Jugoslavija
Nego, evo razmišljanja jednog od "eksponiranijih" mlađih hrvatskih historiografa. Nema tu nekakvih velikih misli, ali mislim da bi ovaj intervju mogao biti instruktivan za mnoštvo forumskih laičkih ljubitelja povijesti i istorije. Nešto kao prvi korak korak u bespuća povijesne zbiljnosti...
Jakovina: Zbog isključivosti stalno živimo u košmaru Piše: Vlado Vurušić
Foto: Saša Midžor Sučić
 |
Hrvatska muku muči ne samo sa svojim putem u EU, velikom nezaposlenošću, povratom duga umirovljenicima i sličnim problemima, nego i sa svojom prošlošću, odnosno poviješću
S mladim i vrsnim hrvatskim povjesničarom, dr. Tvrtkom Jakovinom, docentom na Odsjeku za povijest Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, razgovarali smo o povijesnim stvarima koje još muče Hrvate.
• Koje su glavne sporne točke novije hrvatske historiografije?
- Sporna točka hrvatske historiografije, kao i velikoga dijela naše znanosti je mala produktivnost i nedovoljna uključenost u svjetske tokove. Ne sviđa mi se ni izbor tema koje dominiraju među našim povjesničarima, ali to je već podložnije raspravi. Činjenica je da nas najviše opterećuje ono što se dogodilo u 20. stoljeću, vezano uz Jugoslaviju, a u konačnici to, ako se pogleda malo pozornije, znači odnos prema Srbima. Tu se, kao i kod nekih jezikoslovaca i drugih humanista, zapravo postavila teza da Hrvati jesu Hrvati po tome što nisu Srbi. Smiješno! Prijepori u historiografiji zapravo već dugo ne postoje. Ovi povijesni događaji sporni su u našem društvu, a pravi se povjesničari njima ne bave dovoljno agresivno. Rasprava, polemika, pa i objektivnih recenzija gotovo i nemamo.
• Zašto smo u situaciji da o glavnim prijeporima nemamo relevantnih radova, ali zato stalno politički pretresamo povijesti?
- Nama ne nedostaje samo radova o bolnim točkama nedavne prošlosti o kojima svakodnevno slušamo u medijima. Mislite li da imamo biografiju bana Jelačića?! Ili banova iz 19. stoljeća? Pa nemamo ni stalni postav Povijesnog muzeja ili biografiju Ante Pavelića ili Vladimira Bakarića. Budući da vodeći predstavnici hrvatske znanosti o prošlosti izjavljuju da ustanove koje predvode njeguju ‘autentičnu hrvatsku povijesnu istinu’, možda je tako i bolje. No, posljedice su bolne i, vjerujte, teško nadoknadive. Zato što Vjekoslav Klaić nije u svojoj sintezi obradio 18. stoljeće, ono je i dalje manje poznato od razdoblja koja su mu prethodila i koja su slijedila poslije. Mislite li da će budući “bolonjci”, budu li doista mogli studirati svugdje u Europi, nadoknaditi ono što danas ne obradimo? Neće. Nastojat će se baviti svjetskim trendovima i standardom svjetskih sveučilišta. A neka istraživanja o Hrvatskoj tada možda nećemo niti moći napraviti jer neće biti pripremnih, temeljnih radova.
• Što je sporno u toj povijesnoj građi?
- Nadam se da u povijesnoj građi o kontroverznim temama, koju trebamo otkriti, ima mnogo toga ‘spornog’ jer bi tada imali uzbudljivu i zanimljivu historiografiju, a posao povjesničara u arhivu, koji je često mukotrpan, bio bi zanimljiviji. Nadam se da će biti mnogo lucidnih interpretacija prošlosti. No, to nije problematičnost koju pitanje implicira. Problem je u našem bijegu u manje teme, strahu od etiketiranja koji je danas više utvaran nego stvaran, možda i u strahu od zaključaka koji neće biti posve u skladu s općim mjestima s obzirom na to kako društvo gleda na neka razdoblja i događaje. Pa da si nepotrebno ne kompliciramo život…
• Hrvatska ima malo poznatih disidenata izvan političke sfere. Među lijevima i desnima kao da vlada opća zbrka pa jedni, iako znaju kuditi Jugoslaviju i ‘devijacije’ komunizma, kažu da je ‘to ipak spasilo Hrvatsku’, dok desni Jugoslaviju smatraju isključivo tamnicom hrvatskog naroda.
