom na eskalaciju krize JNA je ubrzala. Najvažnije je bilo realizirati preustroj i pekvalifikaciju mirnodopskih postrojbi stacioniranih u 1. i 5. vojnoj oblasti i u Vojnopomorskoj oblasti.  Taj preustroj je proveden u strogoj tajnosti,  za razliku od uzimanja oružja TO, pa civilne strukture uopće nisu bile obaviještene o tome. Posebna brzina i efikasnost promjena se je posvetila “osjetljivim regionima” što se odnosilo na Knin i Zagreb. Prioritetni kriterij je bojna spremnost za upotrebu u kriznim stanjima u zemlji. Dan nakon naredbe o razoružanju TO (15.05.1990), načelnik Generalštaba oružanih snaga potpisao je naredbu za preustroj i prekvalifikaciju snaga u Hrvatskoj i BiH. Tom naredbom ukinuta je Komanda obrane grada Zagreba, a umjesto nje osnovan je Zagrebački (10.) korpus. Korpus je osnovan od snaga na području Zagreba koje su do tada bile u sastavu Varaždinskog i Riječkog korpusa, Komande obrane grada Zagreba, 6. proleterske pješačke divizije iz Karlovca i postrojbi izravno podređenih Komandi 5. vojne oblasti. Tako je preko noći osnovan novi operativni sastav s 2 motorizirane, jednom oklopnom, jednom mehaniziranom brigadom i standardnim postrojbama za potporu. To je bila najveća promjena na operativnoj razini. Na taktičkoj razini, najveća promjena je odluka o ustroju mehanizirane brigade A – tipa u Zagrebu i Dugom Selu. Glavni dio korpusa jesu bili 4. oklopna brigada iz Jastrebarskog, 140. mehanizirana brigada i 123. pontonirski bataljun iz Zagreba koji su svi dobili A – kvalifikaciju. Ostali dijelovi korpusa bili su uglavnom u R – kvalifikaciji. Druge promjene na području 5. vojne oblasti bile su: 5 brigada je iz B prevedeno u A – kvalifikaciju do kraja godine (1990). Od toga dvije su bile podstožerne postrojbe Komande 5. vojne oblasti (Karlovac i Virovitica), a po jedna je bila u Riječkom (Ilirska Bistrica), Varaždinskom (Bjelovar) i Ljubljanskom korpusu (Vrhnika i Ljubljana). Riječkom korpusu pripojen je pješački  i motorizirani dio 6. proleterske pješačke divizije iz Karlovca i Gospića i time su nadoknađene dvije brigade koje su ušle u ustroj 10. korpusa u Zagrebu. Tim promjenama u 5. vojnoj oblasti povećano je mirnodopsko brojno stanje i pojačana je vatrena moć i pokretljivost postrojbi. U 1. vojnoj oblasti također su provedene prekvalifikacije postrojbi. Najvažnija je bila prekvalifikacija iz B u A – tip 1. proleterske gardijske mehanizirane divizije (Beograd, Valjevo, Požarevac). U Novosadskom (Srijemska Mitrovica), Banjolučkom (Banjaluka i Derventa) i Sarajevskom korpusu (Mostar) po jedna je brigade prekvalificirana u A – tip. Osim toga, Mostarska brigade dobila je i oklopništvo.
Slična promjena učinjena je i u Vojnopomorskoj oblasti,gdje je 221. motorizirana brigada izKnina (za koju je mjesec dana ranije u planovima predviđeno prevođenje u R – tip) umjesto toga prekvalificirana u B – tip, a dobila je oklopni i mehanizirani bataljun A – tipa, odnosno 80 tenkova i oklopnih transportera. Oklopni bataljun je smješten u Benkovac, a mehanizitani u Knin. Rok za preustroj brigade bio je 20.06.1990. Jedina postrojba u Hrvatskoj koja je u to vrijeme prevedena u niži tip, i to iz B u R, bio je bataljun vojne policije iz Knina. Međutim, i to je smanjenje ustvari varljivojer je nova postrojba imala okopne tranportere pa je stvarno povećana bojna moć postrojbe. Kako je Jović rekao u svom dnevniku, te su promjene imale ulogu da se stvore korpusi koji “će biti sposobni da budu u funkciji kao na Kosovu”. Očito je dakle kako o nekakvom “razoružanju i izdaji” o kojima se govori u Srbiji nema ni govora. JNA je bojno ojačana i spremljena za razračunavanje s “unutarnjim neprijateljem”, odnosno s eventualnim demokratskim snagama koje bi na višestranačkim izborima pobijedile u zapadnim republikama (kao što se u stvarnost i dogodilo).
 

 

[uredio javasluk - 13. srpnja 2016. u 12:52]
Samo Cibalia!
00
Obrisan korisnik
Obrisan korisnik
Pristupio: 05.06.2014.
Poruka: 11.507
13. srpnja 2016. u 11:51
java koliko patiš zbog raspada juge?


00
javasluk
javasluk
Mali dioničar
Pristupio: 27.05.2010.
Poruka: 8.709
13. srpnja 2016. u 13:01
AlaŠu je napisao/la:
java koliko patiš zbog raspada juge?
Vidi cijeli citat
Uopće ne. Nikad nisam bio jugoslaven, osim čisto tehnički gledano po državljanstvu. To što su se u međuvremenu okolnosti toliko promijenile možda jesu time neka pitanja postala u dnevnopolitičkom smislu bespredmetna, ali to ne znači da su raščiščena i rasvijetljena. To je čak bio i dio borbene strategije FT od ljeta 1991. što više utjecati na ljude da  će se sve nepravde 45-90 "riješiti" potiskivanjem u zaborav. I "vraćanjem brojčanika" na nulu, kao da se sve broji od 1991, 1992 kao da ono ranije nije postojalo a još manje da nas se to možda i tiče. (čak je ta takva strategija FT u ljeto 1991. i imala smisla do neke razumne razine).

A i osim toga, osim specijaliziranh dragovoljačkih portala koji objavljuje popise pripadnika odmetnutih (znam samo za takav opsežan popis za sisačko područje, nešto i zadarsko benkovačko) službeno uopće nije objavljena struktura i pripadnika JNA aktivnih na prostoru Hrvatske do kraja 1991. Evo ti primjer, u Osijeku je bio izvjesni Boro Ivanović, https://sh.wikipedia.org/wiki/Boro_Ivanovi%C4%87  (evo ima nešto) osim imena i prezimena i zgrade gdje je stanovao o njemu nitko ništa ne zna, niti karijera, niti djelovanje 1991, niti nakon toga? E jbg. gurnuto pod tepih.
