Prvi prosvjed u Vojvodini održan je 9. srpnja 1988. u Novom Sadu.
Održali su ga Srbi s Kosova, koji su prethodnih godina razvili svojevrsni neformalni pokret,
iako mnogi od njih nisu razumjeli zašto su išli čak do Novog Sada. Prije svega, tražili su od
republičkih i saveznih vlasti da nešto učine kako bi poboljšali svoju situaciju na Kosovu.
Međutim, ključni otpor ustavnim promjenama u Srbiji, koje bi ojačale snagu republičkih vlasti,
dolazio je iz Vojvodine, vjerovali su - zato su tamo i išli. Veliki broj novosadskih Srba tog je dana
podržaoprosvjednike. Tim prosvjedom počinje oštar javni sukob između republičkog (Miloševića)
i pokrajinskog vodstva, što se i prije događalo, ali tada je sve izašlo na vidjelo. Počela su okupljanja
diljem Srbije, a mediji su sve pratili i prenosili. Novine su povećale broj ljudi na sastancima za dva
ili tri puta, svakim danom naslovi su postajali sve veći, a poruke eksplozivnije. Milošević je jahao
na valu nacionalizma koji se širio Srbijom. Skup su vodile tajne službe vojske i policije, bilo je očito da je sve inscenirano. Agenti sigurnosnih službi su pisali govore narodu na tim skupovima.
Cilj prosvjeda bio je svrgnuti politički vrh u Vojvodini, a zatim osigurati delegate iz svih općina
u Skupštini Vojvodine koji će glasati za to da se pokrajina odrekne svoje autonomije u korist Srbije.
Kad je sve završilo, prvi put se čulo za Jovicu Stanišića, bivšeg šefa Službe državne sigurnosti,
koji je iz Bačke Palanke. Stanišić, bliski suradnik Miloševića, osuđen je pred Haaškim sudom na
15 godina zatvora zbog zločina nad nesrbima tijekom ratova u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.
Mihalj Kertes, kasnije ravnatelj Carinske uprave i jedan od najmoćnijih ljudi u zemlji, također je
bio iz Bačke Palanke, a također i bliski suradnik Miloševića. Fotograf koji je bio na pozornici jednog
od vojvođanskih skupova prije Jogurt revolucije svjedočio je trenutku kada se Kertes obratio
okupljenima. Mihalj Kertes govori, prilazi mu čovjek s leđa i kaže mu: "reci da si Mađar, da se ne
bojiš Srba, ako se ti ne bojiš, zašto bi se drugi". Odmah je izrekao: "Evo, kao Mađar, ne bojim se..."
Fotograf se sjeća i slogana s likovima Miloševića i drugih dužnosnika Saveza komunista Srbije, ali na
pravljenih kao da su karikature, što se Miloševiću nije svidjelo. Tada je iz kabineta stigla poruka da
se više ne pojavljuje i više ih nije bilo. Skupovi su bili prilično organizirani... Ljudi to nisu sami
donijeli, oni su dobili instrukcije. Sigurnosne službe su pomagale ljudima iz tvornica i drugih radnih
mjesta da se pridruže prosvjedima. Momčilo Trajković kaže da 1988. iako je Srbin s Kosova, nije
sudjelovao na skupovima već je sve promatrao sa strane. Nije mu se svidio način na koji je sve
napravljeno, iako sam bio pristalica da se nešto promijeniti mora. Iako tvrdi da su tada ljudi bili
manipulirani, smatra da pokret izvorno nije imao veze sa službom, ali da je kasnije zloupotrijebljen.Prosvjedi se nastavljaju diljem Srbije tijekom cijelog kolovoza, a već u rujnu postaje masovna
mobilizacija. Slogani su imali natpise "Vjerujemo u Savez komunista Srbije", "Dolje Ustav iz 1974.", "Mir", "Kosovo je Srbija", "Vojvodina je Srbija", "Zajedno smo jači".
Značajan trenutak je bio kad je partijsko i državno vodstvo Srbije u rujnu službeno legitimiralo
prosvjede i njihove zahtjeve. Izjavili su da skupovi nisu u suprotnosti s nasljeđem revolucije
i jugoslavenskim putem u socijalizam te da komunisti ne smiju ignorirati volju radničke klase.
Milošević je tada izjavio da će volja naroda usmjeravati vodstvo Srbije. Nije bilo
moguće zaustaviti širu mobilizaciju bez upotrebe sile, a gotovo nijedan dužnosnik
nije bio spreman javno je zatražiti. Boško Krunić, jedan od čelnika pokrajinske vlade
Vojvodine, pokušao je braniti autonomiju svaljujući krivnju na Kosovo. Svi znamo da
je najozbiljniji politički problem Jugoslavije odlazak Srba i Crnogoraca s Kosova...
Istovremeno, prisiljeni smo odgovarati na neutemeljene optužbe. Mi u Vojvodini
nikada nismo htjeli biti republika. Zašto, kome i dokle to trebamo ponavljati,
rekao je Krunić na sastanku u jednom selu u Srijemu. Sve je kulminiralo početkom listopada,
velikim skupom u Novom Sadu. Skup je održan nekoliko dana ranije, 2. listopada.