- Hrvatska nije imala mnogo disidenata ni u politici. Nismo imali ništa usporedivo s Poveljom 77 u Čehoslovačkoj, premda se disidentstvo ne treba previše naglašavati. Njihov broj, ni utjecaj nigdje nije bio dramatičan. Polemike o Jugoslaviji, njezinoj blagotvornosti ili katastrofi za Hrvate treba analizirati u okolnostima, s obzirom na propuštene prilike i ostala moguća rješenja, ovisno o tome što je cilj. Svi koji smisao hrvatske prošlosti vide samo u nastanku samostalne države, trebali bi biti zahvalni na Jugoslaviji. Opstanak u carstvu s Austrijom ili pripajanje dijelova Hrvatske Italiji ne bi nam omogućili da budemo djelatni čimbenik i odlučujemo više nego u siromašnoj balkanskoj državi gdje smo bili drugi po veličini i bogatstvu, uz znatan politički značaj.
• Može li se hrvatski antifašizam, otpor okupaciji, nacizmu i fašizmu odvojiti od toga da ga je vodio KPJ te više doznati i o drugim oblicima antifašističkog otpora?
- Činjenica je da smo tek nedavno, nakon 90-ih, postigli stidljivi konsenzus da je antifašizam nešto što treba slaviti. Došao je iz politike, a ne iz struke. I sada ponovno nadoknađujemo ono što smo 90-ih upropastili. Tada je trebalo izbjeći polarizaciju i pokazati složenost antifašističke borbe u Hrvatskoj. Mi smo, međutim, nastojali manje ili više prešutno i uspješno rehabilitirati ustaštvo, dokazujući i u školskim udžbenicima kako je tobože pod Pavelićem u Hrvatskoj vladala luda izdavačka djelatnost i tiskanje knjiga, kao da se u tome iscrpljivala priroda ustaškog režima.
• Je li Bleiburg hrvatski antifašizam?
- Bleiburg je zločin koji su počinili pobjednici u borbi protiv fašizma. Treba ga istražiti, dokumentirati i dostojno poštovati žrtve. Budemo li ga politizirali, licitirali s težinom zločina, koristili za optužbu antifašizma, i dalje će biti problema. Samo loša historiografija nosi takva opterećenja. Veći je problem društvo koje nikako da se izliječi od prošlosti.
• Često se govori o autentičnom hrvatskom komunizmu i fašizmu.
- Kad se Jugoslavija raspadala, u krugovima JNA bilo je onih koji su tvrdili da SKJ neće doživjeti sudbinu PURP-a u Poljskoj ili Mađarskoj jer je jugoslavenska komunistička revolucija, baš kao i sovjetska, bila autentična. Nije tako bilo. Ne znam po čemu bismo bili posebni? Naši fašisti su podjednako kao i ostali provodili genocid, imali jednostranačku, militariziranu vlast po uzoru na Njemačku i Italiju i bili joj poslušni. Autentično je bilo to što se borac za hrvatsku državu odrekao najhrvatskijih teritorija, ali tu ‘autentičnost’ ne bismo trebali naglašavati. U tom je svjetlu još apsurdnije kada se govori da je ustaški pokret bio poseban, a ne nacifašistički. Ono što je posebno jest ‘ne’ Staljinu, nesvrstanost i oblik samoupravnog socijalizma. To su teme koje i vani najviše “pale” i koje bismo trebali sustavno istraživati.
• Kako se postaviti prema ustaškim i komunističkim zločinima, a da se ne uđe u političke rasprave i prebrojavanja, ujednačavanja ili izjednačavanje krivnje?