[uredio javasluk - 13. srpnja 2016. u 13:10]
Samo Cibalia!
00
Dejan NS
Dejan NS
Većinski vlasnik Foruma
Pristupio: 26.01.2005.
Poruka: 24.093
13. srpnja 2016. u 16:29
ian wright je napisao/la:
kao dopunu, evo popisa generala JNA rodjenih u Hrvatskoj:



1. AJDUKOVIĆ Dane, Dušana (Mutilić, Udbina, Gospić, Hrvatska, 25.10.1933.) general major financijske službe JNA, general potpukovnik financijske službe Vojske Jugoslavije, doktor ekonomskih znanosti, Srbin. PAVS u JNA 20.05.1992. Nastavak AVS u Vojsci Jugoslavije? ('Zapovjedni vrh JNA; siječanj 1990. – svibanj 1992.', str. 283.)
2. BABIĆ Mile, Nikole (Mazin, Gračac, Hrvatska 20.12.1935.) general major JNA, Srbin. Načelnik odjela bezbjednosti 1. VO (1991.), pomoćnik komandanta 1. VO do 25.2.1992. PAVS u JNA 25.2.1992. (str. 285).
3. BANJANIN Vladimir, Đure (Ponori, Otočac, Hrvatska, 4.3.1934.) general potpukovnik JNA, Srbin. U jesen 1991. bio na dužnosti komandanta OG JNA. PAVS u JNA 20.5.1992. Nastavak AVS u Vojsci Jugoslavije?(str. 286).
4. BIONDIĆ Tomislav, Josipa (Prizren, Kosovo, 28.7.1932. – 15.3.2001., Rijeka), general major JNA, general bojnik OS RH, Hrvat. Komandant 13. operativne grupe Rijeka V. armije, pomoćnik komandanta III. armije za politički rad i pravne poslove, načelnik KŠSC. PAVS u JNA 24.9.1990. U OS RH obnašao dužnosti: savjetnik i pomoćnik ministra obrane OS RH. (str. 286).
5. BIUKOVIĆ Nikola, Damjana (Slabinja, Hrvatska Dubica, Hrvatska, 15.9.1929.), general major pravne službe JNA, doktor pravnih znanosti, Srbin. Direktor Zavoda za osiguranje vojnih osiguranika. PAVS u JNA 20.5.1992. Nastavak u službi Vojske Jugoslavije? (str. 286-287.).
6. BORIĆ Ilija, Jove (Medak, Gospić, Hrvatska, 7.7.1930.) general potpukovnik JNA, Srbin. Komandant RŠTO SRH, pomoćnik načelnika GŠ OS za TO, zamjenik načelnika za TO (1991.). PAVS u JNA 8.5.1991.(str. 288).
7. BRDAR Vladimir, Nikole (Orljavac, Slavonska Požega, Hrvatska, 1.3.1932.) general major, Srbin. Načelnik uprave GŠ JNA. PAVS u JNA 20.5.1992. Nastavak u službi Vojske Jugoslavije? (str. 289).
8. BUDIMIR Dušan, Mihajla (Radovanci, Slavonska Požega, Hrvatska, 2.2.1934.), general major avijacije, Srbin. U JNA od 1.11.1953. Načelnik, ujedno i zamjenik pomoćnika komandanta za pozadinu u Organu za pozadinu Komande RV i PVO. PAVS u JNA 6.5.1991. (str. 289).
9. BUNČIĆ Simeon, Despota (Čatrnja, Karlovac, Hrvatska, 20.10.1927.) general pukovnik JNA, Srbin. Komesar bataljuna, načelnik odsjeka za moralno-politički odgoj, instruktor u Komitetu Organizacije SKJ u JNA, pomoćnik sekretara NO za političko-pravne poslove, sekretar Predsjedništva SKJ u JNA i predsjednik Komisije CK SKJ za ONO i DSZ. PAVS u JNA 6.5.1991. (str. 289).
10. CRMARIĆ Jerko, Duje (Solin, Split, Hrvatska, 23.9.1935.), general major JNA, Hrvat. Načelnik Odjeljenja bezbjednosti u Komandi I. armije, pomoćnik komandanta armije za politički rad i pravne poslove, pomoćnik komandanta 1. VO. PAVS u JNA 25.2.1992. (str. 289.-290).
11. ČUBRA Nikola, Ilije (Gornji Dobretin, Dvor na Uni, Hrvatska, 8.12.1933.) general pukovnik financijske službe JNA., Srbin, doktor ekonomskih znanosti. Zamjenik načelnika uprave GŠ JNA i načelnik uprave SSNO, pomoćnik saveznog sekretara za narodnu obranu za planiranje razvoja i financije (do 8.5.1992.). PAVS u JNA 8.5.1992. (str. 290).
12. ČULIĆ Vjekoslav, Konstantina (Podgorica, Crna Gora, 26.20.1934.) viceadmiral JNA, Hrvat. Komandant VPS-a, zamjenik načelnika GŠ OS SFRJ za RM (1990.-1992.) PAVS u JNA 20.05.1992. Nastavak AVS u Vojsci Jugoslavije? (str. 290).
13. ĆOPIĆ Nedeljko, Petra (Gornja Suvaja, Srb, Donji Lapac, Hrvatska, 10.12.1938. – 1999.), general-major JNA, general potpukovnik Vojske Jugoslavije, Srbin. Zamjenik načelnika 3. uprave GŠ (1991.), pomoćnik načelnika GŠ Vojske Jugoslavije za operativno štabne poslove (prosinac 1994. – veljača 1995.). PVS u Vojsci Jugoslavije 31.10.1998. (str. 291).
14. ČUŠIĆ Milan – Mićo, Luke (Debelo Brdo, Korenica, Hrvatska, 27.10.1928. – 4.5.2007.), general pukovnik JNA, Srbin, doktor političkih znanosti. Predsjednik SSNO-a za međuarmijsku suradnju, član Saveznog savjeta i Komisije za međunarodne odnose SIV-a, zastupa SSNO i SIV-u i Skupštini SFRJ. PAVS u JNA 8.5.1991. (str. 297).
