U novoj situaciji na Kosovu i oko Kosova, postavlja se pitanje: ima li mirnog, sigurnog i poštenog (fair) izlaza iz krize koja danas izgleda ozbiljnom i potencijalno trajnom? Postoji li rješenje kojim bi se omogućio ipak neki održivi kompromis, izbjegle daljnje napetosti (koje, kako sam napisao u prošlom tekstu, vode radikalizaciji i u Srbiji i na Kosovu), te štoviše, čak i ostvarili glavni interesi svih uključenih strana, a posebno Srba i Albanaca. 

Mislim da takvo rješenje postoji, pa ću ovdje iznijeti jedan prijedlog, svjestan naravno da on ima vrlo male (zapravo – vjerojatno: da nema nikakve) šanse da bude prihvaćen. No, bit će dovoljno ako potakne druge na razmišljanje o mogućim rješenjima.  

O čemu se radi?

Prijedlog polazi od sljedećih pretpostavki:   

Prvo, da Abanci i Srbi nakon 17. februara 2008. više neće (i ne žele) živjeti u okviru iste države, odnosno da je svaka ideja o nekoj „reintegraciji“, „povlačenju priznanja“ i „prisiljavanju“ zemalja da priznaju ili ne priznaju Kosovo iluzorna. Polazim, dakle, od pretpostavke, da su Kosovo i Srbija dva entiteta, i da će tako ostati u budućnosti. Srpski zahtjevi da se Kosovo vrati pod srpski suverenitet ne znače istodobno i da su Srbi doista spremni i voljni živjeti s Albancima u istoj državi – govori se uglavnom o povratku teritorija, dok političke stranke ne nude nikakav program stvarne reintegracije društva. Na drugoj strani, nijedna partija na Kosovu ne predlaže reintegraciju, a za nju ne postoje ni međunarodne pretpostavke, nakon što su značajne svjetske države priznale nezavisnost Kosova od Srbije;

Drugo, da Srbija ne želi priznati nezavisno Kosovo, i da to neće uraditi ni pod kakvim pritiscima, posebno ne sve dok iza sebe ima snažnu podršku Rusije, koja ima svoje interese na Balkanu, i kojoj odgovara da se preko Srbije instalira ne samo na Balkan, nego i šire – u Evropu. Istodobno, Kosovo neće priznati Srbiju sve dok ona ne prizna Kosovo – tako da će te dvije države ostati međusobno nepriznate, te će obje tvrditi da su suverene na Kosovu;  

Treće, da sjeverni dio Kosova, kojeg danas Priština faktički ne kontrolira, neće tako lako – ako će ikako – biti reintegrirano s ostatkom Kosova, nego će težiti sve većoj faktičkoj (a možda i de iure ) autonomiji ili čak otcjepljenju od Kosova. Radi se o de facto reintegraciji sjevernog Kosova u srpske političke i zakonske okvire. Svako ugrožavanje tog procesa moglo bi samo dodatno zaoštriti odnose u regiji, te biti povod za izravnu vojnu prisutnost Rusije na sjevernom Kosovu i/ili drugim dijelovima Srbije;

Četvrto, da će albanski nacionalizam – koji je ohrabren dosadašnjim uspjesima – kad-tad postaviti pitanje opravdanosti granice između Kosova i Albanije, koja u ovim okolnostima dijeli albanski narod u dvije države, onako kako je svojedobna granica između Istočne i Zapadne Njemačke dijelila njemački narod, te kako granica između Sjeverne i Južne Koreje dijeli korejski narod. No, u slučaju tadašnje Njemačke i sadašnje Koreje, postojale su ideološke razlike, te vanjska prisila da se održi takva podjela – a ni jedno ni drugo ne postoji u slučaju dviju država s albanskom etničkom većinom;  

Peto, da  je i Kosovu i Srbiji, međutim, u interesu da se izađe iz sadašnjeg stanja, jer ono predstavlja veliku smetnju vanjskopolitičkim interesima, te konsolidaciji demokracije u obje zemlje. Srbija će zbog kosovskog problema biti sve udaljenija od integracije u Evropsku Uniju (koju većina njenih državljana želi – kako su pokazali nedavni predsjednički izbori), a u njoj bi se mogao razviti radikalni nacionalizam, što bi onemogućilo konsolidaciju demokracije. Isto tako, zbog neriješenog kosovskog problema, Srbija bi mogla biti de facto izolirana od velikog broja zemalja koje priznaju nezavisno Kosovo. To nije u interesu Srbije. Na drugoj strani, Kosovo neće moći postati punopravni član međunarodnih institucija, nego će zavisiti od Sjedinjenih Država (a dijelom i od Evropske Unije), sve dok se ne postigne neki sporazum s Beogradom. Albancima na Kosovu je također u interesu da se ovaj problem sa susjednom Srbijom (a možda i drugim susjednim zemljama – koje još nisu priznale Kosovo) nekako riješi, kako bi se mogli okrenuti razvoju. Gledano na duži rok, kosovska nezavisnost od Srbije neće imati punog efekta, ako ne dovede do pune nezavisnosti – uključujući i nezavisnost od SAD i NATO-a.; i