- Lako! Budite znanstveno objektivni, predani, vrijedni i pedantni, ne slušajte političke forume i partije koje daju izjave o prošlosti pa neće biti izjednačavanja, licitiranja. Što mislite, kako bi to izgledalo da se povjesničarima koji smatraju da je za bana Khuena-Hedervaryja bilo i velikih modernizacijskih poteza ili onima koji tvrde da Petar Svačić (a zapravo Snačić) možda nije ni postojao, a svakako da nije bio posljednji hrvatski kralj narodne krvi, prigovaraju neobjektivnost i nedovoljna nacionalna osviještenost? Riječ je o istome, samo što se dogodilo mnogo prije, pa onda nikoga nije briga. A kako je u Hrvatskoj odnos prema Srbima, opća nesigurnost koju imamo, jedino mjerilo stvari, ne možemo se jasno odrediti prema prošlosti.
• Jesu li Jasenovac i Bleiburg ekvivalenti budući da izgleda kako se u posljednje vrijeme to nastoji prikazati?
- Jasenovac i Bleiburg dogodili su se u sklopu jednog povijesnog događaja, oba su zločini i u oba su sudjelovali Hrvati, Srbi, Nijemci… Po svemu ostalom su različiti: od toga da i danas Katolička crkva ne šalje visoka izaslanstva u Jasenovac, ali ide na Bleiburg, da vodeći hrvatski političari idu u Jasenovac, a drugu ligu šalju na Bleiburg i, naravno, po tome što je Jasenovac bio koncentracijski logor u kojemu je izvršen holokaust nad 80 posto hrvatskih Židova i genocid nad nekoliko desetaka tisuća Srba, Roma i Hrvata koji su bili protivnici ***. Bleiburg, odnosno ono što se pod tim podrazumijeva, mirnodopski je zločin pobjednika u ratu. Da je bilo jasno kako se radi o užasu, posredno potvrđuje i šutnja tijekom socijalističkog razdoblja. Jedno je rasni zločin s ciljem istrebljenja, a drugo odvratna osveta nad Hrvatima, Slovencima, Srbima, Crnogorcima i svima koji su se borili ili zatekli na krivoj strani.
• No danas isti medijski prostor dobivaju i proslava Dana antifašističke borbe 22. lipnja i komemoracija na Jazovki.
- Štoviše, pojedini urednici nastoje uvijek spariti nešto što u konačnici relativizira objestvari. Nije važno je li nešto ispravno ili ne, nego imamo i lijevo i desno, i crveno i crno, pa smo onda tobože objektivni izvjestitelji. Tako neprestano živimo košmar, u nemogućnosti da se suočimo s onim što nam se dogodilo, kao da nam istina može biti na štetu.
• Prof. Banac ukazuje na to da se hrvatska znanost i javnost nisu postavile prema činjenici da je službeno najveći hrvatski književnik Miroslav Krleža bio deklarirani lenjinist, član CK, kao i neke druge poznate i priznate osobe iz javnog i kulturnog života, a upravo taj ‘problem’ nisu imale ostale komunističke zemlje. Štoviše, njihovi najveći književnici bili su disidenti.
- Taj aspekt Krleže doista se nije posebno problematizirao i isticao, iako je Krležino ljevičarstvo jasno i nesporno, kao i njegovo prijateljstvo s Titom, članstvo u CK i potpis na Deklaraciji o položaju hrvatskoga književnog jezika. Imali su i Sovjeti važnih književnika, nobelovaca, koji su bili uz vlast. Valjda je to razlika između vrhunskih talenata i onih drugih koji se ostvaruju tek u matici i uz vlast, ma kako od nje bili daleko. Neki važni svjetski književnici i filozofi simpatizirali su kolonijalizam ili nacizam. Po tome smo posebniji od ostalih, i to bi mogao biti argument za našu komunističku autentičnost.
• Hrvatski su antikomunisti, kaže Nikica Barić, nedosljedni pa komunističko nasilje vide samo nad Hrvatima, a ne i nad drugim narodima. Tito je zločinac zbog Bleiburga, ali hvale ga jer je ‘vratio Istru’.