15. DELIĆ Mićo, Save (Babin Potok, Gospić, Hrvatska, 28.5.1936.), general major JNA, Srbin. Komandant 31. korpusa (Maribor – 1991. do povlačenja iz Slovenije, komandant 1.pgmd Beograd (od listopada 1991., komandant mehaniziranog korpusa (1992.). PAVS u JNA 20.05.1992. AVS u Vojsci Jugoslavije? (str.292).
16. ĐUJIĆ Ilija, Krste (Kovačić, Knin, Hrvatska, 6.3.1926.), general pukovnik JNA, Srbin. Umirovljen 1985. a ponovno reaktiviran od strane Vlade SAO Krajine na dužnost komandanta Teritorijalne obrane SAO Krajine. (od 30.9. do 28.11.1991.) (str. 294.).
17. ELEMIROV Jovan, Đoke (Virovitica, Hrvatska, 29.10.1936.) general major saobraćajne službe Vojske Jugoslavije, Srbin. Načelnik Saobraćajne uprave SSNO-a, načelnik Saobraćajne uprave Vojske Jugoslavije. PAVS u Vojsci Jugoslavije 31.12.1993. (str. 296.).
18. ERCEG Josip, Mate (Vrgorac, Makarska, Hrvatska, 13.11.1936.) kontraadmiral JNA, pričuvni kontraadmiral OS RH, Hrvat. Načelnik Mornaričkog školskog centra «Maršal Tito», načelnik KŠA RM, načelnik Odjeljenja za ONP, ujedno zamjenik načelnika štaba komande VPO, komandant flote JRM. Do kraja AVS u OS RH obnašao dužnosti: zapovjednik Zapovjedništva za Istru i kvarnerske otoke, koordinirao pregovore oko napuštanja garnizona Pula od strane JNA, a potom postavljen na funkciju zapovjednika Operativne grupe Istra. (str. 296.).
19. EREMIJA Radomir, Milka (Mali Obljaj, Glina, Hrvatska, 12.9.1935.), general potpukovnik JNA, Srbin. U vojsci JNA od 1.10.1957. Komandant 2. korpusa (jesen 1991.) , načelnik štaba komande armije. PAVS u Vojsci Jugoslavije 27.11.1993. (str. 296.).
20. GREGORIĆ Josip, Josipa (Veliki Brgud, Opatija, Hrvatska, 31.8.1928. – 1996., Beograd) general-pukovnik JNA, Hrvat. Pomoćnik komandanta armije, načelnik štaba, ujedno zamjenik komandanta Komande V. armije, predsjednik Vojnog savjeta pozadine, načelnik Operativne uprave pozadine, pomoćnik saveznog sekretara za NO za pozadinu. PAVS u JNA 13.6.1990. Dužnost predao 30.9.1990. AVS razriješen 31.12.1991.(str. 297.).
21. GRUBIŠIĆ Božidar, Stipe (Šibenik, Hrvatska, 5.12.1932.), admiral, Hrvat, Komandant flote JRM, komandant VPO (1988), podsekretar u SSNO-u (1991.). Bio je delegat na 11. kongresu SKJ, a na 13. kongresu izabran je za člana CK SKJ. Član Izvršnog odbora SK – Pokreta za Jugoslaviju. Nastavak AVS u Hrvatskoj vojsci (od 1.11.1991.). Do kraja AVS u OS RH obnašao dužnosti: savjetnik zamjenika ministra obrane za opremanje HRM, zamjenik glavnog inspektora obrane. PAVS u OS RH 1.4.1996. (str. 297).
22. GRUJIĆ Milan, Jaćima (Kusonje, Pakrac, Hrvatska, 4.6.1932. – 10.3.2002.), general potpukovnik JNA, Srbin. Načelnik Uprave artiljerije GŠ JNA, komandant KOGB (do 25.2.1992.). PAVS u JNA 8.5.1992. (str. 297.).
23. IGNAC Josip, Antuna (Osijek, Hrvatska, 17.3.1939.), general major JNA, general zbora OS RH, Hrvat. Načelnik Katedre taktike inženjerije u IŠC 'Bogdan Oreščanin' u Karlovcu, zamjenik i načelnik IŠC. PAVS u JNA 14.9.1991. Nastavak AVS u Hrvatskoj vojsci od 17.9.1991. Tijekom službe u OS RH obnašao dužnosti: pomoćnik načelnika GS HV-a za strategiju istraživanja i nastavu, pomoćnik načelnika GS HV-a za obuku i školstvo, član Vojnog savjeta ministra obrane, pomoćnik glavnog inspektora za vojni sektor u Inspektoratu obrane MORH-a, zamjenik glavnog inspektora i glavni inspektor OS RH. PAVS u OS RH 30.12.2002. (str. 298.).
24. JURJEVIĆ Zvonko, Bože (Brodski Varoš, Slavonski Brod, Hrvatska, 1.3.1934.), general pukovnik avijacije-pilot JNA, Hrvat, U JNA od 1.11.1954. Zamjenik načelnika GŠ OS SFRJ za RV i PVO (1990.), komandant RV i PVO (od 14.6.1991. do 25.2.1992.). PAVS u JNA 25.2.1992. (str. 300.)
25. KADIJEVIĆ Veljko, Dušana (Glavina Donja, Imotski, Hrvatska, 17.4.1940.), general armije JNA, Srbin. Zamjenik saveznog sekretara za NO (od 10.7.1985. do 14.5.1988.) i savezni sekretar za NO (od 15.5.1988. do 25.2.1992.). Bio je član Komiteta Organizacije SKJ u JNA, PAVS u JNA 25.2.1992. Nastavak u Vojsci Jugoslavije. PAVS u Vojsci Jugoslavije 31.8.1992. (po potrebi službe). Ukazom predsjednika Rusije Dmitrija Medvedeva br. 1219. od 13.8.2008. godine dobio rusko državljanstvo. (str. 300.)
26. KARANUŠIĆ Ante, Šime (Plano, Trogir, Hrvatska, 15.6.1936.), general major JNA, Hrvat. Načelnik operativnog centra RŠTO BiH, načelnik štaba 4. korpusa (Sarajevo – ostao do polovice 1991.), načelnik štaba 4. VO (Titograd – do 8.5.1992.). U rujnu 1994. postaje član Državne komisije BiH za utvrđivanje vojne imovine. PAVS u JNA 8.5.1992. (str. 300.-301.).
