Tekst "Nasilnici koji vode Kosovo"  pokrenuo je snažne reakcije iz Prištine, ali i međunarodnih predstavnika koje kosovski dužnosnici predstavljaju kao prijatelje Kosova. Glasnogovornik kosovske vlade autora teksta optužuje za iznošenje rasističkih tvrdnji, naglašavajući da sudetica optužbe o navodnoj korupciji i aktivnostima organiziranog kriminala kosovskih lidera nisu potkrijepljene ni jednim dokazom.  
Negira Sudeticeve tvrdnje da će SAD prestati lobirati za priznavanje Kosova i da ohrabruju američke i druge međunarodne investitore da ulažu na Kosovo:
"Obje dionice su u suprotnosti sa dugogodišnjim partnerstu između Kosova i SAD.
SAD su odigrale ključnu ulogu u izgradnji naših novih institucija i pomogle su Kosovu na putu ka međunarodnoj zajednici,"
"Tekst 'Nasilnici koji vode Kosovo' imao je za cilj da ugrozi kosovske aspiracije ka Europskoj uniji."

Visoki dužnosnik Odbora za vanjsku politiku Zastupničkog doma SAD, Eliot Engel  je Sudetićev tekst okarakterisao kao pokušaj da se na temelju "neosnovanih glasina anonimnih izjava i neistina, omalovaže određeni kosovski lideri, a nacija zaokrene u trenutku kada ona pokušava ojačati vladavinu prava".
Pravde će biti u sudovima a ne preko klevetničkih kampanja, naveo je ovaj prijatelj Kosova. "Zato Sjedinjene države moraju nastaviti podržavati Kosovo. Dok klevetnici, poput Chucka Sudetića, ponavljaju iste neutemeljene optužbe, ja volim raditi rame uz rame s narodom Kosova i njegovim izabranim liderima prema svijetloj budućnosti," zaključuje Engel.

Chuck Sudetić je u svom tekstu o kosovskim čelnicima i situaciji rasvetljenoj iz više kutova, naveo da su Hashim Thaci i ostali iz političke elite na Kosovu, u zapadnim obavještajnim izvješćima, označeni kao "predstavnici organiziranog kriminala", a da sada "žrtvuju interese kosova kako bi se zaštitili od kaznenog progona".
"Tužna stvar je ta da su Sjedinjene države i europske zemlje znale već 10 godina da su Thaci i njegovi ljudi angažirani u švercu droge i da stvaraju mafijašku državu,"

Iako je Hashim Thaci verbalno podržao formiranje Specijalnog suda za ratne zločine, izražena je i nevjerica zapadnih diplomata i međunarodnih predstavnika u Prištini da je Thaci iskren kada kaže da podržava formiranje suda. Thaciju i ostalim čelnicima stiglo je i upozorenje iz SAD-a ali i sa drugih međunarodnih adresa.
"Svako pogoršanje" odnosa koje bi nastalo ukoliko Kosovo ne bude izglasalo ustavne Amandan, označilo bi veliku promjenu u prijateljskom odnosu koji je počeo prije više od četvrt stoljeća, kada je "Slobodan Milošević,  pribjegao velikom nasilju kako bi poništio autonomiju Kosova unutar bivše Socijalističke Jugoslavije Republike Srbije, "piše Sudetić.
Najnovije upozorenje iz SAD-a Kosovu stiglo je 12. srpnja, kada je visoka dužnosnica State Departmenta "energično pozvala" kosovske čelnike da do 1. kolovoza izvrše ustavne promjene.

Diplomati i dužnosnici iz SAD i zemalja Europske unije su u više navrata obavijestili kosovske lidere da ukoliko ne uspiju učiniti da dođe do usvajanja amandmana, SAD neće blokirati vetom osnivanje Specijalnog suda u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda, što bi "moglo ugroziti Međunarodna ugled Kosova ", jer bi to dalo prostora Srbiji koja nije predala suverenitet nad Kosovom, da osujeti šire prihvaćanje Kosova kao suverene države ".
Zapadne zemlje, razočarane Thacijem, neće formalno prekinuti odnose s Prištinom, ali će Washington vjerojatno prestati ohrabriljivati strane investitore da ulažu u Kosovo i da nagovara zemlje koje nisu priznale Kosovo to učine.