- Često se u povijesti stvari vade iz konteksta, uzima se samo ono što nam odgovara i dokazuje ono što nam je ideološki ili politički poželjno. Uzmite kako su Tita napadali u Srbiji! Tamo će reći da im je oteo Makedoniju, vratio državnost Crnoj Gori, Hrvatskoj nije nametnuo pokrajine, ali Srbiji jest, pa je iz pasivnih krajeva Hrvatske i Bosne iseljavao Srbe u Vojvodinu da bi, tobože, završio ono što nije uspio Pavelić.Namjerno nije oslobađao Jasenovac. Srpskim nacionalistima Tito je stalno protežirao Hrvate na uštrb ostalih. Trebam li dalje nabrajati? To je manipulacija prošlošću. A hvala zbog Istre ponovno je zbog ‘svrhovitosti’ naše povijesti koja se ispunjava u stvaranju države.
• Kako uopće pozicionirati Tita?
- Tito je za povjesničara iznimno zanimljiva, kompleksna i intrigantna figura, poput Churchilla. Možete ga gledati kao ratnika, revolucionara, državnika, vanjskoposlovnjaka, mirotvorca, diktatora, ženskara, beskrupuloznog despota… Interpretacije su različite, brojne i nećemo se još dugo riješiti Broza. On je toliko važna povijesna ličnost da upravo vapimo za knjigama i člancima o njemu. Povijesnim radovima lakše bismo ga postavili u vrijeme i prostor. Ovako je i dalje prvenstveno aktivan - politički.
• Zašto se u mnogim interpretacijama NDH govori da ustaški pokret nije nacifašistički te da je ideja države važnija od svega što je taj pokret donio u političkom i moralnom smislu?
- Kada pogledate niz sinteza hrvatske povijesti, uključujući i one iz socijalističkog razdoblja, vidljivo je da cijela hrvatska povijest ima ‘svrhovit’ razvoj - borbu za nastankom države. Nekada je to bila sloboda od stranaca koji su željeli svima zavladati, pa je nastala Jugoslavija, ali uglavnom je to ipak bila težnja za nastankom samostalne države. Stoga smo 90-ih godina na nekim rođendanskim proslavama mogli čuti da je došlo do svojevrsnog kraja naše povijesti. To je tipična interpretacija određenoga povijesnog fenomena, događaja, epohe. Danas bi netko mogao reći da su demokracija, vladavina prava i sigurnost stvarni cilj našega povijesnog kretanja i mogao bi iz te vizure napisati sintezu. Kakve god bile, samo neka ih je više…
• Koje su glavne sporne točke novije hrvatske historiografije?
- Sporna točka hrvatske historiografije, kao i velikoga dijela naše znanosti je mala produktivnost i nedovoljna uključenost u svjetske tokove. Ne sviđa mi se ni izbor tema koje dominiraju među našim povjesničarima, ali to je već podložnije raspravi. Činjenica je da nas najviše opterećuje ono što se dogodilo u 20. stoljeću, vezano uz Jugoslaviju, a u konačnici to, ako se pogleda malo pozornije, znači odnos prema Srbima. Tu se, kao i kod nekih jezikoslovaca i drugih humanista, zapravo postavila teza da Hrvati jesu Hrvati po tome što nisu Srbi. Smiješno! Prijepori u historiografiji zapravo već dugo ne postoje. Ovi povijesni događaji sporni su u našem društvu, a pravi se povjesničari njima ne bave dovoljno agresivno. Rasprava, polemika, pa i objektivnih recenzija gotovo i nemamo.
• Zašto smo u situaciji da o glavnim prijeporima nemamo relevantnih radova, ali zato stalno politički pretresamo povijesti?