Šesto, da je tzv. međunarodnoj zajednici (a naročito Evropskoj Uniji) i dalje stalo da se ovaj problem riješi kompromisom, a ne da eskalira u sukob koji bi mogao – zbog uključenosti SAD, Rusije i Evrope, kao i zbog nedavne prošlosti na Balkanu, te potencijala da dođe do infiltracije radikalnih ideologija sa strane – postati veoma oštar, i imati globalne posljedice. Također, međunarodna zajednica nije promijenila svoju politiku – da će prihvatiti svaki mogući sporazum između Beograda i Prištine, koji ne bi ugrožavao stabilnost drugih zemalja i regije u cjelini.  

Prijedlog kojeg ovdje izlažem polazi od tih pretpostavki, te je izrečen u želji da se postigne održiv i pravedan sporazum, te time ukloni velika opasnost za stabilnost, mir i prosperitet Srba i Albanaca, te potencijalno cijele jugoistočne Evrope. Kao i u svakom kompromisu, tako bi i u ovom obje strane dobile najviše što se može, ali ne i baš sve što žele. Za pretpostaviti je da će ono što će dobiti biti više od onoga što imaju danas, te da će zbog toga ipak vidjeti neke prednosti u ovom prijedlogu.  

Predlažem, dakle, sljedeće: 

Prvo, da Srbija izjavi da dio teritorije kojeg sada kontroliraju kosovski Albanci ne smatra više svojom državnom teritorijom, i da prihvaća njegovo otcjepljenje od Srbije,

Drugo, da zauzvrat, kosovske vlasti prihvate da teritorije koje sada kontroliraju kosovski Srbi, ostaju sastavni dio Srbije, i da se isključuju iz novoproglašene kosovske države,   

Treće, da Srbija izjavi da bi podržala – štoviše, da preferira – eventualnu odluku  kosovskih Albanaca da teritoriju Kosova koju danas kontroliraju ujedine s Albanijom, i

Četvrto, da Srbija zatraži da – u zamjenu za priznanje nove situacije, i u zamjenu za podršku koju bi Srbija dala ujedinjenju tog de facto Kosova s Albanijom, sadašnje kosovske teritorije neće – osim u striktno unutrašnjoj upotrebi – koristiti naziv „Kosovo“, nego će se nazvati „Sjevernom Albanijom“, „Dardanijom“, „Iliridom“ ili slično. Na drugoj strani, sjeverno Kosovo – koje će biti dio Srbije – također će se u unutar-srpskoj upotrebi (ali ne u međunarodnoj) moći nazivati „Kosovom“. Ni jedni ni drugi ne bi mogli koristiti taj naziv u međunarodnoj komunikaciji. Time bi i Albanija i Srbija mogle tvrditi da je Kosovo njihovo, ali samo za domaću javnost. Intervencije koje uključuju zahtjeve za promjenom naziva i simbola nisu nepoznate na Balkanu – Grčka ih je primijenila kad se radilo o Makedoniji.   

Koje bi bile prednosti takvog eventualnog rješenja?

Prije svega, svako rješenje ove situacije bilo bi ogroman korak naprijed. I Srbi i Albanci će strahovito gubiti, budu li se nastavile i zaoštravale tenzije. To nije u interesu nikome u regiji – ni susjedima, ni Evropskoj Uniji, ni onima u Rusiji i Americi koji stvarno žele mirno rješenje i dobrobit narodima Balkana. Današnja situacija na Kosovu i u vezi s Kosovom jest najveći izazov miru i stabilnosti u Evropi, i potencijalno žarište jednog budućeg regionalnog, a možda čak i globalnog sukoba. Kompromisno rješenje otklonilo bi ili značajno smanjilo mogućnost eskalacije tog sukoba.  

