Odobno od faksa nisam bio slobodniji. Dva mjeseca najveće slobode i najmanjeg pritiska u zadnji 12ak godina. Ne znam kako ko doživljava slobodu, no meni je sloboda baviti se onim što me istinski zanima. Ko zna, možda bi s vremenom to postalo kretanje, ali i to polako otpadaju ograničenja.

Valjda dosta o stavu prema epidemiji ima i stav kako ovo sve utječe na čovjeka, a ja sam sad u fazi popriličnog zadovoljstva. Znam da to nije realno i da me "stvarni život" čeka i ponovna svakodnevna borba za resurse, ali ova sad brzo 2 mjeseca su mi jako dobro došla.

Da se ovo dogodilo u nekoj fazi života kad sam bio nezaposlen, kad sam imao nikakav prihod, kad sam neke stvari u poslu osobno shvaćao, da sam nakon 2 godine rada ostao bez posla itd..  vjerojatno se ne bi bavio brojevima pokušavajući biti racionalan. Kao da mi se sada dogodi neka situacija, vrlo brzo bi iracionalna (a možda je upravo to racionalno? Ne znam) želja za rješavanjem tog stanja brojeve stavila u drugi kontekst.

Mislim da je dobro biti svijestan svoje iracionalnosti i priznat sebi svoje strahove i želje i da je to prvi korak ka eliminaciji istih u logičkom razmišljanju. Tu se kao navijač jednog trenutno  nakaradnog kluba i sljedbenik propale ideje narodnog upravljanja istim ne mogu staviti kao primjer racija.