Odluka donesena 1971., potvrđena 1974., ubrzo je dovela do nezadovoljstva srbijanske političke
elite, koja je izrazila želju da bude "ista kao i duge republike", tj. da se znatno smanje
nadležnosti pokrajina. Srpsko vodstvo to je izrazilo već 1977. u materijalu Ustavni položaj
Srbije. Analiza je izražena prilično ezopovskim jezikom, ali je od početka bilo jasno čemu elita teži.
Na primjer, pisalo je: "...primjena jedinstva Srbije... je prilično restriktivna i vrlo skromna..."
Analiza je bila izraz želje da se državi vrate nadležnosti prije 1971. Međutim,
pokrajinsko vodstvo, posebno vojvođansko, nije pristalo o tome razgovarati.
Na primjer, 1977. godine, Boško Krunić se nije htio ni miješati u ustavna pitanja,
već je inzistirao na cijenama poljoprivrednih proizvoda, gdje Srbija nije podržavala
stavove Vojvodine, te je to predstavljalo razlog nejedinstva. Spor je trajao tijekom cijelog
razdoblja 1977.-1988. Tijekom 1980-ih, mala skupina Srba na Kosovu, posebno u Kosovu Polju,
počela se okupljati i raspravljati o onome što su smatrali svojim neodrživim i progonjenim
položajem na Kosovu. Objektivna strana problema bio je pad udjela Srba u stanovništvu
Kosova. U to vrijeme, Srbi su činili otprilike jednu sedminu stanovništva Kosova (13,2%)
a taj se udio smanjuje od kraja Drugog svjetskog rata. Seksualni napadi na Srpkinje od
strane Albanaca često se navode kao razlog, uz malo činjenične potkrepljenosti.
Pitanje sudbine Srba na Kosovu, pa čak i u Jugoslaviji, ubrzo je preuzela srpska inteligencija,
uključujući i Srpsku pravoslavnu crkvu. Crkva je dala teološku dimenziju mučeništva
nevoljama Srba na Kosovu. To se uklapalo u intelektualnu produkciju i narativ iz tog vremena
prema kojem su Srbi bili "prevareni" od strane Jugoslavije, njezinih "žrtvi"
Kosovo je bilo glavna tema tog diskursa, a pisac Dobrica Ćosić možda je bio glavni nositelj
tog stava.
Sam srpski pokret na Kosovu privukao je određenu znanstvenu pozornost. Tvrdilo se
o skupovima kao očito spontanima...ali pažljivo organiziranima, Milošević mobilizirao nekoliko
stotina Srba koji su dovedeni u... gdje su organiziral dvodnevne demonstracije protiv vlade...,
da u organizaciji i vremenu tih demonstracija nije bilo ništa spontano a ako nije bilo ništa
spontano u tim skupovima, oni su bili pažljivo vođeni. Razmatraa se širi proces raspada
Jugoslavije, gdje se to tretira kao Miloševićev način djelovanja. Pokazalo se da je djelovanje
običnih ljudi na Kosovu, u Vojvodini, Crnoj Gori i središnjoj Srbiji ključno za pokretanje
i širenje prosvjeda. Obični građani na Kosovu, u Vojvodini i Srbiji započeli su prosvjede
i odlučno doprinijeli njihovom širenju. Još jedan autor koji se u novije vrijeme usredotočio
na AB. Primjenjujući kvantitativne metode, dolazi do zaključka da su elitni događaji (sjednice
odbora SC) pokretali mehaniku javnih skupova u Vojvodini 1988. , što bi značilo da su
organizatori skupova mogli imati pomoć logistike SSRN-a, organizacije za prijenos. Dok
predstavnici pokreta Srba s Kosova nisu posjetili Miloševića, aktivnost kosovskih
Srba uglavnom je bila ograničena na Kosovo. 1986. su posjetili Skupštinu SFR-a
i primio ih je Kolj Široka. Milošević je 17. lipnja 1988. u Novom Beogradu,
kao predsjednik Saveza komunista Srbije, primio vođe tog pokreta. Tamo je jedan od
sudionika pokreta predložio da se u Novom Sadu održi skup Srba s Kosova, a Milošević
je inzistirao da se ne organiziraju nikakvi simbolični ili stvarni kolektivni
odlasci s Kosova. Miloševićevo odobrenje novog smjera djelovanja dalo je srpskom
pokretu novi zamah, novu podršku, ali i novo upravljanje. Tehnička podrška došla je od
srbijanskog političkog vodstva u ljeto 1988., kao i od srbijanske Službe sigurnosti.
Policija, uključujući i političku policiju, bila je također snažna poluga moći,
poluga prisile, iako je većina funkcija bila u rukama republičke i pokrajinske
policije, a savezna policija slaba. U analizi je naglašeno da pokušaj recentralizacije
(pod Stanetom Dolancom) nije bio uspješan. Iako ti odnosi unutar sigurnosne službe
u to vrijeme uglavnom nisu bili poznati široj javnosti, moguće je pretpostaviti da
su direktori tvrtki slušali zahtjeve s njezine strane da šalju zaposlenike na prosvijede
shvaćajući da se poluge moći prenose iz pokrajine u republiku.
Pripadnici SDB-a Srbije uputili su ih u tom smislu, zajedno s članovima komunističkog
vodstva republike i pripadnicima vojne sigurnosne službe u kolovozu 1988. u 10 ili čak 20
općina u Vojvodini, gdje su boravili po 7 dana. Svjedok je u kolovozu 1988. pozvan u
Apatin, gdje je prisustvovao sastanku koji je uslijedio nakon jednog takvog posjeta
iz Beograda i svjedočio da je uspio promijeniti pripremljene zaključke sastanka, kojima
se tražila smjena vojvođanskog vodstva. Ti posjeti imali su strateški karakter, jer su bili
izravno usmjereni na ukidanje položaja Vojvodine. Formalno boraveći u toplicama i kod
rodbine, dnevno je bilo i po nekoliko apolitičnih razgovora.
Sami skupovi su započeli 9. srpnja 1988. kada je u Novi Sad došlo nekoliko stotina ljudi.