27. KRAŠ Božidar, Mate (Zagreb, Hrvatska, 3.7.1927.), general major građevinske službe JNA, dipl. ing građevinarstva, Hrvat. Načelnik građevinskog odjeljenja Komande V. armije, načelnik Uprave vojnog građevinarstva u sektoru pozadine SSNO-a. PAVS u JNA 12.6.1990.
28. KUČINIĆ Mile, Pavla (Ponor, Slunj, Hrvatska, 24.3.1935.), general major zrakoplovno-tehničke službe JNA, Hrvat. U JNA od 31.7.1958. Tijekom službe u JNA obnašao dužnosti: pomoćnik komandanta za VTS i TS RV i PVO, načelnik VTVA i pomoćnik komandanta za RV i PVO za zrakoplovnu tehniku (do 25.2.1992.). PAVS u JNA 25.2.1992. (str. 303.)
29. KULIĆ Marko, Ante (Dugobabe, Lećevica, Split, Hrvatska, 3.5.1933.), general potpukovnik avijacije-pilot JNA, Hrvat. Načelnik GŠ za RV i PVO, načelnik štaba zrakoplovnog korpusa (Niš). Smijenjen 16.9.1991. nakon čega odlazi u komandu RV i PVO (Zemun), komandant 3. korpusa RV i PVO (do 25.2.1995.). U Hrvatsku se vratio 1998. godine (Split). PAVS u JNA 25.2.1992. (str.303.)
30. LAPČIĆ Rajko, Obrada (Smrdelji, Šibenik, Hrvatska, 24.2.1934. – 23.11.2002.), general major JNA, Srbin. Komandant 12. motorizirane divizije, načelnik štaba 17. korpusa, zastupao zamjenika načelnika GŠ OS za KoV (travanj 1992. do 8.5.1992.). PAVS 8.5.1992. (str. 303.)
31. LJUBIČIĆ Marijan, Marijana, (Runovići, Imotski, Hrvatska, 9.1.1932.), general potpukovnik JNA, Hrvat. Komandant divzije, pomoćnik komandanta za KoV u VPO. PAVS u JNA 8.5.1991. (str. 304.).
32. MATOŠEVIĆ Martin, Antona (Rajki, Pula, Hrvatska, 16.4.1933.), kontraadmiral JNA, Hrvat. Komandant VPS-a , pomoćnik komandanta VPO za pozadinu. PAVS u JNA 12.6.1990. (str. 304.)
33. MLADENIĆ Nikola, Franje, (Kukuljanovo, Rijeka, Hrvatska, 6.12.1934.), general major JNA, Hrvat. Pomoćnik komandanta VPO za KoV, načelnik štaba korpusa (Banja Luka), zamjenik komandanta VPO za civilne poslove (30.5.1991.), predsjednik Komisije za kontrolu primirja i prekid vatre (od 8.9 do 2.12.1991.). PAVS u JNA 20.5.1992. Nastavak AVS u Vojsci Jugoslavije. PAVS u Vojsci Jugoslavije u lipnju 1992. (str.306.)
34. MORETTI Fridrih, Aleksandra (Sarajevo, BiH, 5.1.1932.) viceadmiral JNA, Hrvat. Komandant 88. divizijska podmornica, komandant 82. pomorskog centra VPO, komandant 8. VPS-a, načelnik štaba, ujedno zamjenik komandanta Flote VPO, načelnik štaba VPO i komandant Flote. PAVS u JNA 1.9.1991. (str. 306.-307.)
35. MRKŠIĆ Mile, Dragan (Kozarac, Vrginmost, Hrvatska, 1.5.1947.), general major JNA, general-potpukovnik Vojske Jugoslavije, Srbin. Komandant 8. OG JNA u RH, komandant Korpusa specijalnih jedinica Vojske Jugoslavije, pomoćnik načelnika Generalštaba VJ, komandant Srpske vojske Krajine (od svibnja 1995.). PAVS u Vojsci Jugoslavije 31.12.1994. (str. 307.)
36. NOVOSELIĆ Zdravko, Marijana, (Habjanovci, Vlapovo, Hrvatska, 11.2.1933.), general potpukovnik JNA, Hrvat. Načelnik inžinjerije u Komandi V. armije, načelnik IŠC Karlovac, načelnik uprave GŠ JNA, komandant RŠTO SRH (do 9.9.1991.) . Početkom rujna 1991. odlukom predsjednika RH razriješen dužnosti komandanta TO RH. PAVS u JNA 12.9.1991. (str. 307.)
37. PAVIČIĆ Mihajlo, Antuna (Kostajnica, Hrvatska, Hrvatska, 29.9.1932. – 1999., Beograd), general major JNA, Hrvat. Operativac u Odjeljenju Uprave bezbjednosti, referent u Odjeljenju bezbjednosti SSNO-a, pomoćnik načelnika Odjeljenja u Upravi bezbjednosti SSNO-a, načelnik I. odjeljenja Uprave bezbjednosti SSNO-a. PAVS u JNA 13.11.1991.
38. PEHAR Mato, Franje (Veliki Građenik, Mostar, BiH, 23.1.1938.) general major JNA, Hrvat. Načelnik štaba 1. gardijskog puka (Voždovac), komandant 41. pješadijske divizije (Bitola, do 30.7.1987.), zamjenik načelnika VA Kov (od 1.8.1987. do 12.7.1991.), načelnik KŠA KoV (od 15.7. do 8.5.1992.). PAVS u JNA 8.5.1992. Umirovljen 31.8,1992.(str. 309.)
39. POJER Đuro, Josipa (Cerovac, Osijek, Hrvatska, 13.4.1935.), kontraadmiral JNA, Hrvat. Načelnik Operativno-planskog odsjeka Komande VPO, načelnik, ujedno zamjenik načelnika štaba Odjeljenja za ONP komande VPO, komandant broda za hidrografska istraživanja 'Andrija Mohorovičić', komandant VPS-a u Šibeniku. PAVS u JNA 20.5.1992. Nastavak AVS u Vojsci Jugoslavije? (str. 310.)
40. POPOVIĆ Dane, Novaka (Vrebac, Gospić, Hrvatska, 10.10.1935.) general potpukovnik JNA. Srbin. Komandant 14. korpusa Ljubljana (do 27.6.1991), načelnik 2. odjeljenja 1. uprave GŠ JNA. PAVS u JNA 6.5.1992. (str. 311.)