Apliciranjem Kosova u UNESCO i po ostalim međunarodnim organizacijama Kosovo iskorištava samo kao metodu afirmacije državnosti i potvrdu državnosti. Samo je problem što člastvo ne može ostvariti legalno, jer i prema svom Ustavu bez glasova srpskih zastupnika u kosovskom parlamentu ne mogu podnijeti zahtjev za članstvo a da se taj zahtijev uzme u obzir kao legalan i legitiman i da ga se tako tretira. E a to je zrcalo kako stvari funkcioniraju unutar sustava, jer iz toga kaliko drže do norme Ustava se daleko bolje vidljiva državnost od članstva u bilo kojoj međunarodnoj organizaciji.

Njegov sugovornik Slobodan Antonić jedan od ideologa nove srpske političke misli, kako sebe naziva skupina autora koja godinama artikulira svoje ideje. Tema nije toliko striktna i manje-višese svodi na albansko-srpske odnose, s naglaskom na politički čvor koji se iskomplicirao u sjevernom dijelu Kosova.

Antonić je sociolog, koji je uz profesorski posao i kolumnist gdje u kolumnama tretira srpsko pitanje te je posebno kritičan prema prozapadnoj politici srpske vlade. Voli drsko 'baciti rukavicu' javnosti u lice svojim originalnim nastupima prema bliskoj prošlosti, zbog koje je srpski vrh doveden crnu klupu suda za ratne zločine, gdje su oni koji su preživjeli suđenje, osuđeni na dugogodišnje zatvorske kazne, i uz to dobili još i formalni 'žig' kriminalaca.

Izgleda da Antonić misli da srpska država i njezina politička elita nisu počinili zločine zbog kojih bi zaslužili međunarodnu osudu. 
On ne misli da je isprika  intelektualna, ili civilizacijska obveza srpskih intelektualaca, a ni političara. 
Antonić je objavio knjigu gdje on po iznesenim stavovima ima mnogo više zajedničkih točaka s onim kojeg civilizirani svijet naziva "balkanskim krvnikom", nego s prozapadnim političarima koji danas vladaju Srbijom. 

Onaj tko traži moral u politici, neka ide u NSPM, to je slogan koji okuplja nove srpske nacionaliste, a NSPM je kratica za Novu srpsku političku misao. Duh novog srpskog nacionalizma se okuplja oko NSPM ali s tim da se teško može pronaći neki razlog da bi se shvatilo zašto se to naziva "novim"!?

Društvo u kojem 8% misli da srpski premijer treba doći u Srebrenicu i da se pokloni civilnim žrtvama, pobijenih od srpskih nacionalista, u jednoj borbi za područja koji je idejno trasirana od strane 'stare' srpski političke misli, u "memorandumu" SANU.

Oni koji su osmislili da se saslušaju argumenti obje strane, necensurirani, da se možda i usput dobije neka ideja kako izaći iz ovog političkog kružnog toka gdje se vrti albansko-srpski dijalog, od koga, osim što se građanima vrti u glavi, još nema neke ideje kako se "odvojiti" od prošlostii koja budućnost drži kao svog taoca. Zbog te hrabrosti  'nagrada' im je bila rafaljna paljba po zidovima i prozorima.

Rasprava sa idejom neke katarze, neka vrsta razmišljanja o civilnim žrtvama na Kosovu i  gdje su se nadali  da će čuti stvarnu bol, ljudsku bol, žaljenje od jednog srpskog intelektualaca - što bi dalo neku dodirnu točku, ne političku već ljudsku. 
Potpuno uvjeren da sudbina civilnih žrtava rata treba da se osvijetli, a zločinci kazne, bez obzira na etničku pripadnost, Lepaji uopće nije bilo teško, uz zločine počinjene nad Albancima, spomenuti i tužnu istinu i o osveti koja se odvijala i od strane Albanaca, odmah poslije rata i koja je za rezultat imala nekoliko stotina nestalih srpskih civila, i da se to ne može opravdati, niti jednim državnim, ili nacionalnim višim ciljem.