Korigiranje granice obavilo bi se po načelu „jednakog gubitka“, jer bi i Srbija i Kosovo izgubili oko 12 posto svoje sadašnje nominalne teritorije, kako je to nedavno objasnio Slobodan Marković (u svom tekstu objavljenom na www.pescanik.net). I na tom novom Kosovu i u Srbiji i dalje bi opstale manjine: Srbi na Kosovu ispod Ibra, a Albanci u Preševskoj dolini. Ovaj prijedlog ne uključuje nikakvo preseljavanje stanovništva – štoviše, tome se oštro protivi. Kompromisno rješenje do kojeg bi se došlo eventualnim prihvaćanjem ovog prijedloga stvorilo bi potpuno novu situaciju – u kojoj bi se smanjile tenzije, a time i opasnosti za manjine s obje strane granice. Također, da bi se ovaj prijedlog ostvario, nije potrebno nikakvo „osvajanje“ i „pomicanje“ granica: Srbija već kontrolira sjeverno Kosovo, kao što Kosovo već kontrolira 88 % svoje nominalne teritorije. Sadašnje faktično stanje jednostavno bi se legaliziralo.  

Što se tiče Albanaca, oni bi dobili ono glavno što traže: da Srbija prizna da Kosovo više nije dio srpskog teritorija, tj. da im prizna nezavisnost od Srbije. Štoviše, ovakvo bi rješenje išlo i korak dalje od Ahtisaarijevog plana, jer bi Albancima na Kosovu i Albancima u Albaniji bila data mogućnost da se ujedine ako i kad to žele. Dakle, Srbija bi ponudila upravo ono što će albanski nacionalizam – kad-tad – tražiti, jer je u prirodi svakog nacionalizma da pokušava stvoriti jednu, a ne dvije nacionalne države. Time bi se preduhitrile sve one negativne posljedice koje bi mogao izazvati daljnji albanski nacionalizam. Taj albanski nacionalizam, naime, sasvim sigurno neće dobro gledati na preveliku kontrolu Kosova od strane stranih političkih, vojnih i ekonomskih institucija, kao što je malo vjerojatno da će lako prihvatiti nove simbole kosovske državnosti. To se osobito odnosi na upotrebu albanske nacionalne zastave (crvene s crnim orlovima), a ne ove nove kosovske. Malo je vjerojatno da bi Albanci, koji su u Jugoslaviji bili spremni riskirati dugotrajne zatvorske kazne da bi dobili pravo isticanja svoje nacionalne zastave, i kojima je glavni praznik upravo Dan zastave (28. novembra), sada prihvatiti njeno istiskivanje iz javne upotrebe. Slično se odnosi i na druge simbole državnosti – te na samu ideju da se ostvari glavni cilj nacionalizma – ujedinjenje Albanaca u jednu državu. Međunarodna će zajednica – prije ili kasnije – morati suočiti s pitanjem: zašto su se dvije Njemačke mogle ujediniti, a dvije albanske države to ne mogu. Ovim rješenjem to bi se pitanje preduhitrilo. 

Što bi Albanci izgubili ovim prijedlogom? Izgubili bi oko 12 posto teritorije (ili čak i manje), koju i tako ne kontroliraju, i koju – posebno ako dođe do izravnog ruskog prisustva na terenu – neće ni imati šanse vratiti u svoj državno-pravni poredak. Također, izgubili bi „državu“ koja je zapravo pod snažnim protektoratom sa strane, i koja ne bi mogla postati članicom međunarodnih organizacija ili institucija, jer bi je u tome blokirao dovoljan broj drugih zemalja.  

Što bi dobila Srbija? Prvo, Kosovo bi nestalo kao samostalna država, pa bi činjenica da ga Srbija neće nikada priznati postala irelevantna. Srbija priznaje Albaniju, pa prema tome nema nikakve potrebe za nekim novim priznavanjem. Srbija je dosad tvrdila da je nezavisno Kosovo neprihvatljivo iz razloga povređenog nacionalnog ponosa (dakle, simbolističkih razloga), kao i iz sigurnosnih razloga, jer će biti neprijateljski orijentirano prema Srbima. Ona dosad nije nikada izjavljivala da joj Albanija predstavlja bilo kakav sigurnosni, simbolistički ili politički problem – štoviše, s njom ima regularne kontakte, i dobre susjedske odnose. Drugo, Srbija bi legalizirala sadašnje stanje na sjeveru Kosova, i štoviše – mogla bi tvrditi da nije izgubila Kosovo. Uz malo mašte, srpski bi političari mogli tvrditi da su, doduše, izgubili teritorije na Kosovu, ali ne i samo Kosovo, jer bi se sjeverne teritorije mogle – za unutrašnjepolitičke potrebe, kad je to već tako važno mnogima – jednostavno nazvati „Kosovo“. Dakle, dok bi kosovski političari dobili ujedinjenje u jednu državu, srpskima bi takvo rješenje omogućilo da retoričkim bravurama nađu neki izlaz i okrenu se od kosovskog pitanja prema drugim pitanjima od važnosti za građane.  