41. RADANOVIĆ Ivan, Pavla (Gibarac, Šid, Srbija, 15.6.1931.), general pukovnik JNA, Hrvat. Komandant divizije, načelnik štaba armije, načelnik CVVŠ OS 'Maršal Tito' (1990.), predsjednik savjeta časopisa 'Vojno delo'. PAVS u JNA 8.5.1991. (str. 312.)
42. RAŠETA Andrija, Dušana (Donji Lapac, Hrvatska, 9.12.1934.), general pukovnik JNA, Srbin. Komandant divizije, načelnik štaba Komande 5. VO, (srpanj 1990.), zamjenik načelnika GŠ OS SFRJ (od 30.12. 1991. do 8.5.1992.). PAVS u JNA 8.5.1992. (str. 313.)
43. SILIĆ Andrija, Nikole (Račište, Korčula, Hrvatska, 18.7.1937.), general potpukovnik JNA, Hrvat. Nastavnik na Katedri opće praktike VVA KoV, načelnik klase i kurseva KŠA KoV CVVŠ JNA, komandant puka, načelnik štaba, ujedno zamjenik komandanta 1. proleterske gardijske pješadijske divizije 1. armije, načelnik VA KoV, komandant 52. korpusa Priština (1988. – 1991.), načelnik štaba 1. VO (1991.), glavni inspektor OS (do 25.2.1992.). PAVS u JNA 25.2.1992. (str. 314.)
44. STIPETIĆ Petar, Ivana (Salopek, Ogulin, Hrvatska, 24.10.1937.), general major JNA (22.10.1991. čin oduzet presudom Vojno disciplinskog suda u Beogradu), stožerni general OS RH, Hrvat. Komandant inženjerijskog puka, načelnik Katedre taktike u IŠC, nastavnik u Nastavno-kadrovskom centru RŠPO SRH, načelnik inženjerije u Komandi V. armije, pomoćnik načelnika Odjeljenja za ONP V. armije, komandant obrane Grada Zagreba, načelnik Odjeljenja za ONP 5. VO. PAVS u JNA 21.9.1991. Nastavak AVS u Hrvatskoj vojsci od 21.9.1991. Do kraja AVS u OS RH obnašao dužnosti: zamjenik načelnika GS HV-a, zapovjednik sektora zapadno-slavonskog bojišta u Đakovu, zapovjednik Zbornog područja Zagreb, pomoćnik načelnika GS HV-a za borbeni sektor, načelnik GS OS RS. PAVS u OS RH 30.12.2002. Od 1.2.2003. do ožujka 2005. savjetnik predsjednika RH za obranu i vojna pitanja. (str. 316.)
45. ŠIMIĆ Petar – Krsto, Petra (Bihać, BiH, 28.4.1932. – 11.4.1990. Beograd) admiral JNA, Hrvat. Službovao na školskome brodu 'Galeb» i «Jadran', načelnik štaba VPS, pomoćnik komandanta VPO, načelnik političke uprave SSNO-a, pomoćnik saveznog sekretara za narodnu obranu, predsjednik Komiteta Organizacije SKJ u JNA (do smrti), član predsjedništva CK SKJ. PAVS u JNA 11.4.1990. (umro). (str. 317.)
46. ŠTIMAC Ivan, Jakova (Letovanić, Sisak, Hrvatska, 28.7.1934.), general major JNA (čin oduzet presudom Vojno-disciplinskog suda u Beogradu), general-bojnik OS RH, Hrvat. Načelnik Odjeljenja za personalne poslove 5.armije, pomoćnik komandanta V. armije za politički rad, komandant obrane Grada Zagreba, načelnik štaba 10. korpusa. PAVS u JNA 26.9.1991. Nastavak AVS u Hrvatskoj vojsci. (od 26.9.1991.). Do kraja AVS u OS RH obnašao dužnosti: časnik u GS HV-a, načelnik Uprave za obrambene pripreme zemlje. PAVS u OS RH 9.1.1993. (str. 317.-318.)
47. TONKOVIĆ Zvonimir, Mije (Zagreb, Hrvatska, 22.8.1932.), general major tehničke službe KoV JNA, Hrvat. Nastavnik u TŠC, načelnik TVA KoV-TŠC, načelnik 1. odjeljenja, ujedno zamjenik načelnika TU SSNO-a, načelnik TŠC 'General armije Ivan Gošnjak'. PAVS u JNA 2.8.1991. (str. 319.)
48. TORBICA Milan, Mane (Gornji Srb, Donji Lapac, Hrvatska, 24.4.1938. –16.3.2008.), general pukovnik JNA, Srbin. Načelnik odjeljenja za obuku oružanih snaga, načelnik nastavne uprave GŠ JNA, komandant 37. korpusa Užice (do travnja 1992.). PAVS u JNA 20.5.1992. Nastavak AVS u Vojsci Jugoslavije. (str. 319.)
49. TRBOJEVIĆ Dmitar, Laze, (Velika Peratovica, Grubišno Polje, Hrvatska, 4.11.1933. – 21. 11.2003.), general potpukovnik avijacije JNA, Srbin. Načelnik Odjeljenja za ONP, ujedno zamjenik načelnika štaba Komande RV i PVO, komandant KŠŠ RV i PVO (do 25.2.1992.), zamjenik načelnika GŠ za RV i PVO (od 25.2.1992.). PAVS u JNA 20.5.1992. Nastavak AVS u Vojsci Jugoslavije? (str.320).
50. TUS Anton, Jurja (Bribir, Crikvenica, Hrvatska, 22.11.1931.) general pukovnik avijacije-pilot JNA (22.10.1991 čin oduzet presudom Vojno disciplinskog suda u Beogradu), pričuvni stožerni general OS RH, Hrvat. Komandant 204. lovačkog puka, načelnik štaba 15. divizije PVO, komandant 15. divizije PVO, komandant 5. korpusa RV i PVO, zamjenik načelnika GŠ za RV i PVO, komandant RV i PVO (od 16.8.1985. do svibnja 1991.). Bio je član Komiteta Organizacije SKJ u JNA. PAVS u JNA 1.5.1991. Nastavak AVS u Hrvatskoj vojsci (od 21.9.1991.). Do kraja AVS u OS RH obnašao dužnosti: načelnik GS HV-a (od 21.9.1991. do 22.11.1992.), glavni savjetnik predsjednika RH za obranu (do 1.12.1995.), pročelnik Ureda za međunarodnu vojnu suradnju (do 12.3.1996.), PAVS u OS RH 1.4.1996. Iz mirovine postavljen za šefa Misije RH pri NATO-u (od 12.2.2001. do 1.10.2005.) (str.320.-321.)