Lepaju je bilo dovoljno da od Antonića čuje nešto o tome da su ti zločini nad civilima na Kosovu počinjeni od strane jedne neodgovorne vlasti i da fizičko istrebljenje nije cilj, niti angažiranje i novih srpskog nacionalista. Ali nije uspio ništa od toga, osim uvredljivog prepucavanja koje je osporavalo brojke, kao da bi to te zločine učinilo manjim ili manje strašnim. Imajući na stotine dokaza i argumenata o tome da je etničko čisćenje bilo instrument srpske države od neovisnosti 1878.g. do danas, Lepaja nije niti očekivao da jedan srpski nacionalista to prizna, ali je očekivao da bar, kao intelektualac, ispolji ljudsko neslaganje sa zločinima nad civilnim stanovništvom.

Također, prepucavanje u kojem se povratio sada već zaboravljeni rječnik, jer Antonić govori - o europskim i američkim "imperjalistima" i "kolonizatorima", koji po njemu, nemaju dobre namjere prema narodima Balkana, nego su došli da nas zavade i izrabljuju.

Koncepcije novih srpskih nacionalista još su pune srednjovjekovnih pojmova, desno orijentirani a koriste staljinističke pojmove. Smatraju slobodu Albanaca nezasluženom, jer su ju dobili od "svojih" imperjalista i novih kolonizatora.

Također, prepucavanje puno sitnih smicalica i retoričkih zamki se razvilo oko prava srpske manjine na Kosovu. Antonić pristupa tome kao nekoj lokalnoj operaciji, kao operaciji slijepog crijeva (dio tijela koji je evolucijom izgubio funkciju i postao nevažan osim u slučaju kada se zakomplicira i to stvara poteškoće). Ovo pitanje nije lokalno, niti je to kao neka obična operacija slijepog crijeva, već je to jedno načelno pitanje - pitanje slobode! Ono što se predlaže nije dovoljno za Antonića jer on želi autonomiju, barem onoliku koliku su Albanci imali nekada u Srbiji, pritome ponosno ističe da bi to Srbima bilo sasvim dovoljno, nasuprot Albancima kojima to nekad nije bilo dovoljno.

Silom izbjegavajući raspravu o identičnim pravima koja bi trebalo da imaju sve manjine u Srbiji, Antonić bira špekulativni napad kao obranu, optužujući da se uslovljavaju prava Srba na Kosovu sa pravima Albanaca ili Bošnjaka u Srbiji u Preševskoj dolini ili na Sandžaku. 

Razlike su ovdje velike. Tamo gdje Antonić vidi problem, Lepaj vidi mogućnost. Kosovski Albanci i Srbi mogu i trebaju biti osnova novih, europskih odnosa Albanaca i Srba koji su oslobođeni od srednjovjekovnih snova o tuđem teritoriju i da se orjentiraju na ekonomski razvoj ali i razvoj ljudskih i građanskih prava i sloboda.

Kad bi to uspjelo, to bi bio dobar primjer kako 'odvezati' slične čvorove u regiji (Preševska dolina, ili Sandžak). Ali Antonić misli da prava Srba na Kosovu nemaju ništa slično, niti zajedničko sa pravima Albanaca u Srbiji. Antonić ne voli riječ "reciprocitet" i on je spreman potpuno promijeniti temu, optuživati za bilo što, potpuno svejedno, samo da ne govori o tome, uvijek iz straha od one karte koja rasklapa Srbiju. I to onu Srbiju kakvom su ju projektirali s obzirom na splet sretnih i povoljnih okolnosti za Srbiju u XIX i XX stoljeću.

Strategija antiglobalizma je antipovijesna i stvara zidove, ruši mostove i ponovo rađa srednjovjekovne ideologije i paradigme koje građanina vide samo kao instrument lokalnih, ili, pak, regionalnih oligarha i koji teže permanentnoj krizi koju bi  pretvorili u svoj unosan business.