- Nama ne nedostaje samo radova o bolnim točkama nedavne prošlosti o kojima svakodnevno slušamo u medijima. Mislite li da imamo biografiju bana Jelačića?! Ili banova iz 19. stoljeća? Pa nemamo ni stalni postav Povijesnog muzeja ili biografiju Ante Pavelića ili Vladimira Bakarića. Budući da vodeći predstavnici hrvatske znanosti o prošlosti izjavljuju da ustanove koje predvode njeguju ‘autentičnu hrvatsku povijesnu istinu’, možda je tako i bolje. No, posljedice su bolne i, vjerujte, teško nadoknadive. Zato što Vjekoslav Klaić nije u svojoj sintezi obradio 18. stoljeće, ono je i dalje manje poznato od razdoblja koja su mu prethodila i koja su slijedila poslije. Mislite li da će budući “bolonjci”, budu li doista mogli studirati svugdje u Europi, nadoknaditi ono što danas ne obradimo? Neće. Nastojat će se baviti svjetskim trendovima i standardom svjetskih sveučilišta. A neka istraživanja o Hrvatskoj tada možda nećemo niti moći napraviti jer neće biti pripremnih, temeljnih radova.
• Što je sporno u toj povijesnoj građi?
- Nadam se da u povijesnoj građi o kontroverznim temama, koju trebamo otkriti, ima mnogo toga ‘spornog’ jer bi tada imali uzbudljivu i zanimljivu historiografiju, a posao povjesničara u arhivu, koji je često mukotrpan, bio bi zanimljiviji. Nadam se da će biti mnogo lucidnih interpretacija prošlosti. No, to nije problematičnost koju pitanje implicira. Problem je u našem bijegu u manje teme, strahu od etiketiranja koji je danas više utvaran nego stvaran, možda i u strahu od zaključaka koji neće biti posve u skladu s općim mjestima s obzirom na to kako društvo gleda na neka razdoblja i događaje. Pa da si nepotrebno ne kompliciramo život…
• Hrvatska ima malo poznatih disidenata izvan političke sfere. Među lijevima i desnima kao da vlada opća zbrka pa jedni, iako znaju kuditi Jugoslaviju i ‘devijacije’ komunizma, kažu da je ‘to ipak spasilo Hrvatsku’, dok desni Jugoslaviju smatraju isključivo tamnicom hrvatskog naroda.
- Hrvatska nije imala mnogo disidenata ni u politici. Nismo imali ništa usporedivo s Poveljom 77 u Čehoslovačkoj, premda se disidentstvo ne treba previše naglašavati. Njihov broj, ni utjecaj nigdje nije bio dramatičan. Polemike o Jugoslaviji, njezinoj blagotvornosti ili katastrofi za Hrvate treba analizirati u okolnostima, s obzirom na propuštene prilike i ostala moguća rješenja, ovisno o tome što je cilj. Svi koji smisao hrvatske prošlosti vide samo u nastanku samostalne države, trebali bi biti zahvalni na Jugoslaviji. Opstanak u carstvu s Austrijom ili pripajanje dijelova Hrvatske Italiji ne bi nam omogućili da budemo djelatni čimbenik i odlučujemo više nego u siromašnoj balkanskoj državi gdje smo bili drugi po veličini i bogatstvu, uz znatan politički značaj.
• Može li se hrvatski antifašizam, otpor okupaciji, nacizmu i fašizmu odvojiti od toga da ga je vodio KPJ te više doznati i o drugim oblicima antifašističkog otpora?
- Činjenica je da smo tek nedavno, nakon 90-ih, postigli stidljivi konsenzus da je antifašizam nešto što treba slaviti. Došao je iz politike, a ne iz struke. I sada ponovno nadoknađujemo ono što smo 90-ih upropastili. Tada je trebalo izbjeći polarizaciju i pokazati složenost antifašističke borbe u Hrvatskoj. Mi smo, međutim, nastojali manje ili više prešutno i uspješno rehabilitirati ustaštvo, dokazujući i u školskim udžbenicima kako je tobože pod Pavelićem u Hrvatskoj vladala luda izdavačka djelatnost i tiskanje knjiga, kao da se u tome iscrpljivala priroda ustaškog režima.
• Je li Bleiburg hrvatski antifašizam?
- Bleiburg je zločin koji su počinili pobjednici u borbi protiv fašizma. Treba ga istražiti, dokumentirati i dostojno poštovati žrtve. Budemo li ga politizirali, licitirali s težinom zločina, koristili za optužbu antifašizma, i dalje će biti problema. Samo loša historiografija nosi takva opterećenja. Veći je problem društvo koje nikako da se izliječi od prošlosti.