Nekoliko tisuća ljudi bilo je ispred odbora i donesena je odluka da se ide u Novi Sad,
da se traži njihova odgovornost. I konvoj iz Bačke Palanke krenuo je prema Novom Sadu.
U gradu su prosvjednici iz više smjerova i gradova krenuli prema centru, tražeći
ostavku pokrajinskih dužnosnika. Nekoliko stotina autobusa došlo je iz cijele Srbije, zgrada
je bila potpuno okružena, policija je branila zgradu. Htjeli su nas ukloniti iz općine kao
"autonomaša", ali glavni napad bio je na stranačko vodstvo Vojvodine, jer da bi srušili Vojvodinu,
prvo su morali srušiti stranku. Jedan od pokrajinskih čelnika kaže da je karijera njegove supruge
uništena, primali su prijetnje smrću, a sustavno je pisan niz članaka protiv njega. Objavljeno
u medijima, samo zato što je odbio Miloševićevu ponudu da bude njegov čovjek u Vojvodini.
Nismo se mogli braniti - nitko nije htio objaviti naše odgovore, nijedan sudac nije htio prihvatiti
tužbu za klevetu, čak su se i ugledni odvjetnici bojali braniti me. U centru Novog Sada bilo je sve
više ljudi. Fotograf je bio između policije i demonstranata i sve je fotografirao. Prije nije bilo takvih
okupljanja, policija je bila prilično zbunjena. Neki su bili za Miloševića, protiv "crvenih buržoazija",
ali i oni su naši ljudi, pa neki policajci nisu znali što učiniti - hoće li ih tući ili pustiti. U jednom
trenutku, jogurti su letjeli prema zgradi, a za njima i nekoloko kamenica. Bili smo pred linčom,
sve smo promatrali u društvu tadašnjeg ministra policije, inače brata narodnog heroja Boška
Palkovljevića Pinkija. Obavještavaju ga da policija više neće izdržati, moraju koristiti vodene topove. Što da radimo? Možemo ih rastjerati, ali onda će biti još gore.
Razbijeno je više od 100 prozora, ljudi iz skupštine su se sakrili u podrumu, bojeći se da će gomila
navaliti u zgradu. Bili smo zabrinuti, ali nije bilo straha. Jedan od pokrajinskih vođa očajnički je
tražio pomoć od Miloševića. Neki kažu zašto se niste oduprli. Kako? Čime? Ne bi ni bilo rata,
daleko bi učinkovitije sve završili s nama - pobili bi nas, a najgore je što kada su naši ljudi
podnijeli ostavke, nitko ih nije branio, čak nas je i Reif Dizdarević tražio da se pokorimo Miloševiću.
Tijekom 1970-ih i 1980-ih, Reif Dizdarević obnašao je niz dužnosti u SFRJ i SR Bosni i Hercegovini,
a 1988. i 1989. bio je predsjednik Predsjedništva SFRJ. Znači jugoslavensko državno-partijsko
vodstvo žrtvovalo Vojvodinu kako bi zaustavilo velikodržavni nacionalizam Miloševićevog režima
u Srbiji, koji je umjesto razjedinjenja doveo do ratnog raspada Jugoslavije. Odgovornost za to
leži na svim tadašnjim vodstvima republika. Nakon Antibirokratske revolucije, predsjednik
Saveza komunista Crne Gore postao je Momir Bulatović, od 1990. do 1998. predsjednik
Crne Gore i bliski Miloševićev suradnik. Pokušaj promjene vlasti na Kosovu prošao je mnogo
nasilnije - velikim prosvjedima Albanaca i uhićenjima kosovskih dužnosnika - ali 1989. ukinuta
je i autonomija Kosova. Te su odluke potvrđene novim Ustavom Srbije iz 1990., a vrijednost
listopadskih prosvijeda u Novom Sadu za ustavne promjene često se preuveličava. Milan Kučan,
bivši vođa Saveza komunista Slovenije, a kasnije i njegov prvi predsjednik nakon neovisnosti,
kasnije je Miloševićevo preuzimanje glasova Vojvodine i Kosova u Predsjedništvu SFRJ nazvao
pretvaranjem Jugoslavije u Srboslaviju. Nijedna odluka na saveznoj razini nije se mogla donijeti
bez pristanka Srbije, čemu se Slovenija posebno protivila i prva je najavila svoj izlazak iz
Jugoslavije. Nakon nje, isto je učinila i Hrvatska, kada je na teritoriju SFRJ započeo rat, koji se
ubrzo proširio na višenacionalnu Bosnu i Hercegovinu, gdje je dobio najstrašniji zamah.
Veliko je pitanje što bi se dogodilo da je Srbija ostala ustavno uređena s dvije jake
pokrajine - Kosovom i Vojvodinom.
[uredio ginter - 09. srpnja 2025. u 20:24]
