Nitko se ovdje ne ruga s bolestima, pogotovo ne sa smrću. Ako ima netko takav, to dovoljno govori o njemu, tu komentar nije potreban.
E sad, može se ova tema gledati i u malo širem kontekstu od koronavirusa. Otkad je sve ovo krenulo, na sve strane povlači se ta priča o bolesti i smrti, kao nekakav argument koji bi trebao biti obrana od svake kritike i pitanja. Jer ako to učiniš, odmah se rugaš i bezosjećajan si. To je svojevrsna emocionalna ucjena, viđamo je i kod nekih drugih tema, pa tako i sad kod korone.
Naravno da ovo pogađa više one koji u bližem krugu obitelji imaju teže oboljele ili preminule od korone, razumljiva je i njihova osjetljivost kad je ova tema u pitanju, ali s druge strane može se postaviti pitanje – jesu li takvi ljudi, zbog svog trenutnog emocionalnog stanja, uopće sposobni racionalno sagledati stvari? Možda je to glupo reći, no kad se stvari ogole do kraja, svi mi smo barem malo sebični, svima nama najvažniji smo mi sami i naši bližnji. Suosjećamo i s patnjama drugih, ali uvijek nas najviše pogađa naša patnja. Mi bi često zaustavili svijet zbog svoje patnje, pa nam je neshvatljivo vidjeti kako je netko drugi indiferentan i kako, tako mi to sebi tumačimo, ismijava našu patnju.
A to nije tako. Ako netko možda kaže nešto nespretno u vezi ove teme, to ne znači da je on bezosjećajan i da se ruga, nego jednostavno ne vidi situaciju onako kako je vidi onaj tko je direktno pogođen. Onaj tko sad zbog korone više pati, pa mu smeta svaki komentar koji propitkuje ovu situaciju, trebao bi biti iskren prema sebi i zapitati se je li se i on nekada, u nekoj drugoj situaciji, ponašao tako. Je li on svojim komentarom i ponašanjem u situaciji koja njega osobno nije doticala, možda povrijedio nekoga kome je to puno više značilo.
Budimo iskreni, svi smo to činili. Svi smo barem jednom u životu ispričali neki vic, dobacili poštapalicu ili pjevali pjesmu koja je na neki način pogađala druge, iako mi to u tom trenutku nismo doživljavali tako. Jednostavno, mi se nismo mogli pronaći u tome, nismo to doživljavali na takav način. Znamo svi kako potpuno ista tema, pojava ili događaj može na čovjeka različito djelovati u različitim vremenima. Ono što nam je danas benigno, možda i smiješno, sutra će nam biti ozbiljno i traumatično, a onda ćemo se opet, s odmakom vremena, vratiti u stanje da nas to više ne pogađa tako.
U svijetu se svaki dan događa mnogo tragedija, tisuće i tisuće ljudi umiru i ginu u raznim okolnostima, no znači li to da čovjek samo o tome treba razmišljati, samo to imati u glavi i ne dozvoljavati sebi niti malo sreće i zadovoljstva? Ne treba. Čovjek bi trebao uvijek imati na umu da nije sam na ovom svijetu, ne bi smio biti sebičan i samo gledati sebe, trebao bi se kloniti bilo kakvog ponašanja kojim svjesno može povrijediti druge, ali to ne znači da uvijek, u svakom trenutku svog života, mora strahovati što će reći kako se netko zbog toga ne bi osjetio uvrijeđenim. Glupo je čovjeka zbog toga nazvati bezosjećajnim. Patnja je tu, uvijek prisutna ili čeka iza ugla, no život ide dalje, tako svijet naprosto funkcionira. Danas je teže meni, sutra sebi, prekosutra nekom trećem. I kao što bi čovjek trebao biti obazriv prema bližnjem, tako bi trebao biti i spreman čuti nešto što mu se u tome trenutku možda ne sviđa, a ne u tome vidjeti bezosjećajnost i ruganje onoga tko je to rekao.
![[UŽIVO] Istra već u prvoj minuti drgog dijela do bovog vodstva!](/photos/_resized/521/59/0000000000521593_400_230_cut.jpg)