• Često se govori o autentičnom hrvatskom komunizmu i fašizmu.
- Kad se Jugoslavija raspadala, u krugovima JNA bilo je onih koji su tvrdili da SKJ neće doživjeti sudbinu PURP-a u Poljskoj ili Mađarskoj jer je jugoslavenska komunistička revolucija, baš kao i sovjetska, bila autentična. Nije tako bilo. Ne znam po čemu bismo bili posebni? Naši fašisti su podjednako kao i ostali provodili genocid, imali jednostranačku, militariziranu vlast po uzoru na Njemačku i Italiju i bili joj poslušni. Autentično je bilo to što se borac za hrvatsku državu odrekao najhrvatskijih teritorija, ali tu ‘autentičnost’ ne bismo trebali naglašavati. U tom je svjetlu još apsurdnije kada se govori da je ustaški pokret bio poseban, a ne nacifašistički. Ono što je posebno jest ‘ne’ Staljinu, nesvrstanost i oblik samoupravnog socijalizma. To su teme koje i vani najviše “pale” i koje bismo trebali sustavno istraživati.
• Kako se postaviti prema ustaškim i komunističkim zločinima, a da se ne uđe u političke rasprave i prebrojavanja, ujednačavanja ili izjednačavanje krivnje?
- Lako! Budite znanstveno objektivni, predani, vrijedni i pedantni, ne slušajte političke forume i partije koje daju izjave o prošlosti pa neće biti izjednačavanja, licitiranja. Što mislite, kako bi to izgledalo da se povjesničarima koji smatraju da je za bana Khuena-Hedervaryja bilo i velikih modernizacijskih poteza ili onima koji tvrde da Petar Svačić (a zapravo Snačić) možda nije ni postojao, a svakako da nije bio posljednji hrvatski kralj narodne krvi, prigovaraju neobjektivnost i nedovoljna nacionalna osviještenost? Riječ je o istome, samo što se dogodilo mnogo prije, pa onda nikoga nije briga. A kako je u Hrvatskoj odnos prema Srbima, opća nesigurnost koju imamo, jedino mjerilo stvari, ne možemo se jasno odrediti prema prošlosti.
• Jesu li Jasenovac i Bleiburg ekvivalenti budući da izgleda kako se u posljednje vrijeme to nastoji prikazati?
- Jasenovac i Bleiburg dogodili su se u sklopu jednog povijesnog događaja, oba su zločini i u oba su sudjelovali Hrvati, Srbi, Nijemci… Po svemu ostalom su različiti: od toga da i danas Katolička crkva ne šalje visoka izaslanstva u Jasenovac, ali ide na Bleiburg, da vodeći hrvatski političari idu u Jasenovac, a drugu ligu šalju na Bleiburg i, naravno, po tome što je Jasenovac bio koncentracijski logor u kojemu je izvršen holokaust nad 80 posto hrvatskih Židova i genocid nad nekoliko desetaka tisuća Srba, Roma i Hrvata koji su bili protivnici ***. Bleiburg, odnosno ono što se pod tim podrazumijeva, mirnodopski je zločin pobjednika u ratu. Da je bilo jasno kako se radi o užasu, posredno potvrđuje i šutnja tijekom socijalističkog razdoblja. Jedno je rasni zločin s ciljem istrebljenja, a drugo odvratna osveta nad Hrvatima, Slovencima, Srbima, Crnogorcima i svima koji su se borili ili zatekli na krivoj strani.
• No danas isti medijski prostor dobivaju i proslava Dana antifašističke borbe 22. lipnja i komemoracija na Jazovki.
- Štoviše, pojedini urednici nastoje uvijek spariti nešto što u konačnici relativizira objestvari. Nije važno je li nešto ispravno ili ne, nego imamo i lijevo i desno, i crveno i crno, pa smo onda tobože objektivni izvjestitelji. Tako neprestano živimo košmar, u nemogućnosti da se suočimo s onim što nam se dogodilo, kao da nam istina može biti na štetu.
