Svugdje u europi, pa i kod nas se lagano epidemija gasi.
Zbrojem cijepljenih i preboljelih ljudi približavamo se očito nekom kolektivnom imutietu.
Možda je vrijeme za prvu neku veću pandemijsku rekapitulaciju iz perpsektive jednog zainteresiranog laika.
U par dugih postova (dva, eventualno tri) ću probati sažeti sve što sam popratio. Ako i jedna osoba sve pročita ja sretan:)
PRVI VAL
Azija, Pacifik, Australija i NZ gase odmah u startu epidemiju. Odlučnim i snažnim zatvaranjima već na prvih par slučajeva, praćenjem kontakata, karantenama itd.
Prethodna iskustva epidemija u 20.st. uključujući SARS i MERS na početku 21.st. su im dala višu razinu svijesti o zaraznim bolestima
i kako se učinkovito boriti s njima.
Tu im svakako dolazi kao prednost što su većinom u pitanju otoci, poluotoci i kompletno zatvaranje granica ne stvara negodovanje javnosti.
Za pretpostaviti je da ekonomija najviše pati u onim turističkim zemljama kao npr. Tajland, ostali su ok, GDP stabilno.
Zapadna europa zbog svoje velike mobilnosti, šengena i gustoće naseljenosti i prije svega aposultne nepriprmljenosti
u prvom valu upoznaje ostatak svijeta gdje leži opasnost u novom SARS-u.
Jednadžba je zapravo jednostavna, velik broj ljudi ima blagi oblik bolesti, ostaju mobilni i šire virus u predsimptomastkoj fazi.
U prosjeku kad se virus slobodno širi jedna osoba zarazi dvije do tri osobe.
Otprilike 10% aktivno zaraženih obole od težeg oblika COVID-a i potrebna im je bolnička skrb. 5-10% od tih 10% će biti toliko loše da liječnici neće imati druge
nego ih staviti na respirator. Udio ljudi koji traže kisik je još veći. U scenariju slobodnog širenja virusa to je recept za katastrofu.
Jednostavno u jednom trenutku ima previše aktivnih slučajeva i tih 10% jednostavo pregazi mogućnost da svatko dobije adekvatnu skrb.
I umiru oni koji bi sigurno ostali živi da su dobili istu. I to smo vidjeli u Bergamu, New Yorku i djelomično u Madridu.
Brojke za recimo NY su bile strašne, 0,3% populacije grada je umrlo u svega dva-tri mjeseca. Za usporedbu da je tom mjerom virus protutnjio kroz RH.
Od trećeg mjeseca do šestog mjeseca 2020. bi umrlo 12 000 ljudi!
Kreće LOCKDOWN za lockodwnom i jedna po jedna zemlja se potpuno zatvara jer više nitko nije siguran kolika
je zapravo smrtnost nakon Bergama. Istočna europa biva kompletno pošteđena prvog vala radi heads up prednosti naspram zapadne europe.
Sve do jedne zatvaraju granice i društvo. Poljska, Češka, Slovačka, Mađaraska, Slovenija, Hrvatska, itd. U početku sve te zemlje primaju lovorike,
NY times piše članke pune divljenja.
Osim jedne euorpske zemlje na sjeveru..Švedska i njihov glavni Capak Tegnell hladno odbija domino efekt.
Svjestan zemlje u kojoj živi (svjetski rekorder u singe house hold, mentalitet, povjerenje u politiku, itd.) ,
ostavlja sve na razinu preporuka i gasi javna okupljanja kao očite superširiteljske događaje.
I možemo sad iz ove perspektive riješit tu famu oko Švedske. Tegnell je pogodio da je to maraton od godinu, godinu i pol i da mnoge zemlje po izlasku iz LD
neće znati hendlati virus i da će istočna europa konvergirat u broju umrlih. I to je dobro pročitao jer su redom sve sada u vrhu po broju umrlih.
ALI! Prvo; Tegnell se gadno prevario da će proljeće i ljeto zaražavanja i umiranja značiti poštedu na jesen i zimu. Jednostavno je, kada se umire i pune se bolnice,
ljudi neće stajat kao glineni golubovi, nego će se povući u kuću. Iz istog razloga je dobro procijenio da neće biti epske Bergamo like katastrofe u Švedskoj i loše procijenio
dosezanje kolektivnog imuniteta. Gadnu je blamažu doživio kad je u desetom mjesecu proglasio pobjedu i rekao da drugog vala neće biti. Imali su i drugi i treći.
Drugo ono što je moguće u Švedskoj, nije moguće sprovesti u ostalim zemljama. Moguće je eventualno u ostalim skandinavskim zemljama.
Koje su sve redom prvo snažnijim odgovorom i kasnije preciznim mjerama poštedili svoje stanovništvo značajnijeg zaražavanja i umiranja.
Od zemlje do zemlje sjevera smrtnost je manja 3 do 10 puta od Švedske.
I sve to su uspijele s puno manje nervoza, ekonomskog pada, prosvjeda koje smo svjedočili diljem europe.
Premalo se piše o uspjehu Islanda, Norveške, Danske i Finske.
Nakon mjesec, dva jakog lockdowna, kreće pritisak na otvaranje europe i zauvijek se napušta zero covid strategija u europi.
Kreće ljeto s malo zaraženih i udri brigu na veselje..
Pandemijski fokus javnosti se zatim seli u Južnu Ameriku. Gdje prvi put vidimo kako to izgleda u zemljama trećeg svijeta. Peru, Ekvador nemaju šanse. Peru je i dalje
prvi u svijetu po višku umrlih. Jednostavno u takvim zemljama epidemiološke mjere su teško provedive. Manaus u Brazilu postaje novi Bergamo sa svojim improviziranim grobljima.
Ali mi se tad već bavimo koliko su zarazne teniske loptice, treba li Plenki u izolaciju zbog Đokovića, kreće medijsko-politička-stožeraška kaša koji će tokom ljeta stvoriti
podlogu za neviđeno guranje glave u pijesak, banaliziranje epidemije, podcijenjivanje, zavjerška ludila, razne Švedološke bojne kao npr. liberal.hr.
Gledamo Plenkovićev 'kalkulirani rizik', u javnost se probijaju predvodnici mekog pristupa Bakić i Lauc sa teškom arteljerijom apsurdnih izjava, procjena i manipulacija.
Slušamo Primorca kako će virus mutirati baš kako nama paše u neku prehladu, a ne kako njemu paše u zarazniji oblik. Radman trabunja o 300 umrlih i sexy bolesti.
Dolazi jesen, ljudi su već umorni od teme koronavirusa, previše ljudi više nije briga, a show tek počinje...