Lepaja pita Antoniću, da li bi on imao hrabrosti predložiti da se na mjestu gdje je na Dunavu izronila hladnjača prepuna tijela albanskih civila s Kosova, podigne spomenik u vidu isto takve hladnjače na istom mjestu, da mlađe generacije Srba shvate i zapamte što je sve u njihovo ime učinjeno. Pri tome je Lepaja potpuno zaboravio da je Antonić alergičan na riječ "reciprocitet" jer tada Antonić odmah predlaže da se nešto slično napravi i na Kosovu, u Klečki, "žutoj kući" u Albaniji, i na mjestu ubojstva nekoliko srpske djece koja su se kupala u rijeci. 

Dok o zločinima 'počinjenim' u Klečki, ili "žutoj kući" još nije ništa dokumentirano da li su postojali ili nisu ili nije još dostupno pa se oko toga može i kasnije prepucavati, ubojstvo srpske djece je strašan i sraman zločin za koji se, na žalost, još ne znaju počinitelji. Dio srpskih medija ističe kao mogućnost  da su tada srpska djeca u stvari likvidirana po nalogu srpskih tajnih službi s ciljem da se ocrni nova kosovska država, ali da se umanji koliko je moguće međunarodni 'mit' o srpskom zločincima i albanskim žrtvama. Ali to su samo sumnje.

Lepaja se slaže da bez obzira tko je počinio taj monstruozni čin tu treba postaviti spomenik koji bi podsjećao nove generacije da je bilo duševno poremećenih koji su mislili (ili ih možda ima još i danas) da ciljevi opravdaju sva sredstva. Spomenik treba graditi i tamo gdje je tijekom rata pronađeno dijete s dudom u ustima i metkom na čelu; bez obzira što je to dijete bilo albansko. Spomenik treba graditi i u Skoplju gdje je neko monstruozno pomislio da ubijajući djecu, se mogu slati političke poruke. Bez obzira koje je čudoviste to počinilo, tu treba postaviti spomenik da se svi potrude da se to više ne dozvoli nikome ... 
Naravno, tijekom vremena, onda kada državna propaganda utihne tada će se već pronaći i počinitelji, a i mnogi intelektualci koji su ovih desetljeća trube režima, će se postidjeti.

Pobijeni civili su heroji a ne uniformirani koji su ubijali civile, bez obzira što su to činili u ime 'viših' interesa. Bilo gdje da je počinjen zločin nad civilima, i od bilo koje strane, to zaslužije da se tamo istaknu spomen-ploče, jer to treba ne zaboraviti i da se ne ponovi.

Albanske slastice uživaju i u New Yorku

Januz Noka, postao je poznat u New Yorku po slasticama koje priprema u "Grand Central Oyster Bar & Restaurant" više od 20 godina. Oko 2.500 kupaca dnevno poslužuju s slasticama koje priprema Albanac iz Kukesa koji radi u restoranu od 1993,  Noka, zajedno sa svoja dva pomoćnika, stvara različite crteže na svojim slasticama a svoje radno mjesto  naziva "najljepše na Manhattanu". Od 5:30 ujutro do 2:00 popodne, on služi niskokalorične slatkiše, a kao i mnogi restoran nudi plodove mora. Osim slatkiša, gospodin Noka je u zadužen za pripravke sezonskog sladoleda u ovom restoranu. Noka ima visoke standarde. Za njega su slatkiši umjetnosi. "Ako ne dodate sastojke u pravo vrijeme ... ne mogu popraviti tortu. To je uništeno ako nije prava kombinacija šećera i začina" kaže on. "To bi trebao biti remek-djelo koje će gladne kupce namamiti čim vidite tortu " rekao je, između ostalog. Iako priznaje da je prvi posao koji je radio u New Yorku bilo je pranje suđa. "Živjeti u Americi je bio moj san. Bilo je to kao drugo rođenje za mene " rekao je on.