Što bi Srbija izgubila? Isto što i Albanci – teritoriju koju i tako nemaju nikakvih izgleda vratiti u svoj državno-pravni okvir, osim ako ne računaju na neki treći svjetski rat, ili na potpuno urušavanje zapadnih institucija – što je očigledna iluzija.  

Ono što je vrlo važno – ovakvim bi kompromisom i jedni i drugi otklonili glavnu prepreku daljnjoj evropeizaciji cijele regije. Evropskoj je Uniji jednostavnije raditi s dvije nego s tri države, naročito što sve njene zemlje-članice priznaju i Srbiju i Albaniju, dok neke ne priznaju Kosovo. Albanija već ima određene odnose i s EU i s NATO-om, koje Kosovo nema, i za koje je gotovo sigurno da ih neće imati u skorije vrijeme – tj. sve dok određeni broj članica tih organizacija ne prizna samoproglašenu nezavisnost.  

No, najveća prednost ovog prijedloga je u tome što dosad nismo čuli nikakav drugi prijedlog o tome kako riješiti sadašnju krizu. Jedino što smo čuli je mogućnost da se to riješi nekim „trećim svjetskim ratom“, ili tvrdoglavim odbijanjem da se pogleda u oči sadašnjoj stvarnosti, ili ponavljanjem fraza i prijetnji na obje strane. U toj situaciji, sadašnje napetosti stvorit će novi status quo, u kome će i Srbija i Kosovo izgubiti ili značajno oslabiti bilo kakvu stvarnu nezavisnost (ova prva će biti sve više ovisna o Rusiji, a druga o Americi), te će obje biti u stalnom strahu jedna od druge, i u permanentnom „izvanrednom stanju“. Produženje takve situacije nije u interesu ni albanskom ni srpskom narodu, koji čak i danas imaju alternativu: da žive kao dobri susjedi, i jedni druge poštuju i tretiraju kao ravnopravne partnere, a možda (nadam se) u budućnosti i kao strateške saveznike i prijatelje.

U svom ranijem tekstu na ovom blogu, bio sam prilično pesimističan u pogledu posljedica koje bi eventualno priznavanje Kosova kao nezavisne države moglo imati za političke prilike u regiji, te šire – za samu Evropu.  

Nažalost, nisam manje pesimističan i kad se radi o posljedicama za unutrašnjepolitičke prilike u samoj Srbiji. Priznanje Kosova, naime, već je u ovih nekoliko dana toliko osnažilo poziciju srpskog nacionalizma, da je on gotovo automatski postao dominantni javni diskurs – kome će se i u budućnosti biti sve teže suprotstaviti. Srpski nacionalizam, koji je u posljednjim godinama bio relativno uspješno kontroliran, a na izborima (ipak) poražavan, dobio je ovim priznanjem snažan „vjetar u leđa“. Uvijek organiziran oko Kosova, on je jedva dočekao priliku da se to pitanje ponovno postavi u centar srpske politike. Sve dok to pitanje bude centralno (a izgleda da će to dugo biti slučaj) antinacionalističkim će snagama biti sve teže da ga ignoriraju i marginaliziraju. 

To će biti teško iz više razloga.  

Prvo, svaka sljedeća izborna kampanja vodit će se oko kosovskog pitanja, koje će nacionalisti namjerno isticati, skrećući pozornost sa svih drugih („drugorazrednih“, „manje državnih“) pitanja. I one stranke koje su dosad pobjeđivale (ili: dobro prolazile) zahvaljujući svom antinacionalističkom programu (u prvom redu: Demokratska stranka), teško će ga moći izbjeći. Bez obzira što o tome mislili privatno, političari Demokratske stranke će (ukoliko ne žele političku marginalizaciju), u javnosti morati istupati barem dijelom ponavljajući slične fraze koje su dosad bile rezervirane za DSS ili čak i radikale. Podsjećanje na Kosovo bit će ona „dobitna formula“, protiv koje će se teško moći nastupati. Oni će se vjerojatno „utrkivati“ s te dvije stranke, da ne bi ispali „manjim patriotama“. Pitanje je hoće li im to uspjeti, odnosno – uz koju cijenu.