51. UZELAC Dušan, Sime (Dnopolje, Donji Lapac, Hrvatska, 15.9.1934.), general-pukovnik JNA, Srbin. Načelnik štaba korpusa, ujedno zamjenik komandanta 12. mehaniziranog korpusa i armije, pomoćnik komandanta za pozadinu u 12. mehaniziranom korpusu I. armije, komandant divizije i 10. korpusa (Zagrebačkog), načelnik štaba VO (do 8.5.1992.). PAVS u JNA 8.5.1992. (str. 321.)
52. UZELAC Nikola, (Brgud, Benkovac, Hrvatska, 19.10.1931.), general pukovnik JNA, Srbin. Načelnik uprave oklopnih jedinica GŠ JNA, komandant 3. VO (od 30.12.1991.), komandant III. armije (lipanj 1992.), načelnik CVŠ Vojske Jugoslavije (1992./1993.). PAVS u JNA 20.5.1992. Nastavak AVS u Vojsci Jugoslavije. (str. 321.)
53. VRAČAREVIĆ Teodor, Ljubomira (Kukunjevac, Pakrac, Hrvatska, 23.10.1934.), general major JNA, Srbin. Komandant puka, načelnik Odsjeka za ONP Odjeljenja za ONP KOGB, komandant Komande za razvoj pješadijske divizije, pomoćnik načelnika za ONP u RŠTO SR Srbije, načelnik RŠ TO SR Hrvatske. PAVS u JNA 12.9.1991. (str.322).
54. VUJIČIĆ Žarko, Milana (Rudanovac, Korenica, Hrvatska, 10.5.1934.), general major JNA, Srbin. Načelnik veze armije, pomoćnik načelnika za nastavu i NIR, ujedno zamjenik načelnika ŠCV-UV GŠ JNA, načelnik ŠCV. PAVS u JNA 12.6.1990. (str. 323.)


Vidi cijeli citat

cini mi se da ovi nisu rodjeni u Hrvatskoj
Ja sam protiv svakog nacionalizma,jer je nacionalizam najnizi oblik drustvene svesti - Koca Popovic
00
javasluk
javasluk
Mali dioničar
Pristupio: 27.05.2010.
Poruka: 8.709
13. srpnja 2016. u 17:46
Dejan NS je napisao/la:
cini mi se da ovi nisu rodjeni u Hrvatskoj
Vidi cijeli citat
U kojem smislu? Pretpostavljam da ciljaš na to da u to vrijeme nešto što bi bilo kao Hrvatska nije postojalo!? Ako na to misliš, ako tako gledaš? Btw. ne znam kako se kod vas to riješava u upravnim aktima države Srbije što se piše kao država rođenja? da li ona država koja je na tom teritoriju postojala u vrijeme kad se netko rodio, ili prema trenutnoj zemljopisno političkoj podjeli tj. prema onome u koju državu danas spada navedeno mjesto rođenja? U Hrvatskoj je ovo drugo, bez obzira na trenutak rođenja kao mjesto se piše država u koju danas potpada mjesto rođenja. Možda je kod vas drugačija, šta ja znam zato pitam? 



[uredio javasluk - 13. srpnja 2016. u 17:47]
Samo Cibalia!
00
javasluk
javasluk
Mali dioničar
Pristupio: 27.05.2010.
Poruka: 8.709
29. srpnja 2016. u 03:30
Pitanje jezika, tema koja je punila novinske stupce tijekom 1989. i 1990.  u medijskom ratu između dvije republike. Radilo se o dvije politicki suprotstavljene koncepcije preuređenja Jugoslavije. Srbijanska koncepcija centralizacije jugoslavije išla je paralelno sa zahuktalim srpskim nacionalnim pokretom koji je Srbe proglasio "najvećom žrtvom" socijalisticke jugoslavije, a sve protivnike Miloševićeve politike antisrpskim elementom, separatistima, nacionalistima ili birokratiziranim politickim vodstvom.
S druge strane, u isto vrijeme Hrvatska je branila prava republika. U tim okolnostima dolazi do jacanja i hrvatskog nacionalizma u SKH. Novinstvom dominira protivljenje koncepciji koju vodi Milošević. Rasprava oko promjene ustavne formulacije o jeziku u Hrvatskoj 1989. godine dio je šireg konteksta zaoštravanja sukoba između suprotstavljenih koncepcija. Ono se uklapa u obrasce koji su se oblikovali u hrvatskom i srpskom novinstvu tijekom 1989. 
Novosadski dogovor iz 1954. godine promicao je jezicni unitarizam prema kojem su hrvatski i srpski jezik dvije varijante jednog jezika, hrvatskosrpskog ili srpskohrvatskog. Stanovita liberalizacija u drugoj polovici šezdesetih ponovno je otvorila pitanje jezika. U Deklaraciji iz 1967 o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika traži se jednakost i ravnopravnost cetiriju književnih jezika: slovenskoga, hrvatskoga, srpskoga i makedonskoga.
Navodi se da promoviranje „državnog jezika“ zapravo znaci primjenu srpskog književnog  jezika „zbog dominantnog utjecaja administrativnog središta“  države. Hrvatski književni jezik je u neravnopravnom položaju koji se ne može opravdati zajednickom lingvistickom osnovom dvaju jezika. Potpisnici deklaracije traže dosljednu primjenu hrvatskog književnog jezika u javnoj upotrebi u Hrvatskoj, bez obzira otkuda javni djelatnici potjecali.
Ustav iz 1974. godine  Jezik je definiran clankom 138. koji glasi: „U Socijalistickoj Republici Hrvatskoj u javnoj je upotrebi hrvatski književni jezik – standardni oblik narodnog jezika Hrvata i Srba u Hrvatskoj, koji se naziva hrvatski ili srpski.“ Takva definicija bila je u jednom dijelu na tragu Deklaracije iz 1967. godine. Upravo će ta definicija biti predmet rasprave tijekom 1989. godine.
