Sjećanja iz Juge.... pa svode se uglavnom na školovanje, pošto se dotična raspala kad sam ja bio maturant. A to su, kao valjda svima, uglavnom lijepe uspomene. No bilo je par epizoda...
Čekanja u redovima zbog nestašice, činilo se svake godine nečeg drugog: benzin (pa bonovi, par-nepar), ulja, kave, deterdženta, margarina, toalet-papira... A bogme i za kruh i mlijeko si se morao ustati ujutro rano (pa i kad je bila škola popodne), jer ako dođeš u pol 10, više nema ni jednog ni drugog... (jedino ak ti susjeda nije poslovođa te samoposluge, pa se ipak nađe...
).
Redukcije struje. Ali opet, i to je bilo po nekom rasporedu, i točno se znalo od kada do kada, i bilo točno +/- 2 minute. A onda kartanje uz svijeće, tranzistor na baterije... Ne znam, hebeš me ludog, neka romantika...
Djed Mraz u firmama i školama!
Al smo mu morali recitirati ili pjevati za tu vreću...
Inflacija, "stare cijene", "samo 5% iznad kursa", zamrzivanje plaća, stabilizacija...
U trećem razredu predavanje drugarice o socijalizmu kao jedinom ispravnom putu i moje pitanje da kako onda da mi svi idemo kupovati u Trst i Graz gdje ima puno više svega, puno je jeftinije, a još tamo ljudi imaju veće plaće? I poziv na razgovor mojih staraca u školu o tome šta djecu uče doma... a oni pojma nemaju o čemu ih ispituju... Za mene je ova epizoda zanimljiv dokaz da socijalizam i samoupravljanje ne mogu izdržati nalet logike jednog relativno bistrog 9-godišnjeg djeteta...
Par godina kasnije, radi zdravlja mene i moje sestre doktori nam govore da moramo preseliti, najbolje na more... tata pokušava unutar firme u kojoj radi prebaciti se u jednu njihovu veliku "ispostavu" na moru, i nailazi na razna podmetanja, lažna obećanja i slično. Odlazi na razgovor u dvije firme u različitim gradovima, "pada" na pitanju "jeste li član partije?" To je bilo srednjih-kasnih 80-tih, tako da ja tu neku socijalnu komponentu i suosjećanje sa problema pojedinca baš i nisam osjetio previše u svojoj sredini kao Bojangles u svojoj. No eto, ipak smo na kraju završili baš "kod njega"... tako da vjerojatno ima u tom nešto što on priča nešto... mada, u podstanarskom stanu duplo manjem od onog društenog, i jednim i pol poslom umjesto dva za roditelje...
Epizoda iz škole iz isto tako 3-4 razreda... pita drugarica tko ide u crkvu... jedna jedina curica se ustane, a mi svi prasnemo u smijeh... kao, vidi budale...
I onda njoj predavanje da nek bude napredna, dođe k sebi, ovo ono...
Nije joj se, koliko znam, ništa dogodilo kao posljedica tog priznanja... ali ipak, mada mi je onda bilo smiješno danas kad gledam na cijelo svoje školovanje, ovo mi je nekako najmučnija epizoda... otprilike u rangu onoga kad nam je par godina kasnije tu istu curu drugarica iz hrvatskog dovela u razred poslije odmora uplakanu i priopćila nam da je njoj upravo umrla mama...
I am going to space, and when I come back I have to pick up poodle crap.