@ Hitman
Sve sam to već spomenuo u svojim postovima i tu nema previše nedoumica osim u interpretaciji i par faktografskih finesa.
Faktografija:
1. apsolutizam iz razdoblja 1849-1860. ne može se nazivati "austrougarskim", već habsburškim jer tada nikakve Austro-Ugarske nije ni bilo. A-U. je nastala tek Nagodbom između Habsburgovaca i Mađara 1867. K tome nekakav "austrougarski" apsolutizam bi i po svom sadržaju bio nešto u potpunosti suprotno političkoj volji (habsburškoj, dvorskoj reakciji protiv mađarskog nacionalizma i liberalizma) koja je formalno održavala na životu taj dekorativni protumađarski "entitet". "Austrougarstvo" je rezultat kasnijeg kompromisa bečkog dvora i mađarskih nacionalnih aspiracija čijem bi duhu proturječio jedan takav dekorativni relikt poput Vojvodine Srpske.
2. Vojvodina Srpska (zvaničnim imenom po Oktroiranom ustavu iz 1849. Srpsko Vojvodstvo i Tamiški Banat) nije nestala uslijed jačanja habsburškog (ili nekog imaginarnog "austrougarskog" apsolutizma) već svoj nastanak (naravno uz gorljivost srpskih protumađarskih ustanika) i vegetiranje može zahvaliti upravo tom apsolutizmu i sankciji bečkog dvora kojoj su trebali saveznici (poput Jelačića u Hrvatskoj u razdoblju od 1849. do 1959.) protiv mađarskog nacionalnog pokreta. Dakle, oprobana bečka receptura u hrvanju s po nju tada najopasnijim protivnikom Mađarima - poticati protumađarske nacionalne sentimente u ugarskom dijelu Monarhije, iskoristiti ih kao pomoćne pravce napada na mađarski nacionalizam, a kad opasnost prođe sasjeći ih, isprazniti od ikakvog stvarnog sadržaja (Vojvodinom iz Temišvara upravlja od bečkog dvora postavljeni guverner, a njemački je službeni jezik) svesti na puku dekoraciju. Vojvodina Srpska je formalno ukinita tek nakon što je bitka kod Solferina 1859. rasklimala zube apsolutizmu i nakon što je bečki dvor počeo stidljivo liberalizirati politički život cjelokupne Monarhije čija je kruna bila nagodba iz 1867.
3. Vojvodina je u Jugoslaviji kao specifičan povijesno-kulturni entitet priznata još 1945. Formirana je kao autonomna pokrajina i priključena "federalnoj" Srbiji mada ni historijski, a ni etnički nije imala ekskluzivni srpski karakter i mada je u igri bilo još nekoliko rješenja (posebna republika, podjela između Hrvatske i Srbije...) u koje sad nema smisla podrobnije ulaziti. Udio srpskog stanovništva u Vojvodini je tek 1948. prešao 50 % i to tek nakon raseljavanja po nekim izvorima čak 300 000 Nijemaca (do rata je odnos bio 33 % Srbi, 28 % Mađari i 21 % Nijemci) i dolaska kolonista od kojih su Srbi činili 71,9 % (ili 162 000 osoba), a Crnogorci 17,8 % (oko 40 000 osoba). (Izvor statističkih podataka N. Raduški: Etnička slika Srbije - popis 2002. godine, izdanje iz 2003.). Ustavom iz 1974. Vojvodina i Kosovo dobivaju status konstitutivnih elemenata federacije sa stanovitim "republičkim"/državnim prerogativima, mada ujedno ostaju i autonomne pokrajine Srbije. Ova ustavna ambivalencija postala je kasnije jedna od osnovnih neuralgičnih točaka koju su potencirali tvorci Memoranduma SANU i srpski nacionalni pokret s kraja '80-ih godina.
Interpretacija:
1. U potpunosti se slažem s tobom da je inicijalno, sa srpskog stanovišta, Vojvodina Srpska bila pokušaj "za zaokruživanjem srpskog identiteta u jedan institucionalno formalni okvir" unutar Monarhije. Naravno, taj pokušaj je s obzirom na relativnu malobrojnost i slabost srpske etničke supstance u odnosu na područje na koje se aspiriralo bio potpuno nerealan. Srbi su činili ako me sjećanje ne vara samo oko četvrtine tadašnjeg stanovništva (svakako ne bitno više) teritorija "Vojvodine" na koji su aspirirali i bez interesne podrške bečkog dvora, Vojvodina Srpska ne bi poživjela duže od par mjeseci kao što se i činilo da će biti nakon što su mađarske trupe krenule u protuofenzivu. Pravi founding fathers Vojvodine Srpske su zapravo bečki centralistički apsolutizam, ruska intervencionistička vojska koja je slomila Mađare kod Villagosa 1849. i opći slom mađarskog nacionalnog pokreta za koji su srpski ustanici u južnoj Ugarskoj bili potpuno marginalna pojava. Ono što cijelo vrijeme pokušavam reći je da da zbog svih navedenih razloga, kao i zbog puke dekorativnosti tog "entiteta", Vojvodina Srpska nije baš neko čvrsto uporište koje bi poduprlo nekakvo srpsko "historijsko" i ekskluzivno pravo na Vojvodinu.
2. Ako se problem sagledava kroz ustavnu problematiku, onda je po meni sasvim legitimno i primjereno, a osobito s obzirom na Ustav iz 1974. i tendencije njegove revizije s kraja '80-tih godina, stavljati u isti kontekst Vojvodinu i Kosovo. Iz istih kontekstualnih razloga Vojvodina je i bila na meti tzv. antibirokratske revolucije 88.-89. koja je prethodila ustavnoj redefiniciji Republike Srbije i jednostranom zatiranju bilo kakvih prerogativa državnosti pokrajina, uz istodobno zadržavanje njihovih dvaju "konstitutivnih" glasova u Predsjedništvu SFRJ. A ta dva "automatska" glasa (uz "antibirokratski" crnogorski i srbijanski) služila su ostvarivanju prednosti u odnosu na ostale republičke inicijative i opstruiranju bilo kakvih zahtjeva drugih republika koji nisu bili u skladu s Miloševićevom vizijom preuređenja Jugoslavije.
3. Etničko-demografska razina problematike Kosova i Vojvodine i praktične implikacije koje iz toga proizlaze naravno su jedna druga priča, koje sam u potpunosti svjestan i koju sam također već spomenuo u jednom od svojih prethodnih postova tako da ne vidim što bi tu bilo sporno.
[uredio dida]