Posljednji važan dokument su zakljucci radnog dogovora predstavnika centralnih komiteta, jezicnih strucnjaka i predstavnika znanstvenih, obrazovnih i kulturnih institucija iz travnja 1986. gdje se upozorava na negativne i tendencije prije svega na jezicni nacionalizam, ali i unitaristicke tendencije. Dokumentom dominira potreba za savladavanjem razlika i većom ujednacenosti jezika na hrvatskosrpskom govornom podrucju. Promjena ustavne formulacije o jeziku je sredinom osamdesetih odluceno je da se krene u promjenu ustavne formulacije o jeziku iz ustava 1974. Cilj je bio da se uspostavi što veća „suglasnost u preciziranju cinjenice da se radi o jednom jeziku“. Deset većinskih srpskih općina, Srpska pravoslavna crkva i najveći broj srpskih intelektualca izjasnili su se za  naziv „hrvatsko-srpski“
Šuvar je pocetkom 1989. konstatirao da je u posljednjem desetljeću jacala jezicna netrpeljivost u „ime hrvatskog lingvistickog nacionalizma“. S takvim stavovima Šuvara mnogi se nisu slagali. Sve hrvatske kulturne institucije odbacile su takav prijedlog i tražile zadržavanje odredbe „hrvatski književni jezik“.
Krajem 1988. predložen je amandman 41 „U SR Hrvatskoj u službenoj je upotrebi hrvatski ili srpski jezik“. 
Obrazloženje je bila kao potreba da se naziv jezika uskladi „s nacelom ravnopravnosti hrvatskog i srpskog naroda“ i s cinjenicom da se radi o "jednom jeziku". Ustavni sud Jugoslavije donio je mišljenje o neustavnosti odredbe u Ustavu SR Hrvatske. Ta odluka u Hrvatskoj je protumacena kao nedopustiv pritisak na republicke organe. 
Većina sudionika nije se složila s ponuđenom formulacijom, predlažući drugaciju formulaciju ili, u najvećoj mjeri, zadržavanje postojeće formulacije.  Nakon toga se  predlože nova formulacija koja bi glasila: „U SR Hrvatskoj u službenoj upotrebi je hrvatski ili srpski jezik, standardni oblik narodnog jezika Hrvata i Srba u Hrvatskoj, koji se naziva hrvatski književni jezik, a koji je i književni jezik Srba u Hrvatskoj“. U konacnici Sabor nije prihvatio amandman 41.  Uzroke zašto je zadržana postojeće definicija treba tražiti što hrvatsko rukovodstvo u tome osjetio pritisak Beograda.
Sve jasnije protivljenje Miloševićevoj politici i zahtjevima srpskog nacionalizma od strane hrvatskog partijskog rukovodstva, rezultirat će otvorenim medijskim ratom koji će ojačati hrvatski nacionalizam. 1989. godine raspravljalo se o amandmanu na Ustav SR Hrvatske koji bi promijenio clanak 138. iz 1974. godine, a u okviru spomenutog ujednacavanja. 
Novinstvo u Hrvatskoj i Srbiji krajem osamdesetih godina
Nakon smrti Broza dolazi do stanovite liberalizacije. Kritika se odnosila na reformu federacije i usmjerena prema rukovodstvima i politikama drugih republika.  Mediji u jugoslaviji su bili slobodniji nego u bilo kojoj drugoj komunistickoj zemlji. U jugoslaviji je izlazilo 27 dnevnih listova i 17 znacajnih politickih casopisa. Novinstvo je bilo pod nadzorom republickih partijskih organizacija, korišteno je za legitimiranje republičkih oligarhija. Mediji su morali davati potporu postojećem republičkom rukovdstvu, uz zaštita lika i djela Josipa Broza. Cenzura je ozakonjena ali je dosta raširena i autocenzura.
U Srbiji u to vrijeme pocinje dominirati, kako kaže Nebojša Popov „diskurs žrtve“.
Glavni motiv je pokazati kako su Srbi i Srbija ugroženi i eksploatirani u cilju mobilizacije i homogenizacije nacije za predstojeću politicku (nažalost pokazalo se ne samo politicku) borbu. Bilo kakva opozicija žestoko se negirala, a iznosile su se samo cinjenice koje unaprijed potvrđuju zadanu „istinu“.  Nemiri na Kosovu i vrijeme krize omogućili su pobjedu stila koji se zasnivao na demagogiji, simbolima, retorickim pitanjima, samosažaljenju, optužbama i sudbini. Medijski model stvoren za kampanju na Kosovu kasnije je upotrijebljen i u Hrvatskoj. 
Iskustvo i posljedice Hrvatskog proljeća onemogućilo je Hrvatskoj da dosegne nivo liberalizacije kakav je u osamdesetima ostvaren u Sloveniji i Srbiji. Glavni dnevni listovi u Hrvatskoj, Večernji list i Vjesnik su izražavali privrženost ustavnim rješenjima iz 1974. Oprez hrvatskog rukovodstva prekinut je kada se 1989. „antibirokratska revolucija“ pokušala proširiti i na Hrvatsku. Od tada se u novinstvu otvoreno kritizira politika Srbije.