Drugo, prilike na Kosovu i spor oko Kosova postat će izvor trajnog „izvanrednog stanja“, na sličan način na koji je pitanje Krajine – u godinama od 1991. do 1995. – bilo izvor snage hrvatskog nacionalizma, ili kao što je pitanje statusa Kosova i Crne Gore bilo dugotrajni izvor snage albanskog i crnogorskog nacionalizma. Ono će biti klopka za antinacionaliste, koji će se o njemu morati izjašnjavati, a da pritom neće imati neku „rezervnu“ opciju.  

Treće, s obzirom na spor kojeg će Srbija u dužem vremenskom periodu imati sa zemljama koje su priznale (ili će priznati) nezavisno Kosovo, srpska vanjska politika bit će manje uspješna nego što je bila dosad. Alternativa srpskom nacionalizmu – članstvo u evropskoj zajednici naroda i država – koja je dosad bila glavni kontradiskurs kojeg su koristili DS i LDP, danas nažalost zvuči manje uvjerljivom i manje realnom nego što je bio slučaj prije 17. februara. Istodobno, prozapadne snage nemaju onu mogućnost koja je ostavljena čak i Tuđmanovoj Hrvatskoj: da se okrenu prema Americi. Tuđman je 1996. ušao u vrlo ozbiljan verbalni i politički sukob s Evropom, otvoreno je nazivajući „novom Jugoslavijom“ i hrvatskom protivnicom. Ali, on je tada Hrvatsku otvorio Americi, kojoj je omogućio vrlo povlašten status u vanjskoj trgovini (sjetimo se Bechtela, Enrona i drugih, kojima su tada obećavani – a dijelom i dati, razni „poslovi stoljeća“). Tu mogućnost, nažalost, Srbija nema. Španjolska, Rumunjska, Slovačka i slične zemlje ne mogu u tom smislu biti uvjerljiva alternativa.  

Također, nestala je i neka „jugoslavenska alternativa“, koja je u godinama prije 2000. bar dijelom slabila srpski nacionalizam, i oduzimala mu stanoviti broj glasača. Do daljnjeg slabljenja nostalgičnog jugoslavenstva doći će u sljedećim tjednima ili mjesecima, kad počnu prva priznavanja Kosova od strane država-nasljednica bivše Jugoslavije. Ako je Kosovo bilo i ostalo glavni izvor snage srpskog nacionalizma, antihrvatstvo je drugi izvor. Prizna li Hrvatska Kosovo, srpskom će nacionalizmu stići pomoć i sa te strane.  

Ta obnovljena snaga srpskog nacionalizma već se vidjela – primjerice, na jučerašnjoj tribini o „Evropi (kojoj) nema alternative“. Srpski nacionalisti danas uspjevaju prodrijeti do mlađe generacije, te do onih od kojih bi se to (do prije četiri dana) najmanje očekivalo: iznadprosječno obrazovanih i dovoljno elokventnih da na miran način (a ne samo silom i razbijanjem) izraze svoj stav. Taj pomak u samom nacionalističkom djelovanju – od nasilja prema raspravi – mogao bi srpski nacionalizam učiniti samo još popularnijim, iako – treba, naravno, priznati – i manje opasnim. Već i onih nekoliko kadrova sa te tribine, naime, pokazuju zapanjujući „obrat“ i u simboličnom smislu: na jednoj strani su bili mladi nacionalisti, a na drugoj (uz ispriku Jovi Bakiću i iznimno poštovanje profesoru Viskoviću i profesorici Turajlić, ipak) predstavnici starije generacije proevropskih antinacionalista. To da se sada pojavljuje nova generacija „gnevnih, mladih i obrazovanih“ ljudi (da upotrijebim frazu koju je svojedobno koristio Slobodan Milošević) koji su nacionalisti, te da se pred štandom SPS-a u redu za potpisivanje peticija sad nalaze i mladi, mora zabrinuti antinacionalističku Srbiju.  

Priznanjem Kosova na način na koji je to učinjeno i u trenutku kad je učinjeno, nanešena je velika šteta antinacionalističkoj Srbiji. Kosovo je uvijek bilo glavni motiv srpskog nacionalizma, ona tema na kojoj je on jačao. Historijski gledano, ta je tema uspješno ujedinjavala ljude inače različitih ideoloških i političkih pogleda (kako to nacionalizam i inače radi), a tako izgleda da je i danas. Nažalost, ovom situacijom taj je trajni motiv srpskog nacionalizma postao centralna tema srpske politike – a time i velika pomoć nacionalističkim snagama u Srbiji.