• Prof. Banac ukazuje na to da se hrvatska znanost i javnost nisu postavile prema činjenici da je službeno najveći hrvatski književnik Miroslav Krleža bio deklarirani lenjinist, član CK, kao i neke druge poznate i priznate osobe iz javnog i kulturnog života, a upravo taj ‘problem’ nisu imale ostale komunističke zemlje. Štoviše, njihovi najveći književnici bili su disidenti.
- Taj aspekt Krleže doista se nije posebno problematizirao i isticao, iako je Krležino ljevičarstvo jasno i nesporno, kao i njegovo prijateljstvo s Titom, članstvo u CK i potpis na Deklaraciji o položaju hrvatskoga književnog jezika. Imali su i Sovjeti važnih književnika, nobelovaca, koji su bili uz vlast. Valjda je to razlika između vrhunskih talenata i onih drugih koji se ostvaruju tek u matici i uz vlast, ma kako od nje bili daleko. Neki važni svjetski književnici i filozofi simpatizirali su kolonijalizam ili nacizam. Po tome smo posebniji od ostalih, i to bi mogao biti argument za našu komunističku autentičnost.
• Hrvatski su antikomunisti, kaže Nikica Barić, nedosljedni pa komunističko nasilje vide samo nad Hrvatima, a ne i nad drugim narodima. Tito je zločinac zbog Bleiburga, ali hvale ga jer je ‘vratio Istru’.
- Često se u povijesti stvari vade iz konteksta, uzima se samo ono što nam odgovara i dokazuje ono što nam je ideološki ili politički poželjno. Uzmite kako su Tita napadali u Srbiji! Tamo će reći da im je oteo Makedoniju, vratio državnost Crnoj Gori, Hrvatskoj nije nametnuo pokrajine, ali Srbiji jest, pa je iz pasivnih krajeva Hrvatske i Bosne iseljavao Srbe u Vojvodinu da bi, tobože, završio ono što nije uspio Pavelić.Namjerno nije oslobađao Jasenovac. Srpskim nacionalistima Tito je stalno protežirao Hrvate na uštrb ostalih. Trebam li dalje nabrajati? To je manipulacija prošlošću. A hvala zbog Istre ponovno je zbog ‘svrhovitosti’ naše povijesti koja se ispunjava u stvaranju države.
• Kako uopće pozicionirati Tita?
- Tito je za povjesničara iznimno zanimljiva, kompleksna i intrigantna figura, poput Churchilla. Možete ga gledati kao ratnika, revolucionara, državnika, vanjskoposlovnjaka, mirotvorca, diktatora, ženskara, beskrupuloznog despota… Interpretacije su različite, brojne i nećemo se još dugo riješiti Broza. On je toliko važna povijesna ličnost da upravo vapimo za knjigama i člancima o njemu. Povijesnim radovima lakše bismo ga postavili u vrijeme i prostor. Ovako je i dalje prvenstveno aktivan - politički.
• Zašto se u mnogim interpretacijama NDH govori da ustaški pokret nije nacifašistički te da je ideja države važnija od svega što je taj pokret donio u političkom i moralnom smislu?