Rasprava o jeziku dio je  tadašnjeg šireg pitanja o položaju Srba u Hrvatskoj koji se otvara pocetkom 1989. Temelji se na isprobanom obrascu „antibirokratske revolucije“ - "Srbi najveće žrtve socijalisticke Jugoslavije, pa je prema tome i njihov položaj u Hrvatskoj u najmanju ruku neravnopravan". Otvaranje pitanja položaja Srba u Hrvatskoj posljedica je jacanja srpskog nacionalizima koji je imao precizni politicki cilj -  napuštanje konfederalnog koncepta uspostavljenog 1974. Otvaranje pitanja Srba u Hrvatskoj bio je pritisak na hrvatsko vodstvo. Rasprava o jeziku dio je politike prema pitanju nacionalnog identiteta i kulturnih institucija pojedinih naroda. Stav da se kultura i Hrvata i Srba treba razvijati kroz zajednicke institucije nije bilo prihvatljiv za dio Srba u Hrvatskoj, a posebno za vodstvo srpskog nacionalnog pokreta u Srbiji. To je bio izraz razlicitih shvaćanja o pitanju Srba u Hrvatskoj, zatim vizije prema razvoju nacionalnih odnosa i politickog pragmatizma
Srpsko novinstvo
U trenutku otvaranja pitanja jezika u Hrvatskoj, srpski mediji su već znacajno upozoravali na "nepovoljan položaj Srba u Hrvatskoj". "Ugroženost Srba u Hrvatskoj", tobože je vidljivo kroz zatiranje ćirilice, ukidanje  srpskih institucija, ali i navodim pozivima prijelaska na katolicanstvo, kao za vrijeme NDH. Srpsko novinstvo sve više piše o stradanju Srba za vrijeme NDH, evociranje strahota iz NDH se koristiti za usporedbu s njihovim položajem u SR Hrvatskoj.  Prije odluke o zadržavanju clanka 138. o jeziku srpski mediji ovu temu uguruju u tekstove u kojima se govori o lošem položaju Srba u Hrvatskoj, zatiranju  jezika, pisma i institucija,  jačanju hrvatskog nacionalizma u tadašnjem SKH. Neprihvaćanja amandmana postaje redovan sastavni dio tekstova o Hrvatskoj i važan "argument" koji govori u prilog "nepovoljnog položaja Srba i jacanju hrvatskog nacionalizma. Hrvatski nacionalizam djeluje otvoreno na javnoj politickoj sceni a separatisticke tendencije objašnjavaju pluralizmom politike i teorije u jeziku“. I drugi tekstovi uglavnom govore da se Srbima u Hrvatskoj 15 godina nameće „hrvatski književni jezik“, a zatire ćirilica. Tako neki potiskivanje ćirilice nazivaju „duhovnim genocidom“ jednako kao i za vrijeme NDH.
Na pitanju jezika kao i na ostalim temama cesto je prisutan motiv povlacenja paralele prošlost (NDH) – sadašnjost . 
Mjesec dana kasnije na proslavi obljetnice Kosovske bitke kod Knina poruke „Dole podrepaši, hoćemo hrvatskosrpski jezik“ i „Sloboda ćirilici“ dio su natpisa i parola koje su sastavni dio srpskog pitanja kad se govori o položaju Srba u Hrvatskoj.
Društvo književnika Hrvatske bilo je protiv promjene imena jezika, a clan predsjedništva i Srbin iz Hrvatske, Milan Mirić rekao je da se pitanje jezika koristi u politicke svrhe. Između ostalog izjavio je i slijedeće: „Osobno ne osjećam nikakav svoj neravnopravni građanski položaj koji bi proizlazio iz sadašnje ustavne odredbe, niti vjerujem da će onaj hrvatski građanin srpske nacionalnosti, koji se danas eventualno osjeća neravnopravnim sutra, sa promijenjenom formulacijom, osjetiti da je preveden u ravnopravnost. Ne radi se ovdje o Srbima u Hrvatskoji“
Hrvatsko novinstvo
Pitanje formulacije o jeziku imalo je ogroman prostor u hrvatskom novinstvu.  O ovoj temi ocitovala se cijela strucna javnost, brojni politicki, kulturni i vjerski dužnosnici, uz brojne prijedloge i varijacije kako bi se tocno trebalo definirati ustavni clanak o jeziku. Odgovaralo se na optužbe iz Srbije o jezicnoj netoleranciji, iskljucivosti i nacionalizmu. Vjesnik donosi analizu udžbenika u Hrvatskoj kojom se potkrepljuje ravnopravnost jezika u obrazovnom sustavu, dok primjeri pokazuju da se u Srbiji iskljucivo dopušta „istocna varijanta“. Pitanje naziva jezika se interpretiralo kao atak na Hrvatsku i njezino rukovodstvo. A optužbama za jezicnu iskljucivost i nacionalizam povezivalo se s širenjem „antibirokratske revolucije“ na Hrvatsku.
Josip Pavicić u Vjesniku piše da osnovni prigovor da neizmijenjena ustava dovodi u "neravnopravan položaj" pripadnike srpske nacionalnosti u Hrvatskoj nije osnovana jerr ako bi dotadašnja  formulacija bila uzrok "neravnopravnosti i osnova za asimilaciju" Srba u Hrvatskoj, ona to nije jer ne ugrožava nikoga i svima jamci jezicnu slobodu. Hrvatsko novinstvo branilo je odluku Sabora SR Hrvatske od napada i osuda koji su dolazili iz Srbije zbog neprihvaćanja novog amandmana. Branilo se pravo Hrvatske da suvereno odlucuje o pitanju jezika, odnosno da Ustavni sud (tadašnje SFRJ) nema nadnacionalne ovlasti. Rasprava oko promjene ustavne formulacije o jeziku sastavni je dio suprotstavljenih gledišta hrvatskog i srpskog novinstva tijekom 1989. Kao i u drugim temama koje su se povezivale s položajem Srba u Hrvatskoj, i ovdje su primijenjeni uobicajeni obrasci i strukture argumentacije. U tadašnjem srpskom novinstvu Srbi u Hrvatskoj su "žrtve politike koja im je ukinula sve nacionalne institucije, oduzela im jezik i pismo i time ih prepustila asimilaciji i iseljavanju". Antisrpsku politiku hrvatskog rukovodstva ne vide samo samo u navedenom već i u podršci „albanskim separatistima“, odnosno nepodržavanjem Srbije u nastojanju ostvarivanja kontrole nad cijelim svojim teritorijem. Po tome je hrvatsko rukovodstvo  „birokratizirano“ i nesposobno, a što je bio osnovni "razlog" Miloševićeve „antibirokratske revolucije“ u tadašnjem traženju svrgavanja rukovodstava. U neprihvaćanju promjene ustavne formulacije o jeziku tadašnji srpski mediji to vide i kao jacanje hrvatskog nacionalizma.
Po tadašnjem hrvatskom novinstvu tvrdnje o "ugroženosti i diskriminaciji" Srba u Hrvatskoj su neosnovane i zlonamjerne. Osnovni cilj pritisaka na Hrvatsku preko Srba u Hrvatskoj je ostvarenje reformnih planova Srbije o centralizaciji jugoslavije. A ustavna formulacija o jezika u Hrvatskoj ni po cemu nije ugrožavala Srbe i nije im uskraćivala jezicnu slobodu.  
[uredio javasluk - 29. srpnja 2016. u 04:51]
Samo Cibalia!
00
123
...
125126127
...
232233234
  • Najnovije
  • Najčitanije

Pravila korištenja