- Kada pogledate niz sinteza hrvatske povijesti, uključujući i one iz socijalističkog razdoblja, vidljivo je da cijela hrvatska povijest ima ‘svrhovit’ razvoj - borbu za nastankom države. Nekada je to bila sloboda od stranaca koji su željeli svima zavladati, pa je nastala Jugoslavija, ali uglavnom je to ipak bila težnja za nastankom samostalne države. Stoga smo 90-ih godina na nekim rođendanskim proslavama mogli čuti da je došlo do svojevrsnog kraja naše povijesti. To je tipična interpretacija određenoga povijesnog fenomena, događaja, epohe. Danas bi netko mogao reći da su demokracija, vladavina prava i sigurnost stvarni cilj našega povijesnog kretanja i mogao bi iz te vizure napisati sintezu. Kakve god bile, samo neka ih je više…
|
Cijena povijesnih okolnosti Jugoslavija nije bila nužnost nego izbor • Zašto se o Jugoslaviji, odnosno južnoslavenskom ujedinjenju te statusu Hrvatske i Hrvata u prvoj i drugoj Jugoslaviji ne može naći konsenzus? - Zato što za tim nema potrebe. Totalitarne historiografije, kao i totalitarna društva, traže puni konsenzus. Mi smo, nažalost, godinama bili u fazi da se samo bavljenje Jugoslavijom, pod uvjetom da se nije pisalo kako je jedina svrha te zajednice bila tlačenje Hrvata, smatralo sumnjivim. Ako to ne radite, čak i mladi povjesničari (dodao bih, povjesničari aktivisti) smatraju da ste trivijalni. Jugoslavija je jedna od povijesnih dionica u kojima smo živjeli. Bitno nas je obilježila i zbog mnogo toga je zanimljiva i vrijedna proučavanja. Konačno, bila je to jedina zajednica u nekoliko stoljeća u kojoj smo bili vrlo važan faktor. U drugim državama u kojima smo bili, naš jepolitički utjecaj bio drugorazredan. Umjesto da se time namećemo svijetu, mi se durimo. • Je li Jugoslavija, i prva i druga, bila hrvatska politička nužnost ili se, kako neki tvrde, mogla izbjeći? - U povijesti nema nužnosti. Kraj hladnog rata i odluka Gorbačova da ne intervenira kada se komunizam počeo rušiti, nije bila jedini izbor sovjetskih državnika. Crvena armija nije bila slaba. Mogla je intervenirati kao 1956. u Mađarskoj ili kao Kinezi na Trgu nebeskog mira 1989. Jednako je i s Jugoslavijom. Kraljevina Srbija mogla je uzeti ono što je dobila kao pobjednica u Prvom svjetskom ratu, a to je dobar dio naše istočne obale. Italija je, po Londonskom ugovoru, mogla uzeti svu obalu što ne bi dobila Srbija. Hrvatska bi ostala komadić koji bi se možda vezao sa slovenskim prostorima i Mađarskom. Tko zna? Jugoslavija se mogla izbjeći., ali je pitanje je li nam donijela više od ostalih rješenja? Treba li priznati da je, u tim okolnostima, Kraljevstvo SHS najbolje što nam se dogodilo? |
- Najnovije
- Najčitanije
Cedevita Junior u gradskom derbiju slavila protiv Cibone
42 min•Košarka
Double-double Tomislava Ivišića u pobjedi Illinoisa
1 sat•Košarka
Jokić predvodio Denver u novoj pobjedi, Houston nakon više od pet godina slavio u Torontu
1 sat•Košarka
Magicu otpadaju igrač za igračem, treći strijelac momčadi završio sezonu
7 sati•Košarka
Atalanta do 11. uzastopne pobjede u Serie A, Juventus napokon slavio
8 sati•Nogomet
Borussia Dortmund s tri brza pogotka do glatke pobjede kod Wolfsburga
9 sati•Nogomet
Jurić s tribine pratio remi Svetaca, teniska pobjeda Redsa, United 'ponižen' na Old Traffordu
10 sati•Nogomet
Jurić s tribine pratio remi Svetaca, teniska pobjeda Redsa, United 'ponižen' na Old Traffordu
10 sati•Nogomet
Real Madrid nakon osvojenog novog trofeja okreće se susretu protiv Seville
19 sati•Nogomet
Gattuso: 'Malo sam razočaran da ne možemo dovesti pojačanja, ovo nije dovoljno za ono što želimo'
11 sati•Nogomet
Kronologija: Dinamo u golijadi protiv Varaždina prekinuo crni niz
19 sati•Nogomet
Kronologija: Rijeka slavila protiv Slaven Belupa
16 sati•Nogomet
Kronologija: Hajduk do pobjede u Šibeniku
14 sati•Nogomet
Rijeka u velikim problemima s vratarima dočekuje odlični Slaven Belupo
20 sati•Nogomet
Poslastica za kraj godine: Škarice Livaje, povratak Šibenika, Krovinović za pobjedu Hajduka!
12 sati•Nogomet